Spas Sirije ne leži u međunarodnom pravu

John Kerry je rekao da izgledni hemijski napad u Siriji zahtijeva odgovor međunarodne zajednice (Getty Images)

Piše: Ian Hurd

Nakon što je sirijski režim navjerovatnije koristio hemijsko oružje prošle sedmice, pažnja medija se usmjerila na pristup istražitelja Ujedinjenih naroda mjestu napada. Ova pažnja je usmjerena na pogrešnu stranu. Čak i nesporni dokaz da je Vlada koristila gas neće usloviti pravni mandat za intervenciju. Rasprava bi se umjesto toga trebala fokusirati na to kako pomoći sirijskom narodu na najbolji način, a ne na lažno obećanje međunarodnog prava.

Kako je moguće da masakriranje cijelog usnulog kvarta ne može biti protivzakonito? U međunarodnom pravu vlade uopćeno imaju pravo raditi šta god žele, osim u slučajevima kada prihvate specifične i izričite obaveze. Ovo je poznato kao načelo Lotusa, koji je dobio ime po poznatom slučaju Lotus na Stalnom sudu međunarodne pravde 1927.  godine. Sirijska Vlada nije potpisala nikakav sporazum ili prihvatila neku zakonsku obavezu koja kriminalizira upotrebu otrovnog gasa protiv svog naroda.

U međunarodnom pravu vlade uopćeno imaju pravo raditi šta god žele, osim u slučajevima kada prihvate specifične i izričite obaveze.

Konvencija o hemijskom oružju iz 1993. godine je glavni međudržavni sporazum na tu temu. Sporazum je primjer jasnoće: u uvodnom pasusu je rečeno da se “svaka država članica Konvencije obavezuje da ni pod kojim uslovima … ne koristi hemijsko oružje”. Od ovog u međunarodnom pravu nema jasnijeg pojašnjenja.

Nažalost, Sirija nije nikada potpisala ovaj sporazum i nije ga obavezna poštivati. Sirija, također, nije potpisala sporazum Međunarodnog krivičnog suda – Rimski statut – u kojem se kaže da je ratni zločin korištenje “gasova za gušenje, otrovnih gasova ili drugih gasova te svih sličnih tekućina, materijala i naprava” u ratu.

Neprimjenjivi sporazumi

Sirija nije potpisala ni Konvenciju protiv mučenja, Ottawsku konvenciju, kojom se zabranjuje korištenje nagaznih mina, Konvenciju o kasetnoj municiji; ili mnoge druge koje služe da reguliraju načine ratovanja. Sirija je potpisala, ali nikad nije ratificirala, Konvenciju o biološkom oružju. Stoga su ti sporazumi neprimjenljivi.

Ipak, Sirija je 1953. godine potpisala Ženevsku konvenciju, a 1968. godine je potpisala Ženevski protokol o gasovima iz 1925. godine. Ovo su važne obaveze. Prvi utvrđuje opća pravila za postupanje s civilima u ratovima, navodeći da oni koji nisu pripadnici borbenih snaga ne mogu biti ubijani, mučeni, silovani i podvrgnuti drugim okrutnim postupcima. Ženevski protokol o gasovima zabranjuje “korištenje gasova za gušenje, otrovnih gasova ili drugih gasova, te svih sličnih tekućina tokom rata”.

Ženevske konvencije su važne, ali one ništa ne govore o korištenju hemijskog oružja.

Sirijska Vlada je u više navrata prekršila prvu od tih obaveza, a ako je odgovorna za hemijske napade prošle sedmice, onda je jasno da je prekršena i druga obaveza. Ali, problem leži u tome da, pravno gledajući, Protokol o gasu regulira samo ratove između država, ne i građanske ratove. On ne regulira kako se vlada ponaša unutar vlastite teritorije. Drugim riječima, prema trenutno preuzetim obavezama, Siriji je zabranjeno korištenje gasa protiv susjeda, ali ne i protiv vlastitog naroda.

Ženevske konvencije su važne, ali one ništa ne govore o korištenju hemijskog oružja. Naravno, postoje izuzeci za načelo Lotusa: pravna pravila koja postoje bez državne saglasnosti. Stručnjaci međunarodnog prava te norme nazivaju “jus cogens”. Postoje pravila protiv piratstva, genocida, ropstva, mučenja i agresije.

Tragedija u iračkoj Halabji

Kada je Bart Janssens iz Ljekara bez granica kazao ove sedmice da bi napad “predstavljao kršenje međunarodnog humanitarnog prava, koji u potpunosti zabranjuje korištenje hemijskog oružja i bioloških agensa”, on je implicirao da postoji norma protiv upotrebe takvog oružja. A tu je i raširena osuda koja obično uslijedi nakon korištenja takvog oružja, kao što bilo viđeno nakon tragedije u iračkom gradu Halabji 1988. godine.

Ipak, tokom historije je bilo malo slučajeva koji bi podržali tvrdnju da je hemijsko oružje općenito zabranjeno. Mnoge države i dalje imaju ogromne zalihe hemijskog oružja, uključujući SAD i Rusiju, što ukazuje da oni ne vjeruju da je ono samo po sebi protivzakonito. U stvari, među 189 zemlja koje su potpisale i ratificirale Konvenciju o hemijskom oružju, samo je polovina proglasila hemijsko oružje protivzakonitim u svojim domaćim zakonima.

Ništa od navedenog ne oslobađa krivice sirijski režim od njihovih zlodjela. Assadova Vlada i dalje nastavlja koristiti svaku alatku na raspolaganju da bi ostala na vlasti i očito je da nema obzira prema životima svojih građana. Činjenica da ovaj posljednji masakr možda ne predstavlja kršenje međunarodnog prava ne oslobađa krivice Assada ako se ispostavi da je njegova Vlada zaista odgovorna za napad. U ovom trenutku ništa ga ne može osloboditi krivice.

No, oni koji žele nasilnu akciju protiv Assada ne mogu se osloniti na međunarodno pravo da tu akciju opravdaju. U tom smislu pristup istražiteljskom timu UN-a al-Ghouti, gdje se napad desio, nevažan je.

Oni kojim je stalo do ljudi u Siriji bi trebali bi se fokusirati na političke mjere da uklone Assada sa vlasti – uključujući podršku Rusije i Irana koju uživa režim, a možda i na upotrebu sile, umjesto da se okreću ka međunarodnom pravu. Svi drugi postupci će samo produžiti patnju sirijskog naroda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeere