Hrvatsko ‘istorijsko NE’

A što je premijer Hrvatske, ili bilo koje druge zemlje, trebao učiniti? Lupiti petama i reći: sve za EU? (AFP)
A što je premijer Hrvatske, ili bilo koje druge zemlje, trebao učiniti? Lupiti petama i reći: sve za EU? (AFP)

Piše: Andrej Nikolaidis

Ove je nedjelje Balkan sa najvećim zanimanjem pratio još jednu inscenaciju sukoba Davida i Golijata: gurkanje Hrvatske sa Evropskom komisijom. Komisija je, izgleda, Hrvatskoj naumila uvesti sankcije, jer ova nije spremna povući takozvani Lex Perković.

Na hrvatskim portalima čitam kritike na račun premijera Milanovića, koji je poručio kako Hrvatska nije ptičji rezervat, nego, implicirala je njegova izjava, suverena država. A što je premijer Hrvatske, ili bilo koje druge zemlje, trebao učiniti? Lupiti petama i reći: sve za EU? Dobro, svi znamo da su naše državice (polu)kolonije, pa ipak se ponašamo kao da imamo nekakav suverenitet.

Jednog dana

Na toj pretpostavci bazirano je naše vijorenje zastavama, radovanje sportskim uspjesima, briga za naše identitete, jezike, pisma, napokon i naša demokratija. Kada naše države ne bi bile suverene, bilo bi prilično glupo glasati na izborima na kojima se bira vlast u državi, ne?

Ako naše vlade ne bi vodile suverenu politiku, nego bi sprovodile odluke donesene „tamo gde treba“, proces izbora vlade bi bio šarada, ne? Napokon, zašto bi brojni međunarodni posmatrači nadzirali izbore na kojima građani, praktično, ne biraju ništa, jer oni koje izaberu svakako neće suvereno odlučivati? Ne?

Ako neko od susjeda uživa zbog nedaće u kojoj se našla Hrvatska, neka suzbije zlobu i malo bolje razmisli. Svi ćemo mi jednoga dana biti u sličnoj situaciji, ako već nismo bili. Na koncu ćemo, vjerovatno, kako smo i naviki, ispuniti sve zahtjeve raznih komisija. I to  ćemo raditi na manje i još manje od toga dostojanstven način. No trčati da se ispune komande, čak i prije nego što su izgovorene, u trku pokušavati protumačiti i udovoljiti volji gospodara, najgora je od svih opcija.

Kada naše države ne bi bile suverene, bilo bi prilično glupo glasati na izborima na kojima se bira vlast u državi, ne?

Vrlo zanimljivo tumačenje mogućih sankcija Hrvatskoj za tjednik „Novosti“ iznio je briljantni intelektualac Boris Buden: „Naravno da se Njemačka može tako ponašati u odnosu s Hrvatskom, ali bi li mogla u odnosu s Amerikom primijeniti isto načelo? Poznato je da američke tajne službe masovno ubijaju uokolo, bez ikakvog suda i zakona, da ljude godinama drže zatvorene, izlažu ih srednjovjekovnim mučenjima, da sa svojim dronovima ekstralegalno godinama vode kampanju terora… Što je Perković pogriješio? Naredio je ubijanje nekih koji su smatrani teroristima? Big deal! To su službe radile, kao što to rade i danas. Ovo je odnos u kojem se pokazuje moć i nemoć Njemačke. Principijelan se može biti u odnosu na Hrvatsku, ali se ne može biti u odnosu na Ameriku. Europa zajedno s Amerikom sudjeluje u kampanjama u Afganistanu i europski pravni sistem je potpuno svjestan da svojim sudjelovanjem podupire akcije ubijanja iz zraka. Jednog ćemo dana dobiti konkretne podatke o tome koliko je ljudi ubijeno i tko je to naredio, a da nitko ne snosi odgovornost”. 

Staljinovi fanovi

A bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić novinaru agencije Anadolija čitavu je stvar objasnio ovako: „… moramo znati, i u EK ima onih koji Hrvatsku i cijelu bivšu Jugoslaviju svrstavaju u red zemalja Istočnog bloka. Oni ne razumiju da je Jugoslavija bila zemlja u kojoj su vladali tržišni odnosi, zemlja u kojoj su bili sasvim dobro razvijeni i neki politički, demokratski procesi. Dakle, koja nije bila Istočni blok. Na kraju, naš sukob sa Staljinom je bio razlaz sa jednom dogmatskom politikom Sovjetskog saveza (SSSR), sa politikom koja nije priznala nikakva ljudska prava. Dakle, to se zemljama bivše Jugoslavije mora priznati”.

Što jest-jest, imamo mi u regionu iskustva sa sankcijama.

Ako naše vlade ne bi vodile suverenu politiku, nego bi sprovodile odluke donesene „tamo gde treba“, proces izbora vlade bi bio šarada, ne? Napokon, zašto bi brojni međunarodni posmatrači nadzirali izbore na kojima građani, praktično, ne biraju ništa, jer oni koje izaberu svakako neće suvereno odlučivati? Ne?

Mesić podsjeća na Titovo „istorijsko ne“ 1948, koje je, kao što se sjećamo, izazvalo oštru odmazdu Staljinovog SSSR-a sa satelitima.

Da je Tito popustio, povijest socijalističke Jugoslavije posve bi drugačije izgledala.

Skeptici mogu reći kako Jugoslavija, na koncu, nije umakla katastrofi, te da je zaokret četrdesetosme zemlju odveo u u krvoproliće devedesetih. Staljinovi fanovi mogu istaći kako je Informbiro bio u pravu kada je u junskoj rezoluciji prepoznao nacionalističke elemente u jugoslovenskoj politici.

Ali šta – bilo bi, kao, drugačije, da je Jugoslavija više ličila na Rumuniju? Kao, čvršća bi ruka zaustavila dezintegraciju?

Da je Jugoslavijom trajno upravljano po Staljinovom receptu, mjesta kakvo je Goli Otok bi od Vardara pa do Triglava bilo više nego mekdonaldsa u Njujorku: radni logori ne bi bili mračni izuzetak,  nego pravilo, najuspješnija franšiza, kao u Staljinovom SSSR-u. Što nas dovodi do paradoksa Golog Otoka, ironije istorije u najčišćoj formi. Nije li upravo Goli otok ona tačka u kojoj se Titova Jugoslavija najviše približila standardima Staljinove vladavine?

Što jest-jest, imamo mi u regionu iskustva sa sankcijama.

Cinizam Titovog manevra je antologijski: budući da Jugoslaviju nije želio staviti pod Staljinovu kontrolu, odlučio je od Staljina odbraniti staljinističkim metodom. Samo nas je staljinizam na djelu mogao spasiti od Staljina.

No sve je to daleka prošlost… Ko se danas još sjeća čak i onih skorijih sankcija: onih koje su uvedene Miloševićevoj Jugoslaviji?

Život pod sankcijama

Ja sam živio pod tim sankcijama: i za razliku od većine onih sa kojima dijelim to iskustvo, i danas mislim ono što sam mislio i onda: problem sa tim sankcijama nije bio u tome što su, kako je bjesomučno ponavljala zvanična beogradsko-podgorička propaganda, bile „neopravdane i ničim zaslužene“, nego u tome što su bile nedovoljne i nedovoljno efikasne.

Prije par godina sam, sjedeći ispred zagrebačkog kina „Europa“, u razgovoru sa nekolicinom iskusnih ljevičara sa, kako se kaže, međunarodnom reputacijom, imao prilike naučiti nešto o limitima ljevičarske principijelne osude američkog imperijalizma, kojem se pripisuje autorstvo sankcija prema kvazi-Jugoslaviji.

Najprije sam se posvađao da nekim novinarom, Grkom sa Kipra koji je po nečemu poznat. To što smo nakon pola minuta vikali jedan na drugoga nije čudo, jer još nisam sreo Grka koji mi nije išao na živce, uključujući tu i sebe. Onda sam shvatio da sam ja: a) jedini za stolom ko je živio pod sankcijama i b) jedini za stolom koji zbog toga što sam ja živio pod sankcijama nije osuđivao Amerikance.

Cinizam Titovog manevra je antologijski: budući da Jugoslaviju nije želio staviti pod Staljinovu kontrolu, odlučio je od Staljina odbraniti staljinističkim metodom. Samo nas je staljinizam na djelu mogao spasiti od Staljina.

Kada živiš u Londonu ili San Francisku, koji u dogledno vrijeme neće biti zasipani granatama kao Sarajevo, baš je zgodno principijelno se protiviti upotrebi sankcija kao sredstva za rješenje međunarodnih sporova. Ali ako će američka imperijalna politika dovesti do toga da bombe prestanu padati po vašem rodnom gradu, zbog čega ćete imati kojeg živog prijatelja više, posljednje što vas se tiče jeste da li je ta politika nedopustiva sa stanovišta međunarodnog prava i univerzalne pravičnosti.

Sa ljudima koji su spremni braniti međunarodno pravo i apstraktnu pravdu do posljednjeg nedužno stradalog civila u nekoj balkanskoj ili bilo kojoj drugoj zabiti – šta bismo zajedničko sa njima, tako uzvišenima, mogli imati mi, iz zabiti?       

Ništa principijelno

Naravno da je spisak progresivnih političkih pokreta koji su ugašeni što američkim vojnim udarima, što pučevima koje je sponzorisala a što građanskim ratovima koje je izazvala Amerika duži od spiska igrača koje je prošle godine predriblao Mesi, ali paljansko-beogradski projekat etnički čiste Bosne svakako nije na tom spisku. Nema ničeg principijelnog u „principijelnom“ izjednačavanju Salvadora Aljendea i Slobodana Miloševića kao žrtava američke imperijalne politike. 

Nego… Hoće li biti hrvatskog „istorijskog ne“ i da li bi ono imalo smisla? Pojma nemam. Ali znam da je Miloševićevo „istorijsko ne“ bilo tek krvava parodija onog nespornog, doista istorijskog NE koje je bilo uslov postanka socijalističke Jugoslavije i učinilo je zemljom za kojom tako mnogo ljudi i danas osjeća nostalgiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Oprečne reakcije vladajućih i opozicije u Hrvatskoj na pokretanje sankcija zbog slučaja ‘lex Perković’. Na početku jesenskog zasjedanja hrvatskog Sabora, opozicija je zatražila prijevremene izbore i ostavku premijera, dok on ponavlja – niko Hrvatskom neće brisati pod. Najavljuje da zemlja sankcije neće osjetiti, a s Evropskom komisijom ne ulazi u rat, već u argumente. Prilog […]

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO