Posljedice dramatične regresije u Hrvatskoj

Piše: Davor Gjenero

Terezija Barbarić, koja je u vrijeme rata u Hrvatskoj bila tajnica u Ministarstvu obrane, ovih je dana optužena zbog navodnoga lažnog svjedočenja pred sudom. Naime, njen bivši nadređeni, nekadašnji general i pomoćnik ministra obrane, glavni hrvatski trgovac naoružanjem u vrijeme rata, Vladimir Zagorec, krivično je goni da je protiv njega lažno svjedočila na sudu i kao ključni svjedok dovela do njegove osude za korupciju.

Zagorec je osuđen zato što je iz kase u Ministarstvu obrane, nakon smjene vlasti 2000, odnio dragulje kojima je neki trgovac oružjem garantirao da će završiti neki posao s oružjem. Terezija Barbarić nije bila jedina koja je o tome svjedočila, o tome je pred sudom govorio i nekadašnji Zagorčev intimus Hrvoje Petrač, kojega se u Hrvatskoj smatra šefom jednoga od kriminalnih kartela.

Zagorec je proces protiv Terezije Barbarić pokrenuo nakon što je odslužio dvije trećine dosuđene kazne, a sud ga je nakon toga pustio na uvjetnu slobodu. Cilj je osuđenoga poništiti iskaz svjedokinje, a drugi svjedok ionako nije vjerodostojan. To bi trebalo otvoriti put reviziji presude i rehabilitaciji optuženoga, koji nikada nije mogao objasniti porijeklo svojega enormnog bogatstva, stvorenoga u vrijeme rata. Presuda visoko pozicioniranom sudioniku šverca oružjem bila je jedan od dokaza napretka Hrvatske u provođenju načela vladavine prava i dokaz da je ova država sposobna suočiti se s kriminalom na najvišim razinama, onim koji nije moguć bez čvrste povezanosti s politikom.

Povratak u Austriju

Činjenica je da je samo dva-tri mjeseca nakon što je Hrvatska pristupila Europskoj uniji, između ostaloga i zato što je 2011. uspjela uvjeriti lidere zemalja članica Unije da je sposobna suočiti se s korupcijom na najvišoj razini, počeo proces koji jasno svjedoči o tome kakvu je snažnu regresiju Hrvatska doživjela u nešto više od godinu i pol dana, unatoč tome što je od završetka pregovora do pristupanja Uniji bila izložena monitoringu ostvarivanja načela vladavine prava od strane Europske komisije.

Mehanizmi za zaštitu svjedokinje od progona od strane nekoga tko je tek na uvjetnoj slobodi nisu komplicirani – dovoljno je samo opozvati uvjetnu slobodu i osuđenika koji se nastoji svetiti vratiti gdje je i bio – u zatvor.

Zagorec je čovjek na uvjetnoj slobodi. Podnošenje tužbe protiv svjedokinje koja je doprinijela njegovoj osudi svako bi racionalno državno tužiteljstvo tumačilo kao pokušaj osvete i zastrašivanja svjedoka. Posao je Tužilaštva da štiti one koji su doprinijeli krivičnoj osudi i u razdoblju koje prethodi procesu i tijekom procesa, ali i nakon što on završi. Mehanizmi za zaštitu svjedokinje od progona od strane nekoga tko je tek na uvjetnoj slobodi nisu komplicirani – dovoljno je samo opozvati uvjetnu slobodu i osuđenika koji se nastoji svetiti vratiti gdje je i bio – u zatvor.

Međutim, Zagorec se u avanturu nije upustio naivno – prije nego što je pokrenuo ovaj osvetnički postupak tražio je da mu se, protivno pravilima o uvjetnoj slobodi, odobri da se vrati živjeti u Austriju, kamo je nakon odlaska iz Ministarstva obrane prebacio svoje poslove. Sud je napravio prvi veliki presedan i prihvatio taj njegov zahtjev, pa će Zagorec biti dostupan hrvatskom pravosuđu samo ako ono primijeni Jedinstveni europski uhidbeni nalog, dakle, onaj Institut oko primjene zbog kojega vlada Zorana Milanovića upravo “ratuje” s Europskom komisijom.

U vrijeme neposredno prije završetka pregovora s EU-om u Hrvatskoj su bile mobilizirane energije koje su joj omogućavale da ona funkcionira bolje i uspješnije nego do tada i da se prema svijetu prikaže u boljem svjetlu. Tada je počeo i obračun s političkom korupcijom, pa je u pritvoru završio čak i donedavni predsjednik Vlade, koji nije pripadao opozicijskom bloku, nego bloku koji je u vrijeme završavanja pretpristupnih pregovora s EU-om bio na vlasti.

Smjena vlasti i potpisivanje pristupnog ugovora, međutim, koincidiraju sa splašnjavanjem tih nacionalnih energija, a nova je administracija odmah počela razgradnju mehanizama za sprečavanje korupcije, koji su bili ugrađeni u hrvatski politički sustav tijekom pretpristupnih pregovora. Ustavni sud je tako, na prijedlog predsjednika Sabora Josipa Leke, presudio da su protuustavni dijelovi Zakona o sprečavanju sukoba interesa (eufemizama za Zakon o sprečavanju korupcije), koji su Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa davali ovlasti uvida u bankovne i druge transakcije državnih funkcionara i pravo da, uoči li u njihovim transakcijama i stečenoj imovini postojanje rizika od korupcije, te funkcionare pozove na podnošenje ostavke.

I pravo na privatnost državnih funkcionara u demokratskom poretku mora biti od sekundarnog značenja u odnosu na zaštitu javnog interesa.

Ustavna tužba sadašnjega predsjednika Sabora protiv zakonske odredbe donesene u prošlom saborskom mandatu, s drugom parlamentarnom većinom, utemeljena je, naime, na navodnom ograničavanju “prava privatnosti” državnih funkcionara. Nastranu što je “pravo privatnosti” javnih osoba “contradictio in adjecto”, ali Leko i ustavni suci, izgleda, ne znaju jedno od osnovnih pravila demokracije: da se prava, kad je riječ o građanima, moraju tumačiti ekstenzivno, a kad je riječ o državi i funkcionarima restriktivno – građanima je dopušteno sve što im zakonima i Ustavom nije zabranjeno, a funkcionarima i državi samo ono što im je Ustavom i zakonima eksplicitno dano u ovlast.

Sukladno tome i pravo na privatnost državnih funkcionara u demokratskom poretku mora biti od sekundarnog značenja u odnosu na zaštitu javnog interesa.

Izgubljeni kapaciteti

Slučaj Terezije Barbarić, koja je izložena sudskom progonu zato što je svjedočila u procesu protiv visoko zaštićenog, te ekonomski i politički moćnog aktera u hrvatskom društvenom životu, vjerojatno plastičnije nego priča o “lex Perković”, u kome Vlast riskira izolaciju u Europskoj uniji da bi zaštitila nekoga tko je u starom režimu sudjelovao u kršenju ljudskih prava i konspirativnoj djelatnosti radi očuvanja autoritarnog poretka, pokazuje kako je Hrvatska nazadovala u razdoblju od završetka pregovora do danas.

Toleriranjem pokretanja postupka protiv jedne svjedokinje, naime, Tužilaštvo, sud i politika jasno šalju poruke svima onima koji imaju saznanja o nekim drugim akterima

Jasno je da niti pravosudni niti politički funkcionari u Hrvatskoj ne računaju na raščišćavanje ijedne nove kriminalne afere u prostoru u kome se prepliću politika, vojna moć i kriminalna konspiracija. Toleriranjem pokretanja postupka protiv jedne svjedokinje, naime, Tužilaštvo, sud i politika jasno šalju poruke svima onima koji imaju saznanja o nekim drugim akterima, nalik Zagorcu, da niti ne pomišljaju na to da bi govorili pred sudom, jer nakon smjene vlasti ne mogu računati na kontinuitet “zaštite svjedoka”.

Ovaj slučaj jasno pokazuje da je Hrvatska izgubila kapacitete suočavanja s prošlošću, a da definitivno nije postala država u punom smislu riječi, dakle, da nije sposobna, bez obzira na smjene političke vlasti, održati kontinuitet temeljnih politika, pa tako i politike ostvarivanja načela vladavine prava.

Europskoj je komisiji nezgodno priznati svoju grešku u pristupnom periodu, dakle, u vremenu od potpisivanja Ugovora o pristupanju do ulaska Hrvatske u EU. Monitoring je u tom razdoblju očito bio neuspješan, jer nije upozorio na to da je Hrvatska doživjela dramatičnu regresiju u provođenju načela vladavine prava. Zato je situacija vezana uz sukob Europske komisije i hrvatskog premijera Milanovića dodatno dramatična.

Naime, ovdje se ne radi samo o tome hoće li neka nova članica, zbog izigravanja obveza preuzetih u pretpristupnim pregovorima, biti prvi put kažnjena sankcijama, propisanima u njenom Ugovoru o pristupanju. Osim toga, nije riječ samo o sukobu zbog hira tvrdoglavoga premijera. Radi se o tome da je Hrvatska u Uniju pristupila sa strukturnim problemom – bez političke kulture poštivanja načela vladavine prava i svijesti o nužnosti kontinuiteta za djelovanje racionalne države.

Ozbiljnije je pitanje je li nužno Hrvatskoj, kao nedozreloj članici Unije, uvesti monitoring vezan uz pravosuđe i ostvarivanje temeljnih prava.

Zato danas za Hrvatsku nije najveći problem hoće li joj Europska komisija u dogovoru sa zemljama članicama zbog „lex Perković“ uskratiti sredstva za prilagodbu šengenskim standardima. Ozbiljnije je pitanje je li nužno Hrvatskoj, kao nedozreloj članici Unije, uvesti monitoring vezan uz pravosuđe i ostvarivanje temeljnih prava. Slučaj Tereze Barbarić ili izigravanje pretpristupne obveze formiranja neovisnog tijela, koje bi sprečavalo političku korupciju i korupciju na najvišim razinama vlasti uvjerljivije nego pokušaj izigravanja jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga, svjedoče da je Hrvatskoj nužan dodatni europski nadzor, a ako je tome tako, Hrvatska se sama kvalificirala u skupinu “Europe druge brzine”, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, koje su sedam godina nakon pristupanja još izložene takvu monitoringu i nisu dio šengenske Europe.

Hrvatska regresija učinila je dramatičnu štetu samoj Hrvatskoj, ali još više procesu proširenja EU-a. Naime, još nedavno europski su policy-planeri tvrdili da dodatni monitoring nakon pristupanja Hrvatske neće biti potreban, jer je ona ispunila rigoroznije pretpristupne kriterije. Zato je hrvatski neuspjeh ujedno i neuspjeh europske politike proširenja, koji će dramatično utjecati na procese pristupanja EU-u ostalih zemalja Zapadnog Balkana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera