Merkel definirala poziciju u povijesti

Piše: Davor Gjenero

Konrad Adenauer ključni je politički protagonist doktrine socijalno-tržnog gospodarstva i tvorac njemačkoga razvojnog čuda. Uz ime Willyja Brandta vezuju se završetak procesa europskoga poslijeratnog pomirenja i nova Ostpolitik, koja je bitno doprinijela prevladavanju poslijeratnoga europskog bipolarizma.

Helmut Kohl u njemačkoj će povijesti ostati zapamćen kao kancelar ujedinjenja. Iako je Gerhard Schroder bio kancelar koji je započeo politiku njemačkog samopouzdanja unutar Europske unije, uspostavljanje Njemačke kao ključne europske države vezuje se za ime kancelarke Angele Merkel.

Izbornom pobjedom u nedjelju, kojom je njena koalicija osvojila 41,5 posto glasova, ona je poentirala svoju dosadašnju političku karijeru i definirala svoju poziciju u novijoj njemačkoj političkoj povijesti.

Njemački politički sustav oblikovan je tako da štiti stabilnost. Iako se vjerojatno tome nadala, izborni je model njenoj koaliciji Kršćansko-demokratske unije i Kršćansko-socijalne unije Bavarske onemogućio osvajanje apsolutne većine u njemačkom saveznom parlamentu. Osvojila je 311 od 630 zastupničkih mjesta. Većina europskih izbornih sustava izbornu bi pobjedu s više od 40 posto glasova pretvorila u apsolutnu parlamentarnu većinu, ali ne i njemački.

Glavnina glasova

Tamošnje izborno zakonodavstvo štiti vrijednost stabilnog predstavljanja nacionalnoga političkog života u Parlamentu, pa prilikom pretvaranja glasova u mandate dodatno štiti male političke stranke. Istovremeno, međutim, drastično kažnjava one stranke koje „nisu sposobne platiti sudjelovanje u političkom životu“, to jest one koji ne mogu osvojiti 5 posto glasova na nacionalnoj razini ili barem tri izravna mandata.

Ovog su puta samo četiri političke grupacije prešle izborni prag: demokršćani, socijaldemokrati, Stranka ljevice (bivši komunisti kojima su se pridružili neki od lijevih „otpadnika“ socijaldemokracije) te zeleni. Dvije stranke ostale su ispod ruba izbornog praga: dosadašnji koalicijski partneri kancelarke Merkel liberali (FDP) i novopridošlice u političku arenu – euroskeptična Alternativa za Njemačku (AfD). Liberali su osvojili 4,8 posto glasova, a euroskeptici promil manje, 4,7 posto.

Iako je Gerhard Schröder bio kancelar koji je započeo politiku njemačkog samopouzdanja unutar Europske unije, uspostavljanje Njemačke kao ključne europske države vezuje se uz ime kancelarke Angele Merkel. 

Jačanje demokršćanskog bloka otežalo je postizbornu situaciju premijerke Merkel, jer se glavnina glasova, što su ih liberali izgubili, prelila u njen blok. U odnosu na izbore prije četiri godine demokršćani su ojačali za relevantnih 7,7 posto, ali to što su pojeli dio glasova svojih koalicijskih partnera onemogućilo im je uspostavljanje jednostavnog kontinuiteta vladavine.

Socijaldemokrati bi, matematički, mogli formirati crveno-crveno-zelenu koaliciju, koja bi imala parlamentarnu većinu, pa bi Merkel, unatoč uvjerljivoj pobjedi, ostala u opoziciji. Međutim, takva varijanta nije vjerojatna iz nekoliko razloga.

Distanca socijaldemokrata prema Lijevoj stranci je velika i zbog postkomunističkog karaktera te stranke, ali i zbog njene veze s političarima koji su napustili socijaldemokraciju. Problem takve vlade bio bi i visoka parlamentarna kultura u Njemačkoj.

Svi su svjesni da je pobjeda demokršćana u velikoj mjeri uvjetovana time što je kancelarka Merkel snažno personalizirala kampanju, a rezultati, koji su za nju i povoljniji od očekivanih, proizlaze iz činjenice da su njemački birači izrazili da upravo nju žele na kancelarskom mjestu.

I na kraju, ali ne manje važno, njemački parlamentarni sustav je dvodoman, a bez većine u gornjem parlamentarnom domu Bundesratu, u kome su zastupljene njemačke savezne države, savezna administracija ne može biti efikasna i ne može provoditi konzistentnu politiku.

Njemačka, osim toga, ima dobro iskustvo s djelovanjem velike koalicije, a osim kancelarke Merkel, koja je svoj prvi mandat služila u vladi velike (crno-crvene) koalicije, u toj je vladi službovao i njen konkurent na izborima Peer Steinbruck i to na važnom položaju saveznoga ministra financija.

Nijemci su dobro zapamtili povijesnu političku pouku Weimarske republike, koja je bila definirana kao visoko demokratska, liberalna, država, ali bez ugrađenih mehanizama zaštite pred autoritarnim političkim opcijama i totalitarizmom.

„Čisti“ razmjerni sustav, bez izbornog praga i visoku stranačku fragmentaciju, koju je taj sustav proizveo, mnogi politolozi smatraju ključnom pretpostavkom za politički scenarij kojim je nacional-socijalistička stranka ovladala njemačkom državom, postepeno pretvorivši svoju relativnu izbornu pobjedu u apsolutnu vlast. Tako se snaga zaštitnih mehanizama demokracije pokazala i na ovogodišnjim izborima, na kojima su euroskeptici ostali pred vratima Parlamenta.

Njemački politički sustav oblikovan je tako da štiti stabilnost. 

Osim toga, izvjesno je da će iduća administracija u velikoj mjeri biti vlada kontinuiteta s prethodnim dvjema vladama kancelarke Angele Merkel. I socijaldemokrati su ojačali u odnosu na svoju izbornu snagu prije četiri godine, doduše samo za blizu 2,5 posto (istovremeno su i Lijeva stranka i Zeleni oslabjeli za po skoro 3 posto), ali to ne može prikriti činjenicu da je europska socijaldemokratska alternativa u ozbiljnoj krizi.

Alternativna politika socijalnih demokrata svodi se tek na zagovaranje višeg oporezivanja onih s najvišim prihodima i na veće minimalne nadnice. Socijaldemokratska „europska politika“, međutim, istovjetna je demokršćanskoj. Na unutarnjopolitičkom planu vjerojatno neće biti teško postići kompromis između vrednota socijalno-tržnog gospodarstva, što ih zastupaju demokršćani i vrednota socijaldemokratske socijalne politike, a politika ustrajanja na čvrstom proračunskom ograničenju, koju unutar EU-a zagovara Merkel, vrlo je bliska onome za što se zalaže i njen dosadašnji rival, a uskoro mogući politički partner Peer Steinbrück.

Razlike u vezi s Turskom

Jedna od rijetkih velikih razlika u europskoj politici između njemačkih socijaldemokrata i demokršćana bio je odnos prema europskim ambicijama Turske. Socijaldemokrati su aktivno zagovarali koncept europske integracije Turske, a prethodnik kancelarke Merkel, Gerhard Schroder, bitno je doprinio tome da je nakon godina nedefiniranog statusa u listopadu 2005. Turska započela pregovore o punopravnom članstvu. Međutim, u međuvremenu je Turska istovremeno gospodarski ojačala, razvila samosvijest, a proeuropsku političku doktrinu Kemalizma zamijenila neoosmanizmom.

Ona je, naime, osvijestila svoj utjecaj na Bliskom istoku, Kavkazu, ali i na Balkanu i pretpostavila ga eurointegracijskoj ambiciji. Na taj je način relativizirano značenje ključne vanjskopolitičke razlike između njemačkih socijaldemokrata i demokršćana.

Nijemci su dobro zapamtili povijesnu političku pouku Weimarske republike, koja je bila definirana kao visoko demokratska, liberalna, država, ali bez ugrađenih mehanizama zaštite pred autoritarnim političkim opcijama i totalitarizmom.

Za Europsku uniju, koja je u fazi relativne ekonomske, ali i političke nestabilnosti, u uvjetima kad institucionalne brane nestabilnostima u integraciji ne funkcioniraju u punoj mjeri, izrazito je važna stabilnost njenih ključnih država članica. Izborna procedura i izborni rezultati pokazuju da Njemačka političke vrednote stabilnosti i dalje smatra prioritetnima, a da ih politički i izborni sustav efikasno štite.

Drugi ispit političke kulture u Njemačkoj upravo počinje. To je ispit sposobnosti postizanja kompromisa i spremnosti za razumijevanje druge strane tijekom koalicijskih pregovora. Unaprijed možemo biti sigurni da će njemačka politička elita dobro proći i na tom ispitu, te da će rezultat te procedure biti jasan, predvidiv i javno objavljen koalicijski sporazum, koji će čvrsto regulirati funkcioniranje izvršne vlasti u Njemačkoj u naredne četiri godine.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera