Negativan hrvatski kreditni rejting
Piše: Vuk Perišić
Agencija “Standard & Poors” procijenila je kreditni rejting Hrvatske kao negativan, uz opasku da će učinci pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji biti ograničeni zbog odsutnosti strukturnih reformi. Moglo bi se raspravljati o pouzdanosti procjena takvih agencija, ali nezavisno od toga, bjelodano je da s hrvatskom privredom nešto suštinski nije u redu.
Ona ne počiva na spontanitetu privatne inicijative nego na budžetskoj preraspodjeli. O tome koji pristup je bolji – kako sa razvojnog tako i sa socijalnog stanovišta – vode se rasprave već gotovo dva stoljeća i vodit će se vjerojatno zauvijek. No, u Hrvatskoj nije riječ o ideološkoj ili akademskoj dvojbi nego o nečem sasvim trivijalnom. Struktura hrvatske ekonomije samo je odraz strukture političke moći u Hrvatskoj.
Režim je u privredi vidio tek polugu i sluškinju vlasti, čija jedina zadaća je financiranje predimenzionirane, klijentelističke javne potrošnje
Ranih devedesetih, Tuđmanov režim proveo je lažnu privatizaciju koja je – iako se percipira potpuno drugačije – zapravo bila veliko podržavljenje privrede. U autonomiji privrede i njenoj imanentnoj sklonosti tržišnoj slobodi prepoznat je potencijalni politički protivnik. Zato je dio poduzeća otjeran u stečaj i likvidaciju. Samo u Rijeci netragom je nestalo pet ili šest velikih tvornica koje su imale svjetski ugled i stogodišnju tradiciju.
Na margini tržišne slobode
Preostali dio privrede stavljen je pod direktnu državnu kontrolu ili prepušten političkim pouzdanicima, dok je poduzetništvo (ono koje nije uživalo političku zaštitu) pokušalo preživjeti na margini nominalne tržišne slobode. O racionalnosti i održivosti tako politizirane i, porezima, administracijom i vlasničkom strukturom, sputane privrede nije se vodilo računa. Režim je u privredi vidio tek polugu i sluškinju vlasti, čija jedina zadaća je financiranje predimenzionirane, klijentelističke javne potrošnje koja je – umjesto da vrši civilizacijsku ulogu koju imaju država i javne službe – postala transmisija nacionalističke ideologije, glavna zapreka demokraciji i vladavini prava i prostor za neproduktivno i neracionalno zapošljavanje čime je kratkoročno osiguran privid socijalnog mira.
Suočene s krizom, i prethodna i aktualna vlast svele su svoje poteze na pokušaje očuvanja Strukture, iako je kriza nametnula imperativ njene demontaže i suzila manevarski prostor za pokušaje njegovog održavanja.
To je Struktura o kojoj je riječ.
Kada je postalo jasno da osakaćena privreda ne može financirati visoke državne i javne troškove, kao i mnoga poduzeća i grane ovisne o subvencijama – dakle tu istu Strukturu – politička elita posegla je za neodgovornim zaduživanjem. Jasno, taj Babilon bio je ranjiv na vanjske rizike i izbijanjem svjetske recesije zapao je u tešku krizu.
Suočene s krizom, i prethodna i aktualna vlast svele su svoje poteze na pokušaje očuvanja Strukture, iako je kriza nametnula imperativ njene demontaže i suzila manevarski prostor za pokušaje njegovog održavanja.
Usprkos tome za stvarnu reformu nitko u Hrvatskoj nije spreman: previše ljudi i previše centara moći ima koristi od postojeće entropije i nada se da će njihove budžetske (političke) privilegije preživjeti krizu. Pritom ne znaju, ne žele znati, ili se prave da ne znaju, da je za financiranje tog (političkog) projekta ponestalo novaca.
Vlada je (blago) zaprijetila opisanoj strukturi moći najavom prodaje nekoliko velikih državnih poduzeća te smanjenjem plaća u javnom sektoru i subvencija.
Reforma koja bi privredu oslobodila fiskalnih, administrativnih, uopće političkih okova, racionalizirala bi i umanjila državni i javni sektor do neprepoznatljivosti, a to bi bio i kraj mnogih centara moći, političkih karijera, sinekura i interesnih grupa nastalih u prevratu iz 1990. Zato je hrvatska ekonomska kriza zapravo politička kriza, a ekonomska reforma u Hrvatskoj nemoguća bez dramatske preraspodjele političke moći.
Zadiranje u tu moć prevelik je politički rizik i zato vladajuća elita oklijeva sa “strukturnim reformama” i radije pokušava održati postojeću entropiju palijativnom fiskalnom represijom, koja je, usput rečeno, poprimila apsurdne razmjere: usred sezone se hoteli na Jadranu zatvaraju zbog poreznog duga.
Država tako prestaje biti javni servis i sebe svodi na utjerivača fiskalnih potraživanja. S druge strane, vlada je (blago) zaprijetila opisanoj strukturi moći najavom prodaje nekoliko velikih državnih poduzeća te smanjenjem plaća u javnom sektoru i subvencija. Međutim, njeni motivi nisu reformski nego očajnički jer proizlaze iz kronične nestašice novca. Već i ti skromni pokušaji racionalizacije i umanjenja javne potrošnje naišli su na žestoke napade s lijeva i s desna i prijete preobrazbom sindikata javnih službi, odnedavno i seljaštva, u potencijalne političke faktore, kao stvorene za svakojake demagoške zloupotrebe.
Politički vakuum
Razapeta između neodlučnosti u reformama i pretjerane fiskalne odlučnosti, vlada je stvorila politički vakuum na koga je reagiralo političko tržište. HDZ se, predvidljivo, odlučio za povratak radikalnom nacionalizmu što je samo oblik očuvanja postojeće entropije. Zanimljivije su glasine o novoj koaliciji regionalnog pragmatičara Jakovčića, populiste Bandića, nominalno liberalnog, ali nacionalno opsjednutog HSLS-a, ideološki zbunjenog Nikice Gabrića i građansko-liberalnog HNS-a Vesne Pusić.
Hrvatska ekonomska kriza ne može se svesti na usko ekonomska pitanja. Ona je političke naravi par excellence.
Te glasine mogu se tumačiti – a to je optimistično tumačenje! – i kao pokušaj političke elite da se prestroji i pripremi za neminovnu demontažu ekonomske i političke strukture na kojoj je počivao privid stabilnosti hrvatskih režima posljednjih dvadesetak godina.
Ta je struktura bankrotirala i dio političke elite zaključuje kako je bolje da se njeno raspadanje dovrši kontrolirano ne bi li se u tom procesu od postojeće raspodjele moći spasilo što se spasiti dade.
U svakom slučaju, hrvatska ekonomska kriza ne može se svesti na usko ekonomska pitanja. Ona je političke naravi par excellence. Posebno teškom čini je nemoć hrvatskog društva da prihvati jednostavnu aritmetičku činjenicu: ostaci hrvatske privrede više jednostavno ne mogu financirati ni metastaziranu javnu potrošnju ni karcinom političke strukture iz koje je ta metastaza proizišla.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera