Humanizam u biznisu

Piše: Dženan Kulović

‘Jedina društvena odgovornost preduzeća je povećanje profita’ napisao je glasoviti američki ekonomista i nobelovac Milton Friedman prije 30-ak godina, pritom isključivo zagovarajući ekonomske vrijednosti i zanemarujući društvenu perspektivu.

Danas situacija izgleda posve drugačije.

Nedavna izjava da ‘nije sramota postati bogat, ali je sramota umrijeti bogat’ potvrdila je ono što su mnogi govorili – Nijemac Götz Werner je čudan čovjek. Njegova odluka da će svoje bogatstvo koje se procjenjuje na više od milijardu eura donirati predstavlja pljusku u lice dobrano poljuljanom kapitalizmu. Međutim, očito da je ‘Evanđelje po bogatstvu’ Andrewa Carnegia bilo obavezno štivo za ovog predstavnika ‘kapitalizma s ljudskim licem’. On je, kao i upokojeni Carnegie, imao brigu da će mu djeca proćerdati bogatstvo, pa je, umjesto da im osigura doživotno blagostanje, za svoje sedmero djece, zauzvrat, osigurao kvalitetno obrazovanje.

Time im je, kako sam kaže, dao temelj da sami postanu bogati.

Obavezivanje na davanje

Ako je Werner čudan čovjek, njegova odluka nije, jer se termin filantropija prvi put spominje upravo u Njemačkoj sredinom 18. vijeka u značenju – čovjekoljublja.

Ova odluka bi trebala, u najmanju ruku, umjesto oduševljenja izazvati zabrinutost, jer podaci pokazuju koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. Mnogobrojni primjeri mogu nam poslužiti kao argumentacija za ovu tvrdnju. Warren Buffet i Bill Gates, čiji su usponi bili popraćeni otpuštanjem hiljada radnika u kompanijama Berkshire Hathaway i Microsoft, pokrenuli su akciju ‘obavezivanje na davanje’, zatraživši da se javno i pismeno obavežu da će – za života ili poslije smrti – polovinu svog bogatstva ostaviti u dobrotvorne svrhe.

Gates, čije bogatstvo iznosi 53 milijarde dolara i Buffet sa svojih 47 milijardi dolara, sopstvenim su primjerom dali vjetar u leđa akciji u koju žele uključiti još četiri stotine milijardera koji žive u SAD-u.

‘Jedina društvena odgovornost preduzeća je povećanje profita’, napisao je glasoviti američki ekonomista i nobelovac Milton Friedman prije 30-tak godina, pritom isključivo zagovarajući ekonomske vrijednosti i zanemarujući društvenu perspektivu.

Međutim, podsjetimo se 19. stoljeća u SAD-u, kad su obitelji industrijalaca poput Vanderlibta, Carnegija i Rockfellera kontrolirale cijelu ekonomiju i mogle davati toliko da i dalje ostanu bogate.

Dok američki i evropski bogataši u humanitarne svrhe poklanjaju polovinu svog bogatstava, u zemljama Balkana za sada nema biznismena koji bi se odlučili na ovakav filantropski potez.

Da bi balkanski biznismeni postupili kao njihove američke i evropske kolege potrebni su lični filantropski osjećaj i zrelost društva o potrebi da se pomogne onima kojima je potrebno.

U razvijenom svijetu

Prihvativši otkaz umjesto radne kolegice, u Hrvatskoj je jedna Vinkovčanka vlastitim primjerom posvjedočila lični filantropski osjećaj. Kada se u vinkovačkom Unidalu počelo šuškati o otkazima, a ubrzo stigla i potvrda da su tri žene na popisu za preuzimanje radne knjižice, samohrana majka Đurđica Švigač, pričaju njezine kolege, plakala je doslovno tri dana. Znajući njenu životnu priču (prije nekoliko godina izgubila je supruga u prometnoj nesreći i ostala sama s dvoje male djece), Dubravka Glavaš donijela je odluku – preuzela je otkaz umjesto nje. Nesebičnom odlukom je vlastite interese potčinila interesima drugih, žrtvujući se odricanjem od radnog mjesta. 

Za razliku od ponekog primjera izraženog ličnog filantropskog osjećaja, društvo još nije dovoljno sazrelo. Filantropski osjećaj u društvu većinom se svodi na direktne novčane donacije, pružanje usluga i donacije u robi, kao i rad sa zaposlenim na ostvarenju zajedničkog cilja i obezbjeđenju platforme za klijente ili potrošače da uzmu učešće u doniranju.

Naprimjer, od 108 slučajeva korporativnog doniranja svega 29 (27%) je bilo izraženo u novčanom iznosu. U razvijenom svijetu kompanije doniraju između 1 i 2 posto dobiti.

Dok američki i evropski bogataši u humanitarne svrhe poklanjaju polovinu svog bogatstava, u zemljama Balkana za sada nema biznismena koji bi se odlučili na ovakav filantropski potez.

U zemljama Balkana ti su iznosi znatno manji i u prošloj godini kretali su se u prosjeku do 500 hiljada eura. S obzirom na to da se radi najčešće o obiteljskim kompanijama, veličina donacije je varirala u zavisnosti od ličnog filantropskog osjećaja vlasnika. Također, važno je istaknuti da mediji ne pridaju isti stepen značaja izvještavanju o filantropiji.

U Albaniji je, naprimjer, svaki slučaj doniranja propratilo samo jedno glasilo, dok je u Makedoniji svaki slučaj doniranja propratilo, u prosjeku, deset glasila. U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji broj medijskih objava je, u prosjeku, svega tri. Pokazalo se, također, da ispitanici donaciju kompanije dobrog ugleda percipiraju kao aktivnost koja pridonosi društvu i ocjenjuju je pozitivno, dok donaciju kompanije lošeg ugleda ocjenjuju negativno.

Bacanje hrane

U Hrvatskoj, naprimjer, građani bace hranu vrijednu četiri milijarde kuna. Iznos od 930 kuna koji svaki građanin Hrvatske baci napravi štetu veću deset puta nego što je to učinila suša.

Da bi darovali hranu nekoj od karitativnih ustanova, na to je potrebno platiti porez. Za razliku od Hrvatske, u Americi ste oslobođeni nameta za ono što se da u dobrotvorne svrhe. Amerika i Hrvatska se dosta razlikuju po bogatstvu, ali im je zajedničko to što i u jednoj i u drugoj državi ima ljudi kojima je potrebna pomoć. Prema podacima humanitarnih organizacija, u Hrvatskoj ima više od 700 hiljada gladnih ljudi, kojima bi pomoć preko 18 hiljada milionera, koliko ih ima u Hrvatskoj, svakako dobrodošla. Svi ovi primjeri mogu se shvatiti kao preporuke donosiocima odluka prilikom izrade politike oporezivanja. Prije svega, potrebno je preciznije definirati terminologiju i u legislativu ugraditi precizniju definiciju ‘aktivnosti od javnog značaja’.

U nekim zemljama, poput Srbije, uveliko postoji Lokalni filantropski program sa ciljem da oživi i promoviše filantropske ideje i stavove, kako bi filantropske akcije postale dio svakodnevnice u životu građana.

 U razvijenom svijetu kompanije doniraju između 1 i 2 posto dobiti.

Međutim, nameće se pitanje zloupotrebe filantropske odgovornosti. To se vidi iz činjenice da je američki budžet oštećen za 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotovorne svrhe, odnosno da blizu hiljadu Amerikanaca sa prihodom većim od milion dolara nije uopšte platilo porez u prošloj godini.

Mnogi, također, upozoravaju na to da se radi o podmuklim pokušajima privatiziranja i komercijaliziranja socijalne funkcije koja pripada državi.

Naša tradicija

Da li se, doista, sve čini iz čovjekoljublja ili se radi o pokušaju pranja savjesti kapitalista koji pretpostavljaju da oni znaju šta je najbolje za ljude? Da li imaju legitimitet da odlučuju o socijalnim pitanjima i ko će ih pozvati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica? Da li im njihovo enormno bogatstvo daje legitimitet da usmjeravaju cijele industrije i zatiru socijalnu funkciju države? Da li su primjer istinskog čovjekoljublja potezi Buffeta, Gatesa, Turnera, Lucasa ili anonimne Vinkovčanke? Geoff Mulgan tvrdi da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija.

Naša tradicija, izvirala ona iz svjetovnih ili religijskih vrijednosti i načela, stalno nas podsjeća da dobrotvorstvo ne oglašavamo na sva zvona. Takvi potezi, u protivnom. mogu biti, kako stručnjaci upozoravaju, protumačeni i motivirani ‘dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ih zbog toga, u najmanju ruku, ne treba glorificirati’.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera