Odliv mozgova, prijetnja zemljama u razvoju

Muhammad Yunus ostao je u Bangladešu i pokrenuo mikrokreditni program u hiljadama sela (EPA)

Piše: Ralph Nader

Kompanije koje su izvezle američka radna mjesta i industrije u države s jeftinom radnom snagom sada beskompromisno lobiraju u Kongresu da se donese zakon kojim će se više nego udvostručiti broj kvalificiranih profesionalaca koje godišnje mogu uvesti iz zemalja u razvoju na osnovu vize H-1B.

Podmazani doprinosima kampanji, ovu proširenu inicijativu za odliv mozgova na Capitol Hillu i u masovnim medijima predvode superprofitabilni, subvencionirani korporativni kraljevi Silikonske doline, poznati kao Google, Facebook, Oracle, Intel, Cisco i njihov sjeverni susjed, Microsoft.

I pored prigovora grupa za zaštitu radnika, ove kompanije i njihovi saveznici, uključujući banke, IBM, Pfizer i General Electric, ubijedili su američki Senat da poveća godišnji broj H1-B viza sa 65.000 na 110.000, pa čak i na 300.000 pod određenim uslovima.

Strani radnici s diplomama iz oblasti nauke, tehnologije i inžinjerstva imaju prednost nad Amerikancima, jer su, prema riječima ekonomiste Rossa Eisenbreya sa Instituta za ekonomske politike, oni “vezani ugovorom i ne mogu mijenjati poslodavce radi boljih plata ili uslova rada. Previše njih ima platu manju od prosječne za svoje zanimanje i lokaciju. Više od polovine gostujućih radnika s vizom H-1B [već ima 500.000 takvih radnika] certificirani su za plate u dnu platne ljestvice”.

Zemlje u razvoju gube stručnjake

Dovođenje još takvih radnika iz inostranstva, kaže Einsbery, “očito bi ugrozilo izglede za zaposlenje mladim naučnicima i inženjerima Amerikancima”, koji pokušavaju pronaći posao u skladu sa svojim kvalifikacijama.

Kada jedna bogata nacija poput SAD-a svojim velikim korporacijama dozvoljava da okrenu leđa američkoj radnoj snazi, pretjerano se iskorištavaju i siromašna prekookeanska društva, što često ima katastrofalne posljedice.

Zapravo, što se tiče viška plata je tako mala da od blizu devet miliona Amerikanaca s diplomama iz nauke, tehnologije, inžinjerstva ili matematike samo njih otprilike tri miliona imaju posao u okviru svoje branše.

Sve ove činjenice ne sprečavaju Thomasa Friedmana, kolumnistu New York Timesa, te brojne druge erudite i političare da traže još mnogo više H-1B viza i trajno prebivalište za strane studente koji studiraju na visokoškolskim ustanovama u SAD-u.

No, kod korporativnih lobija, erudita i članova Kongresa je prisutna još neobičnija ravnodušnost spram posljedica odliva mozgova na zemlje u razvoju. I dok Američka agencija za međunarodni razvoj naglašava potrebu zemalja u razvoju da grade svoj “ljudski kapital”, korporativne sile i njihovi politički saveznici u SAD-u podrivaju ovo načelo američke vanjske politike.

Ako išta, “ljudski kapital” u siromašnim dijelovima Afrike, Južne Amerike i Azije podrazumijeva građevinske inžinjere, naučnike, ljekare, medicinsko osoblje, IT stručnjake i stručnjake za komunikacije, logističke stručnjake, arhitekte i poduzetnike. Svih njih nedostaje u ovim krajevima koji su već izgubili mnogo kvalificiranih ljudi koji su otišli na Zapad.

Kada jedna bogata nacija poput SAD-a svojim velikim korporacijama dozvoljava da okrenu leđa američkoj radnoj snazi, pretjerano se iskorištavaju i siromašna prekookeanska društva, što često ima katastrofalne posljedice.

U Africi umiru ljudi ili se teško razbolijevaju zbog manjka ljekara, medicinskih sestara i naučnih laboratorija, koje bi tragale za načinima prevencije ili liječenja zaraznih i drugih bolesti koje zapadnjačke nacije ignoriraju. Nadalje, nema ključnih javnih službi za osiguravanje osnovnih životnih potrepština.

Ovaj problem možemo posmatrati iz još jedne perspektive. Zar nije dobro za stanovnike Bangladeša i drugih što mladi Muhammad Yunus nije otišao na Wall Street, već ostao u Bangladešu i pokrenuo novi poznati mikrokreditni pokret u hiljadama sela?

Nosioci promjena

Ili, zar nije bolje za Brazil što Paula Freirea nije primamio Berkeley, već ostao u Brazilu da kreira i primijeni svoj briljantni svjetski poznat program opismenjavanja na siromašne Brazilce nastanjene u ruralnim područjima?

Ukoliko SAD želi da mir, stabilnost i bolji uslovi za život imaju šansu, mora reći velikim korporacijama da obuzdaju svoj proždrljivi apetit za najboljima iz ovih država i da ulože u američke vještine.

Zar nije bolje što napadni odliv mozgova nije doveo Hassana Fathyja u našu domovinu, već je on postao egipatski “narodni arhitekt”, koji je siromašnim egipatskim seljacima pokazao kako da grade male domove od zemlje koju gaze i podstakao arhitekte u drugim zemljama u razvoju?

Letimičan pogled na godišnji izvještaj Zajednice Ashoka, koju je osnovao Bill Drayton, otkriva kvalificirane ljude iz zemalja u razvoju koji su postali “nosioci promjena”, jer su ostali u svojim domovinama, gdje su naučili brojne vještine i usavršili se.

Dakako, kvalificirane radnike iz manje razvijenih država na dolazak u SAD ne prisiljava niko drugi do diktatori, ali ukoliko SAD želi da mir, stabilnost i bolji uslovi za život imaju šansu, mora reći velikim korporacijama da obuzdaju svoj proždrljivi apetit za najboljima iz ovih država i da ulože u američke vještine.

Ove kompanije bi trebale pokazati malo američkog patriotizma tako što će se skinuti sa grbače Kongresa, zaposliti ili obučiti više Amerikanaca, tr pronaći malo “kognitivne empatije”, kako kaže Drayton, prema drugim, daleko manje privilegiranim društvima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Odlazak visokoobrazovanih kadrova za svako društvo predstavlja veliki problem. Države regije već godinama bilježe negativan bilans po pitanju zadržavanja stručnjaka i davanja šansi kvalificiranim i obrazovanim mladim ljudima. U  Srbiji  je čak trećina studenata izrazila želju za napuštanjem zemlje i nastavku karijere u inostranstvu. To je pokazalo istraživanje Studentske unije Srbije, provedeno na 3.000 akademaca […]

Published On 20 Mar 2012

Zašto se mladi, obrazovani ljudi iseljavaju iz država Balkana? Je li iseljavanje opštedruštveno ili samo ekonomsko pitanje? Zašto zvanične institucije nemaju odgovarajuća rješenja? Kako riješiti probleme i pokrenuti suprotne procese? O tome, u Kontekstu, razgovaramo s našim gostima. U Beogradu, programska direktorica Grupe 484, magistrica Tanja Pavlov; u Sarajevu, profesor sociologije dr. Jusuf Žiga; u Bostonu doktor […]

Published On 25 Nov 2011
Više iz rubrike Piše
POPULARNO