Opasni američki mit o Iraku

Ljudi pogrešno misle da su se Iračani uvijek međusobno mrzili (Reuters)
Ljudi pogrešno misle da su se Iračani uvijek međusobno mrzili (Reuters)

Piše: Rachel Shabi

Sjedinjenim Američkim Državama mora da je teško, s obzirom na to da ih nacije na koje izvrše invaziju – pardon „koje oslobode“ – na kraju tako iznevjere.

Ovaj zaključak se nameće u izvještajima američkih medija o trenutnoj krizi u Iraku. Nakon što je javljeno da su grupe povezane sa Al-Kaidom preuzele kontrolu u gradovima Fallujah i Ramadi, u iračkoj pokrajini Anbar, civili koji su se našli usred neriješene situacije između ekstremista i Vlade nagrnuli su iz ovih gradova i traže utočište na drugim mjestima. Američki novinari objašnjavaju kako je ovo krajnje poražavajuće – za SAD.

„Nasilje u Iraku prijeti da poništi američke napore“, objašnjeno je u naslovu Washington Posta, čime se izostavlja očigledan zaključak da trenutno nasilje u Iraku prvenstveno ugrožava Iračane. Prošle sedmice se u časopisu Time pojavio naslov „Ko je izgubio Falluju?“, u kojem se govori da je Al-Kaida preuzela vlast u „iračkom gradu u kojem je prije deset godina izgubljeno 100 američkih života“ – izostavljajući informaciju o broju Iračana koji su tada stradali.

Smrtonosna, ilegalna invazija

Američki izvještaji su bili usredotočeni na „američku najkrvaviju borbu još od Vijetnama“ i objašnjavali su zašto trenutni prizori iz pokrajine Anbar predstavljaju „gorko razočarenje“ za brojne Amerikance.

Američki vojnici koji su izgubili prijatelje ili su bili ranjeni i doživjeli traume u bitkama iz 2004, kada je SAD izvršio invaziju na Falluju, sada su zabrinuti da je njihova žrtva možda bila uzaludna. Iako vojnici ne osmišljavaju okrutne politike koje su poslani da izvrše, to, ipak, otkriva da je ovo postala vijest.

Trenutna kriza u Iraku sada je predstavljena kao gorki sektaški rat između sunita i šiita.

Ukoliko bi se ovo sročilo na drugačiji način, to bi, naravno, iziskivalo reviziju američke uloge u Iraku, jer, ako su američki vojnici uzalud poginuli, šta je sa stanovnicima Falluje, stotinama, ako ne i hiljadama njih koji su stradali u napadima kasetnima bombama i bijelim  fosforom, koji su trovali grad i pretvorili ga u ruševine? I danas se osjete razarajuće posljedice tih napada, koji se često opisuju kao masakr u Falluji, jer je stanovništvo suočeno sa epidemijom rakova i rađanja djece s poremećajima.

Tvrditi da je Falluja predstavljala američku pobjedu značilo bi gotovo svjesno pogrešno interpretirati zaostavštinu američkog ilegalnog rata u Iraku. U invaziji koju je predvodio SAD i u kojoj je stradalo pola miliona Iračana, rasformirani su Vlada, policija i sigurnosni aparat, a zatim je država dodatno unazađena preko pružanja podrške korumpiranom, diktatorskom Nouriju al-Malikiju na poziciji premijera.

Njegovu Vladu se optužuje, pored drugih zlodjela, za nestručnost i podizanje sektaških tenzija – privilegovanje jedne grupe i korištenje antiterorističkih zakona ciljano protiv sunita. Haos i nepovjerenje koji su uslijedili, kao i korupcija i nedostatak struje i drugih osnovnih životnih potrepština, nesigurnost, nezaposlenost i nepriznata nepravda predstavljaju savršeno tlo za Al-Kaidu, koja u Iraku, ne može se to dovoljno naglasiti, nije postojala prije napada iz 2003. godine. 

Sada djeluje kao organizacija Islamska država Irak i Levant (ISIL) i, osnažena građanskim ratom u Siriji, izvodi krvave napade u obje države. Više od 8.000 Iračana ubijeno je u nasilnim ispadima kao što su eksplozije autobombi prošle godine, kako stoji u izvještaju Ujedinjenih nacija.

Međutim, bez ove ključne pozadinske priče trenutna kriza u Iraku sada je predstavljena kao gorki sektaški rat između sunita i šiita. „Ljudi misle da su se Iračani uvijek međusobno mrzili, ali to se ne uklapa u iračku historiju ni u stvarnu sliku danas“, kaže Zaid al-Ali, analitičar i autor knjige “Borba za budućnost Iraka”. 

Ova otrovna kombinacija historijske kratkovidnosti i razočarenja sa postinvazivnim rezultatima nije novina – ipak je to standardni trik kojim imperijalisti svih vrsta uništavaju države, a potom okrive lokalno stanovništvo za političku nefunkcionalnost koja uslijedi.

On navodi studiju Norveškog instituta za međunarodna pitanja iz 2009, u koju su bili uključeni akademici i profesionalci iz Iraka i u kojoj je rečeno da je sektaštvo strani koncept u iračkoj historiji, koji je propagirao SAD za vrijeme i poslije invazije iz 2003. godine.

Poduhvat pustošenja

Uprkos političkim provokacijama, Iračani danas još rade zajedničkim snagama ondje gdje je to moguće. „Kad god se pojavila prilika za saradnju, bez obzira na sektaške podjele i pripadnost različitim zajednicama, ljudi su sarađivali“, kaže Al-Ali. „To nikada ne dospije u medije, jer se ne uklapa u dominantni narativ.“

Očito se ne uklapa ni u preferirani narativ o priči o američkom razornom rekordu u Iraku. Kada su na press konferenciji novinari pokušali upitati službenicu američkog State Departmenta o iračkoj politici iz 2011, glasnogovornica je odbila da komentariše, rekavši: „Usredotočeni smo na 2014. i na budućnost…“, zato što osvrtanje na prošle događaje ne bi predstavljalo „korisnu diskusiju“.

Međutim, ako uradimo kako nam je rečeno i usredotočimo se na 2014, vidimo da Amerika osigurava vojnu pomoć: “Ovo je bitka koja pripada Iračanima“, kako je izjavio državni sekretar John Kerry. Treba dodati da je kontinuirana američka podrška Al-Malikiju potpirivala ovaj sukob, deformisala ga i pogoršavala. U svojoj knjizi o Iraku Al-Ali piše: „Priča je poznata: Zapadne sile su uglavnom ravnodušne spram Vladine prakse u zemljama Bliskog istoka, sve dok se ne čini ništa što ugrožava čitav niz vitalnih interesa, uključujući i prirodne resurse.“

Ova otrovna kombinacija historijske kratkovidnosti i razočarenja sa postinvazivnim rezultatima nije novina – ipak je to standardni trik kojim imperijalisti svih vrsta uništavaju države, a potom okrive lokalno stanovništvo za političku nefunkcionalnost koja uslijedi.

“To je složena mješavina osjećaja povrijeđenosti, odbačenosti i uvrijeđenosti, jer lokalno stanovništvo odbija saradnju“, kaže autorica i historičarka Alex von Tunzelmann. Ona dodaje da su imperijalizam, kao i želja da se dobave moć i resursi, ukorijenjeni u nekoj vrsti dobronamjernog paternalizma – onoj vrsti koja rezultuje misijama civiliziranja.

„Ukoliko vam ‘divljaci’ to spočitaju, osjećate se povrijeđeno“, kaže ona, navodeći primjere iz britanskog carstva do američkih imperijalnih poduhvata na Karibima. „To se često dešava u velikom broju carstava i još postoji – još je prisutna ideja da Zapad najbolje zna kako se upravlja državom i društvom, na što se sve na kraju svede.“

Bez obzira na to koliko puta se pokazalo pogrešnim, čak i kada vijesti iz Iraka obiluju smrću, patnjom i očajem, SAD i dalje tvrdi da je američki poduhvat pustošenja u Iraku tako osmišljen da donese stabilnost i demokratiju.

Kao da se od Iračana, koji su suočeni sa bezdušnim pustošenjem svoje domovine i koji žude za normalnim životom, očekuje da se sjete da je SAD sila koja se bori za dobro i koja, zaista, ima dobre namjere.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Sjedinjene Američke Države pomno prate razvoj situacije u iračkoj provinciji Anbar. Mada su, kako je rečeno, mogućnosti ograničene, ipak se razmatra slanje dodatne pomoći u borbi protiv snaga bliskih Al-Kaidi. Iračka armija koja je opkolila Falluju za sada neće intervenirati, kazao je premijer te države. Čeka se na konkretan stav lokalnih plemenskih vođa u ovom […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO