Arapski svijet sumnja u američke motive

Između dvije linije, više od 100.000 ljudi je ubijeno, više od milion su postali izbjeglice, a naselja su uništena
Između dvije linije, više od 100.000 ljudi je ubijeno, više od milion su postali izbjeglice, a naselja su uništena

Piše: Wadah Khanfar

Arapski svijet već godinama želi da se riješi brutalnog režima Bashara al-Assada. On za njih predstavlja apsolutno zlo. Buduće generacije sjećat će se surovih masakara koje je počinio sirijski režim i slika zaklanih žena i djece.

Međutim, ova snažna želja za istrebljenjem režima, uglavnom neće nikada prerasti u podršku za američku vojni intervenciju. To je zbog sumnji i nepovjerenja u američke motive.

Predsjednik Obama prošle subote održao je govor nabijen emocijama. Upotrijebio je izraz “moralna odgovornost” da opravda kažnjavanje sirijskog režima za korištenje hemijskog oružja protiv civila. To je, međutim, učinilo vrlo malo da ubijedi mnoge Arape. Mali broj njih osjeća tu moralnu odgovornost u odnosima sa Sjedinjenim Državama, koje već decenijama gube kredibilitet u arapskoj javnosti.

Ukorijenjena je čvrsta slika američkih dvostrukih standarda i političke pristrasnosti protiv arapskih interesa, pogotovo vezano za američku pristrasnost prema Izraelu i dugogodišnju američku podršku tiranskim arapskim režimima.

Pod Obaminom upravom, SAD je nastavila biti odgovorna za veliki broj civilnih žrtava, korištenjem bespilotnih letjelica u Pakistanu, Afganistanu i Jemenu, gušeći arapske nade o ozbiljnoj promjeni politike.

Ovakva slika potvrđena je još snažnije nakon Washingtonovog “rata protiv terorizma”, te invazija Afganistana i Iraka.

Dok je izbor Obame prvobitno bio dopadljiv, nakon njegovih obećanja o novoj politici prema Bliskom istoku, propustio je šansu na svom prvom testu, u odnosu na pitanje Palestine. Povukao se od ranijeg zahtjeva  za okončanje izraelskog naseljavanja palestinske zemlje – svog ličnog zahtjeva – i odustao od obećanja da će zatvoriti Guantanamo. Pod Obaminom upravom, SAD je nastavila biti odgovorna za veliki broj civilnih žrtava, korištenjem bespilotnih letjelica u Pakistanu, Afganistanu i Jemenu, gušeći arapske nade o ozbiljnoj promjeni politike.

Crvene linije

Ima i drugih razloga zašto su opravdane arapske sumnje o američkim zračnim napadima u Siriji.
Prvo, američka politika “crvene linije” po pitanju hemijskih napada došla je vrlo kasno; dugo nakon arapskih crvenih linija. Očekivani napad SAD-a stoga je povezan sa njegovom željom da zaustavi dugi niz udaraca svom međunarodnom prestižu. Obama zna da šutnja zbog prelaženja njegove crvene linije predstavlja SAD svijetu kao slabu i nesposobnu državu, te da Amerika mora izvesti ovaj napad.

Za arapski svijet, Sirija je prešla sve crvene linije prije više od dvije godine. Između dvije linije, više od 100.000 ljudi je ubijeno, više od milion su postali izbjeglice, a naselja su uništena. Sve vrste oružja korištene su protiv civila, uključujući borbene avione i rakete Scud.

Postoje strahovi da će američki udari otvoriti put budućem američkom uplitanju u sirijske poslove.

Drugi razlog za preispitivanje ozbiljnosti Amerike je to što bi napad bio ograničen u smislu meta i trajanja. Njegov cilj nije da svrgne režim. Sirijci i Arapi se pitaju – šta se dešava nakon napada? Da, režim bi se možda ustezao da u budućnosti koristi hemijsko oružje, ali ne bi se ustezao da ubija na druge načine. Drugim riječima, nastavio bi ubijati prema američkim kriterijima, a sirijski narod nastavio bi plaćati veliku cijenu.

Najvažnije od svega, postoje strahovi da će američki udari otvoriti put budućem američkom uplitanju u sirijske poslove. Intervencija bi mogla biti proširena na korištenje bespilotnih letjelica za napade na “osumnjičenike” u Siriji, ili za provođenje novih političkog ishoda na obje strane konflikta, zbog čega postoji rizik izazivanja zbrke.

Mnogi Arapi već preispituju kredibilitet bilo kakve američke uloge u izgradnji stabilne, demokratske Sirije.
Vojni udar u Egiptu bio je veliki izvor zabrinutosti, zbog kojeg je stavljen upitnik nad američki stav o političkom islamu, kao i o samoj demokratiji. SAD je odbijao da opiše kao vojni udar nasilno svrgavanje i pritvaranje predsjednika Mursija, uprkos činjenici da su egipatske snage sigurnosti ubile i ranile hiljade demonstranata civila.

Zbog nastavka revolucionarnog žara u regionu, u kojem islamisti igraju vodeću ulogu, Amerika je pokazala da je saučesnik u egipatskom vojnom udaru, jer je nastavila finansirati njegovu vojsku. Zbog toga veliki broj sirijskih revolucionara nikada neće pozdraviti veliku ulogu SAD-a u budućnosti države.

Od samog početka bilo je jasno, kada se sirijski režim prvi put natopio krvlju civila, da bi njegov brz odlazak spriječio, a ne rasplamsao, sektaške podjele u državi, što bi Siriju usmjerilo ka demokratskim promjenama.

U to vrijeme, nijedna grupa džihadista povezana sa Al-Kaidom nije bila prisutna. Uprkos tome, američka politika bila je nejasna, zasnovana na sumnjama o pravima vjerskih i etničkih manjina u Siriji, budućnosti države nakon pada Assada i garancijama da neće biti prijetnji izraelskoj sigurnosti.

Paralelno sa previše opreznim pristupom Zapada, Rusija i Iran podržale su režim, što mu je dozvolilo da nastavi s masakrima, siguran da neće odgovarati za svoja djela.

Ciljevi revolucije

Tokom dvogodišnjeg terora u Siriji, američka intervencija uglavnom je bila negativna.

SAD je vršio pritisak na arapske države u regionu da spriječi dostavu naprednog oružja Slobodnoj sirijskoj vojsci (FSA), pogotovo protivavionskih raketa.To je učinjeno pod izgovorom da bi takvo oružje moglo pasti u ruke ekstremistima, uprkos pokušajima FSA da razuvjeri Amerikance.

SAD je zahtijevao da se FSA bori protiv grupa džihadista, što bi nanijelo veliku štetu revoluciji i zbog čega bi postojao rizik njenog totalnog raspada.

Sirijski narod je dokazao neobičnu hrabrost u borbi protiv tiranije; ako mu se pruži šansa, uvjeren sam  da će pokazati sličan nivo odgovornosti u izgradnji nove demokratske nacije.

Da, međunarodna zajednica treba da zauzme snažan stav zbog korištenja hemijskog oružja od strane sirijskog režima nad vlastitim narodom. Mora se istaknuti da je potrebno zauzeti snažan moralni stav protiv ubijanja civila, ma kojom metodom.

Ono što je sada potrebno je da SAD i zapadne zemlje omoguće Sirijcima da sami postignu ciljeve svoje revolucije – da svojim rukama istrijebe režim. Zapad ih ne treba sprečavati u nabavci sredstava za vojnu borbu i treba ih podstaći da pokušaju izgraditi Siriju po pravilima prave demokratije, bez izuzimanja ili marginaliziranja ijedne stranke ili organizacije.

Sirijski narod je dokazao neobičnu hrabrost u borbi protiv tiranije; ako mu se pruži šansa, uvjeren sam  da će pokazati sličan nivo odgovornosti u izgradnji nove demokratske nacije.

Ovaj tekst prvobitno je objavljen u dnevnom listu The Guardian.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: The Guardian

 



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO