Debata o savremenom iranskom društvu

Mnogi intelektualci prikazuju putanju modernog iranskog društva kao sukob između tradicionalnog i modernog, sekularnog i vjerskog (Erwin Bolwidt)

Piše: Ali Reza Eshraghi

Milioni Iranaca, kao i ostali muslimani širom svijeta, pripremali su proteklih dana za Ramazanski bajram.

U isto vrijeme, kritičari i učenjaci upustili su se u debatu o savremenom iranskom društvu: Da li su Iranci, nakon što su tri decenije živjeli pod režimom Islamske republike, više ili manje religiozni? Odgovori su do sada bili politički, a ne empirijski.

Vladajući režim, koji je pokušao prožeti islamske zakone kroz svaki aspekt života u Iranu, sasvim očekivano tvrdi da je izgradio religioznije društvo od društva pod režimom od prije revolucije iz 1979. godine.

Represivni i ideološki aparati ove države implementirali su takve politike tako da svaki Iranac i Iranka u toku svog života dobiju veliku dozu vjerske poduke kroz obrazovni sistem kao i putem medija. U isto vrijeme, svaki Iranac zna da bi pokazivanje ravnodušnosti spram strogih islamskih zakona, pogotovo javno, moglo za posljedicu imati oštru kaznu.

Protivnici vladajućeg režima, sekularni pa čak i vjerski, tvrde da su vjerski pritisak i neadekvatno upravljanje učinili Irance manje religioznim. Oni ukazuju na dokaze kao što su veći broj veza prije braka, zabave na kojima se mladi ljudi miješaju sa suprotnim spolom, konzumacija alkohola i svakodnevno opiranje iranskih djevojaka obaveznom kodeksu oblačenja u javnosti. To su neka od pitanja koja protivnici rasvjetljavaju.

Treći put

Popriličan broj Iranaca odabrao je treći put, koji ne favorizira ni režim, ni njegovi protivnici: i dalje su religiozni, ali su prihvatili moderne razbibrige i moderna pravila ponašanja. Zakon o očuvanju energije kaže da se energija ne može stvoriti ili uništiti, već samo mijenjati oblik; i vjerska posvećenost isto tako može mijenjati oblik.

Na jednoj fotografiji mladi muškarac i žena koji tehnički ne bi trebali biti zajedno, uslikani su kako se naslanjaju jedno na drugo dok mole za Božiji blagoslov.

Nedavno su konzervativne novinske agencije objavile neobične fotografije Iranaca koji su prisustvovali vjerskim ceremonijama u noći Kadr ili noći sudbine, u kojoj muslimani obilježavaju početak objave Kur'ana poslaniku Muhammedu i mole se za ostvarenje želja. Na tim fotografijama, nepropisno odjevene našminkane žene sa svijetlim ruževima za usne mole se i plaču uz vjerske recitacije. Primjera radi, na jednoj fotografiji mladi muškarac i žena koji tehnički ne bi trebali biti zajedno, uslikani su kako se naslanjaju jedno na drugo dok mole za Božiji blagoslov.

Ovi pojedinci Irancima uopšte nisu strani. Oni godinama žive i djeluju u iranskom društvu. Prije revolucije iz 1979. godine, nije bilo neuobičajeno vidjeti žene koje nose odjeću koja dosta otkriva dok poste. Međutim, ni konzervativni ni reformistički mediji nisu imali interesa da prikažu takve scene, kao da su opskurne. Ne zaboravimo da ako pojava nije predstavljenja u medijima, to je kao da i ne postoji; postane nevidljiva.

Popularni karnevali

U posljednjih desetak godina došlo je do promjene, ovi pojedinačni događaji pretvorili su se u popularne karnevale. Na svakom vjerskom događaju (uglavnom na bdijenjima za Irance šiite) mogu se primijetiti mladi muškarci i žene koji nisu u rodbinskoj vezi kako uprkos velikom prisustvu šerijatske policije koriste priliku da se sretnu, flertuju i da se druže. Transformacija vjerskih obreda iz zvaničnih u karnevaleskne, obezbijedila je Irancima, da se poslužimo riječima ruskog filozofa Mikhaila Bakhtina „privremeno oslobađenje od prevalentne istine i uspostavljenog reda“.

Ironija je u tome što je za Bakhtina „smijeh“ važan aspekt karnevala kojim se odbacuje ozbiljnost zvaničnog života i vjerski dogmatizam, a Iranci to postižu „plačem“.

Pogrešno bi bilo smatrati ove ljude oportunistima koji koriste vjerske obrede samo za zabavljanje, miješanje sa suprotnim spolom ili pokazivanje. Za mnoge od njih, ovo je način za koji oni znaju i koji su odabrali kao način prakticiranja religije.

Ne trebate se iznenaditi ukoliko vjerske vođe i fanatici budu osuđivali ovakvo ponašanje. Zanimljivo je da su se sekularni i antivjerski kritičari zbog ovoga više uvrijedili. Pokroviteljskim a nekada čak i podrugljivim tonom, oni kritikuju ovakvo ponašanje Iranaca. Ovi kritičari tumače islam na sličan način kao i fundamentalisti: Postoji samo jedna vrsta islama u kojoj se žena ne može moliti ako su joj usne našminkane – kao da postoji samo jedan put do spasenja.

Problem današnjeg iranskog društva je to što je veoma mali broj vjerskih ili političkih kritičara spreman da prizna ili razumije „narodnu religiju“.

Jedan iranski intelektualac kaže da ljudi na ovim fotografijama „boluju“ od „nedosljednosti“. Drugi se pita kako je moguća tolika nepodudarnost vjerovanja i djela u njihovom ponašanju? Odgovor je jednostavniji nego što se čini: Oni se jednostavno tako ponašaju! Možda oni ne vide nikakve kontradiktornosti u svom ponašanju. Čak i ako vide, vjerovatno od njih ne boluju.

Ovo ponašanje naravno nije ograničeno na našminkane usne za vrijeme molitve. Poznajem Irance koji prekidaju post čašom vina, ljude koji prevaru započinju bismilom (što u prevodu znači U ime Boga), i homoseksualce koji nose bradu jer je to u islamu preporučeno.

Problem današnjeg iranskog društva je to što je veoma mali broj vjerskih ili političkih kritičara spreman da prizna ili razumije „narodnu religiju“. Drugim riječima, ni islamski režim, ni suprotstavljene elite nisu zadovoljni načinom na koji laici praktikuju vjeru. Tako oni, umjesto da se oslone na empirijska zapažanja više vole nagađati o religioznosti ovog veoma kompleksnog društva. Mjerenje religioznosti nije jednostavan zadatak. Kriteriji se razlikuju od jednog do drugog sociologa. Iranski učenjaci su samo u toku 2012. godine održali trinaest sastanaka u Teheranu na kojima su diskutovali o kriterijima.

Mnogi intelektualci prikazuju putanju modernog iranskog društva kao sukob između tradicionalnog i modernog, sekularnog i vjerskog.

Ograničen broj istraživanja iz ove oblasti upućuje na to da je iransko društvo ipak još uvijek religiozno.  U studiji koju su 2009. godine provela dva iranska sociologa,  Abbas Kazemi i Mehdi Faraji, zaključeno je da su u poređenju sa situacijom 1975. godine, četiri godine prije revolucije, Iranci još uvijek veoma religiozni. Broj Iranaca koji obavljaju molitve ili učestvuju u društveno-vjerskim obredima ostao je relativno nepromijenjen. Broj onih koji poste se čak povećao.

Krug tzv. kontradikcija

U isto vrijeme, kako je primijetio drugi sociolog Amir Nikpey, Iranci su postali moderni i sekularno orijentisani „ali ne i antivjerski“.

Mnogi intelektualci prikazuju putanju modernog iranskog društva kao sukob između tradicionalnog i modernog, sekularnog i vjerskog. Drugi pričaju o neophodnosti luteranskih reformi u šiitskoj verziji islama. No, Iranci se kreću nekim svojim putem i to u krugu tzv. kontradikcija; sjećaju se nekih stvari, a neke zaboravljaju; čvrsto se drže nekih dogmi, a druge lako napuštaju.

Umjesto pretjeranog naglašavanja interne homogenosti vjere, oni su se okrenuli ka konformizmu zajednice. A to je rezultiralo novim oblikom religioznosti koji bi se čak mogao nazvati funkcionalističkim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera