Arapske revolucije u svjetlu Sirije i Egipta

Piše: Hamid Dabashi

Dok obilježavamo početak četvrte godine od kako su se desile arapske revolucije, kratak osvrt na arapski svijet ostavlja mnogo neispunjenih prvobitnih obećanja iz krešenda događaja koji su opravdali termin Arapsko proljeće.

Samospaljivanje Mohameda Bouazizija 17. decembra 2010, njegova smrt 4. januara 2011. i ustanak u Tunisu, koji je uslijedio i koji je doveo do pada Zine al-Abidine Ben Alija 14. januara 2011. godine pokrenuli su seriju ustanaka u državama od Omana i Jemena do Egipta, Sirije i Maroka. Sada, nakon što su prošle više od tri burne i prekretničke godine, izgleda da je situacija drugačija – izgleda da je Arapsko proljeće preraslo u uranjenu arapsku zimu.

U Egiptu je demokratski izabrani predsjednik svrgnut vojnim udarom, a još više uznemiruje činjenica da se vodeći egipatski intelektualci, izgleda, drže po strani. U Tunisu se nastavljaju masovne demonstracije, kojima se traži ostavka Vlade koju predvode islamisti.

U Libiji su privatni i javni sektor organizirali javni štrajk, zahtijevajući da se Vlada suprotstavi naoružanim  milicijama. U Jemenu se, izgleda, vraća Al-Kaida u sumnjivoj formaciji. U Bahreinu su, čini se, iskorijenjeni svi znaci otpora vladajućem režimu do te mjere da se čak ne tolerira ni umjetnička izložba koja prikazuje bahreinski ustanak. Bilo koji znak protesta u Saudijskoj Arabiji završi brutalno ugušen, marokanske ustavne reforme sada se doimaju vještačkim, u Iraku je i dalje prisutno sektaško nasilje, a Kuvajt i Jordan su uspavani.

Nakon što su prošle više od tri burne i prekretničke godine, izgleda da je Arapsko proljeće preraslo u uranjenu arapsku zimu.

Međutim, svi ovi događaji blijede kada se uporede s pokoljem u Siriji. Brojevi su zaprepaštavajući. Prema podacima Ureda za koordinaciju humanitarnih aktivnosti Ujedinjenih naroda, od procijenjenih 22,4 miliona stanovnika ubijeno je više od 100.000 stanovnika, 9,3 miliona ljudi u Siriji treba pomoć, dok je 6,3 miliona ljudi interno raseljeno. Sirija se kao država raspala, a Bashar al-Assad morbidno stoji mirno i sasvim neuznemireno.

Brz pogled na sastav vanjskih sila koje sada Siriju pretvaraju u poprište prikrivenog rata jasno pokazuje da svi imaju jednu zajedničku svrhu: da zaustave pokretačku silu arapskih revolucija. Uspješno su izmijenili diskurs demokratske volje sirijskog naroda i degradirali ga do diskursa građanskog rata. Takva narativna preobrazba “revolucije” u “građanski rat” je najopasnija prijetnja s kojom su arapske revolucije danas suočene.

Neobičan saveznik

Revolucije su destabilizirajuće. SAD, kao imperijalni projekat s ogromnim materijalnim i strateškim interesima u arapskom svijetu, nije zadovoljan ovim revolucijama, koje destabiliziraju regiju, ugrožavaju njegove saveznike i potencijalno ohrabruju njegove neprijatelje.

Izrael ima još jače motive da zaustavi ovu revolucionarnu plimu. Za vrijeme trajanja svog cjelokupnog kolonijalnog projekta Izrael se oslanjao na korumpirane moćnike iz arapskog svijeta, poput onih koje revolucionari svrgavaju sa vlasti. Država aparthejda više voli tirane poput Assada, nego zbrkane demokratske pokrete poput onih u Egiptu i Tunisu.

Saudijska Arabija je odan saveznik SAD-a i Izraela i protivi se ustancima. Kao nazadna monarhija, u kojoj nijednoj demokratskoj instituciji nikada nije dozvoljeno da naruši plemensku vladavinu, ona se prirodno protivi svakoj masovnoj revoluciji, koja samim time na vidjelo iznosi njen politički opskurantizam.

Iran je neobičan saveznik Saudijske Arabije u njenom poduhvatu. S obzirom na to da su potisnuli kosmopolitsku političku kulturu i eliminirali svoje ideološke rivale nakon Iranske revolucije od 1977. do 1979. godine, čuvari Islamske Republike nisu sretni zbog navale revolucija koja se vraća na globalnu scenu koju oni svim snagama pokušavaju ugušiti.

Prvobitno su ove revolucije označili kao “islamsko buđenje”, a kada su se Egipćani usprotivili Muslimanskoj braći naučili su lekciju i dozvolili da predsjednik postane Hassan Rouhani, umjerena struja, te počeli sa pregovorima za bolji budući dogovor sa SAD-om.

Potencijalni uspjeh arapskih revolucija, kao što smo vidjeli na promjeru ustanka u Gezi parku, može biti i model ustanka za Turke.

Tzv. duboka država, koja se uspješno krije iza demokratske fasade u Turskoj, ima u svojoj političkoj DNK jednu misiju – da postane glavni igrač u regiji radi vlastitih interesa, a ti interesi ne poznaju principe. Oni sarađuju s Izraelom, poriču genocid u Armeniji, guše kurdske zahtjeve za autonomiju, učestvuju u vojnim projektima NATO-a na Mediteranu i u svakoj oluji vide i traže svoje neposredne i dalje interese. Potencijalni uspjeh arapskih revolucija, kao što smo vidjeli na promjeru ustanka u Gezi parku, može biti i model ustanka za Turke.

Rusija i Kina su na dva različita, ali komplementarna načina strateški saveznici u oportunizmu, jedna prvenstveno u političkom, a druga u ekonomskom pogledu. Ne sarađuju ni na kakvom revolucionarnom cilju. Rusija i Kina se samo nagađaju i pregovaraju sa SAD-om za veći komad kolača koji vide u svakom sukobu i haosu.

Zajednički interesi

Iako može izgledati da ovi igrači nisu u dobrim odnosima jedni s drugima, oni su, zapravo, ujedinjeni u činjenju svega što mogu da bi ugušili ove revolucije. Zajednički interesi svih ovih sila uspješno su pretvorili narodni demokratski ustanak u Siriji u građanski rat, u kojem postoje dvije strane, koje će biti razdvojene i kojima će biti presuđeno.

Dok Iran, Rusija i Hezbollah pomažu Assadu, SAD, Izrael, Saudijska Arabija i ostale zemlje Zaljeva pomažu i podržavaju čitavu vojsku plaćenika koji se razmeću pripadništvom ovoj ili onoj islamističkoj organizaciji. Svi su oni plaćenici i, bez obzira na to koliko ih označavali kao islamističke, to ne bi trebalo umanjiti činjenicu da su plaćenici. Fabriciranje sukoba između sunita i šiita je sasvim vještačko. Ovo je sukob između Saudijske Arabije i Irana. Jedne podržava Rusija, a druge SAD/ Izrael – lažni sukob kojim se odvraća pažnja od pravog pitanja: revolucija u arapskom svijetu.

Ovo je pravo vrijeme za formiranje udruženja dobrovoljaca, sindikata, organizaciju za ženska prava i studentskih skupština.

Od samog početka su postojale dvije vrste reakcija na revolucije u arapskom svijetu: nepovjerljivi pesimisti, koji su smatrali da je sve to samo prolazna groznica ili da se radi o manipulaciji koju vrši SAD i oni koji su bili duboko posvećeni ovim revolucijama, koji nikada nisu bili zaslijepljeni burnim putem koji je predstojao, a ipak su bili puni nade.

Postkolonijalni svijet iz 2011. godine nismo naslijedili preko noći. Nekih 200 godina i duže, u kojima su zajednički djelovale domaće tiranije i evropski imperijalizam, dovele su nas do tačke na kojoj smo bili kada se Bouazizi zapalio. Neće biti potrebno još 200 godina da se stvari isprave, niti će interesi kontrarevolucionarnih sila iz Washingtona, Tel Aviva, Rijada ili Teherana preko noći nestati.

Otpor ovim regionalnim i globalnim kontrarevolucionarnim silama mora se pružiti na lokalnom nivou – među samim sirijskim narodom i u skladu s njihovom željom za mirnim prelaskom na demokratiju. Dakle, ovo je pravo vrijeme za formiranje udruženja dobrovoljaca, sindikata, organizacija za ženska prava i studentskih skupština.

U Siriji, kao i u drugim državama, ni grubijani koji su bliski Assadu, ni plaćenici koji se bore protiv njega nisu sposobni predvoditi civilizirano društvo. Sirijci, kao i ostali Arapi i muslimani, moraju biti zauzeti prevođenjem civilizirane volje svog demokratskog ustanka u institucije otpora tiraniji – sada, jer su oni koji ne znaju ništa drugo osim jezika nasilja zauzeti međusobnim diskreditiranjem i uništavanjem.

Kurdsko pitanje

Pitanje Kurda je ovdje, također, od ključne važnosti. Sirijski Kurdi sada imaju povijesnu priliku dati primjer demokratske promjene ukoliko stanu ukraj nasilju svakog većeg i manjeg igrača koji iskorištava njihove težnje za ujedinjenim Kurdistanom. Ukoliko odustanu od tog sna i kanaliziraju svoje legitimne aspiracije u demokratsku volju kurdskog naroda, koji je sada raštrkan po Iranu, Turskoj, Iraku i Siriji, mogli bi, zapravo, postati važan, odlučujući faktor.

Debakl u Siriji imao je efekat prigušivača na arapske revolucije, a i šire. Svaka država od Afganistana do Irana i Maroka sada ukazuje na Siriju kao primjer da su sve ove revolucije bile uzalud, da su vladajući režim i sva njihova zlodjela bolja nego ovaj pokolj. Ovo je vještački izbor.

Nije se ni moglo birati između pokolja kojem svjedočimo u Siriji i korumpirane elite, te državnih aparata koji vladaju od Maroka do Turske, od Afganistana, preko Irana, do Saudijske Arabije. Biramo između volje naroda i njihovih revolucionarnih ustanaka i zavjere kontrarevolucinarnih sila da se stane ukraj takvim aspiracijama.

Sirijski Kurdi sada imaju povijesnu priliku dati primjer demokratske promjene ukoliko stanu ukraj nasilju svakog većeg i manjeg igrača koji iskorištava njihove težnje za ujedinjenim Kurdistanom.

Ono što se bespovratno promijenilo između ove dvije strane je proračun demokratske volje naroda, otprilike 422 miliona Arapa i blizu 1,3 milijarde muslimana. Taj proračun oslobađanja je glavni momentum naše savremene historije i neće biti preokrenut.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera