Mit o Makedoniji

Piše: Atanas Kirovski

Protekle dvije nedjelje intenzivirani su pregovori o grčko-makedonskom problemu u vezi sa imenom Makedonija. U Atini i Skoplju je boravio specijalni izaslanik UN-a Matthew Nimetz, koji po pravilu nije htio objelodaniti detalje o pregovorima, ali izjave Atine i Skoplja su potvrdile da nema pibližavanja stavova između dvije zemlje.

Ministar vansjkih poslova Grčke Evangelos Venizelos poručio je da Grčka traži ime sa geografskom odrednicom koje bi važilo svuda (erga omnes) i da ne kani popustiti u ovom stavu, što se tumači kao insistiranje Grčke da se promijeni i makedonski Ustav.

Makedonske vlasti su, pak, optužile Atinu i Nimetza da su odstupili od mandata za pregovore i da se razgovara o makedonskom identitetu i jeziku, što je sasvim neprihvatljivo i što dodatno komplikuje ionako teške pregovore.

Osim što obje vlade u Grčkoj i Makedoniji imaju “patriotsku” agendu, što pregovore pravi nemogućim, problem je proširen čitavom mitomanijom o Makedoniji.

Druga runda prepucavanja je nastavljena u New Yorku na generalnoj skupštini UN-a. Makedonski premijer Nikola Gruevski je održao dug govor uglavnom posvećen nesporazumu u vezi sa imenom sa Grčkom, a došlo je i do susreta ministra vanjskih poslova Nikole Poposkog i Venizelosa, nakon čega je makedonski ministar rekao da u vezi s ovim pitanjem dvije zemlje razdvajaju “čitave planine”.

Sudeći prema svemu, obje strane su solidno ukopane u svoje rovove i zaista je teško naslutiti bilo kakav napredak i mogućnost kompromisa. Osim što obje vlade u Grčkoj i Makedoniji imaju “patriotsku” agendu, što pregovore pravi nemogućim, problem je proširen čitavom mitomanijom o Makedoniji i pristrasnim historijskim interpretacijama – kako antičke baštine, tako i novije historije.

Negiranje makedonske nacije

Sve ovo i nije nešto novo, ali je ovih dana grčko Ministarstvo vanjskih poslova liferovalo dugačak memorandum o grčkim pozicijama u kojima se jasno definišu grčki stavovi koji su srž problema. U saopćenju se kaže da je problem u vezi s imenom u “promociji iridentističkih i teritorijalnih ambicija PJRM-a uglavnom preko falsifikovanja historije i uzurpacije grčkog nacionalnog nasljeđa.

Historijski gledano, termin Makedonija, koji je grčka riječ, odnosi se na kulturu antičkih Makedonaca koji pripadaju helenskoj naciji i nesumnjivo su dio grčko-historijskog nasljeđa. Termin Makedonija geografski se odnosi na širi region više balkanskih zemalja, a najveći dio je u Grčkoj, u kojoj živi 2,5 miliona Grka koji se vijekovima nazivaju Makedonci.”

Grci praktički traže ne da se nađe neko složeno ime u UN-u za upotrebu u međunarodnim organizacijama, kako bi se znalo da postoji i grčka Makedonija, nego da se prizna kako su makedonska država, makedonska nacija i makedonski jezik vještačke tvorevine.

U grčkom memorandumu se dalje kaže:

“Sve je počelo sredinom 40-ih godina prošlog vijeka, kada je Tito odvojio region poznat kao vardarska banovina od Srbije (današnja PJRM), dajući mu status federalne jedinice, najprije kao Narodna, a zatim kao  Socijalistička Republika Makedonija u Jugoslaviji. On je onda počeo da kultiviše ideju o posebnoj i izdvojenoj makedonskoj naciji. PJRM je proglasila svoju neovisnost 1991, bazirajući svoje postojanje kao nezavisne države na vještački i neistinski pojam ‘makedonska nacija’, koji je njegovan putem sistematskog falsifikovanja historije…”

Grci praktički traže ne da se nađe neko složeno ime u UN-u ( najčešće se spominje Sjeverna Makedonija) za upotrebu u međunarodnim organizacijama, kako bi se znalo da postoji i grčka Makedonija, nego traže da se prizna da su makedonska država, makedonska nacija i makedonski jezik vještačke tvorevine, da se makedonski narod odrekne toga i da se nađe neko novo ime kojim bi se imenovali makedonska nacija, makedonski jezik i sve drugo što je vezano za makedonski identitet.

Drugim riječima, da Makedonci potpišu da su laž, da ne postoje i da nikad nisu postojali. Poznato je da su makedonska nacija i makedonski jezik autentični i priznati desetljećima, da imaju svoju historiju i da njih, svakako, nije “izmislio” Tito. Naravno da ono što traži Grčka ne može biti prihvatljivo ni za koga u Makedoniji i, ako Atina ovako postavlja stvari, zaista je nemoguće riješiti spor, pošto to podrazumijeva da se izvrši kolektivni genocid nad jednom nacijom, koja bi se trebala dobrovoljno otkazati svog postojanja.

Mit o Aleksandru

S druge strane, problem u vezi sa identitetom je otvorila aktuelna makedonska Vlada, takozvanim projektom “antikvizacije”. Problematiziran je slavenski identitet makedonske nacije, a u nekim krugovima čak i slavenski korijen jezika (?!) i zatraženi su duboki korijeni makedonske nacije i identiteta u dalekoj historiji, u kraljevini Filipa i Aleksandra od prije 2.500 godina.

Teza koja se protura je da su Slaveni, koji su došli na ove prostore u šestom stoljeću, bili manjina u odnosu na “antičke Makedonce” koje su zatekli i da su zbog toga Slaveni prihvatili termin starosjedilaca – Makedonija.

Nema sumnje da je to mit, za koji postoji barem 14 vijekova praznog hoda u kojem nema nikakvog dokaza ove teze, koja sasvim ide naruku Grcima, čiji je glavni cilj problematizirati makedonski identitet i prikazati ga izmišljenim i vještačkim.

Tome je pridonijela i gradnja grandioznih spomenika Aleksandra, Filipa i drugih pripadnika antičke makedonske kraljevske dinastije u centru Skoplja. Aerodrom je nazvan Aleksandar Veliki, autoput ka Grčkoj također, a otišlo se tako daleko da su u Skoplje doputovali pripadnici jednog plemena Hunzi, koji žive u podnožju Himalaja u Pakistanu, koji su, navodno, makedonsko pleme i potomci  Aleksandra, kao tobožnji rođaci Slavena koji žive u Makedoniji. Njihov princ Mir Gazanfar Ali Kan je u Skoplju bio primljen sa najvećim počastima i vodio je razgovore sa premijerom u Vladi. 

Kada je u Skoplje došao princ Mir Gazanfar, a na aerodromu ga sačekala “makedonska falanga” Aleksandra Velikog, više mi nije bilo do smijeha…

Ko zna o kakvoj legendi je riječ – Aleksandar je osvojio polovinu svijeta i stigao do Indije i Himalaja i sve ovo bi bilo i simpatično da je ostalo na razini legende, ali postoji ozbiljan problem kada mitovi i legende postaju dio državne politike ili ako ih državna politika podstiče.

Tako se Makedonija uplela u grčku klopku zvanu nerazboritost, protkanu mitomanijom. Prije desetak godina smijao sam se kada je čitav Solun izašao na oficijelni pogreb Aleksandra Makedonskog – kada je grčka iracionalnost banalizovana do sahrane čovjeka koji je umro prije 2.500 godina i to bez njegovih mošti, sa obredom u kome su učestvovali grčki pravoslavni sveštenici, iako čak i oni znaju da je Aleksandar umro barem 300 godina prije rađanja Hrista. Ali kada je u Skoplje došao princ Mir Gazanfar, a na aerodromu ga sačekala “makedonska falanga” Aleksandra Velikog, više mi nije bilo do smijeha…

Razborito rješenje

Zaista je teško voditi pregovore ako su u to upleteni mitovi, nacionalističke legende i balkanska teška i kontroverzna historija.

U vezi s Makedonijom je proliveno mnogo krvi, počev od 19. stoljeća, preko balkanskih ratova, pa sve do građanskog rata 1946-1949, koji se vodio uglavnom u grčkoj Makedoniji.

Bezmalo je nemoguće voditi razgovore ako se pregovara o identitetskim pitanjima koja su najdelikatnija. Pravo samoopredjeljenja jedne nacije je nesporno i to je potkrijepljeno čitavim nizom pravnih akata, od UN-a do Vijeća Evrope.

I na kraju, najteže je voditi pregovore ako je na čelu grčke Vlade Antonis Samaras, čija je karijera početkom 90-ih u Novoj demokratiji (grčka vladajuća stranka) prekinuta zbog njegovih ekstremnih nacionalističkih stavova o Makedoniji, a njegov partner je, s druge strane, Nikola Gruevski, tvorac projekta “antikvizacija”. 

Nacije su stvorene nakon francuske buržoaske revolucije. Makedonska nacija stvorena je u 19. stoljeću.

Malo ranije, ali u istom stoljeću, stvorena je i grčka nacija, ali ako Grci vole mitove i traže kontinuitet nacionalnog identiteta 3.000 godina unazad, od Antike, preko Viznatije, Otomanske imperije, pa sve do stvaranja grčke države 1830, ne moramo to činiti i mi Makedonci.

Dovoljno je da se prisjetimo Krste Misirkova, koji je prije više od jednog stoljeća u knjizi “Za Makedonskite raboti” poručio da Makedonci nisu niti Srbi, Grci, Bugari, nego imaju poseban nacionalni identitet.

Ako se spusti magla u vezi s historijom i mitovima, rješenje je moguće, pa čak i blizu, ali sve dok diplomatijom u 21. stoljeću dominiraju mitovi i legende, između Makedonije i Grčke bit će “visoke planine”.

Dovoljno je držati se fakata da su Makedonci bili priznata nacija još dvadesetih godina prošlog stoljeća, između ostalog i od grčke komunističke partije, a da su državnost stvorili u bivšoj Jugoslaviji. Makedonski jezik se uči na svim velikim univerzitetima u svijetu i on je priznat dio slavistike.

Najprije se moramo osloboditi mitova u Makedoniji i ne osporavati sami svoj identitet, zatim se diplomatija mora pozvati na mandate rezolucija UN-a o pregovorima gdje se traži da Makedonija i Grčka pronađu zajedničko prihvatljivo ime u UN-u (ništa više od toga), a Grci će morati prešutno priznati makedonski identitet, ne otvarajući nikakvo pitanje u vezi s tim.

Ako se spusti magla u vezi sa historijom i mitovima, rješenje je moguće, pa čak i blizu, ali sve dok diplomatijom u 21. stoljeću dominiraju mitovi i legende, između Makedonije i Grčke bit će “visoke planine”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera