Vojni udar u Egiptu i lekcije iz Turske

Ubijanje nedužnih ljudi se mora osuditi (Reuters)

Piše: Anwar Ibrahim

Neki ga nazivaju odgovarajućim krajem političkog islama, drugi „teškim trenucima“, a neki su pak okolišali o „vojnoj intervenciji“. Pa zašto onda Sjedinjene Države i Evropska unija, koje su navodni primjeri demokratije, nisu u stanju ili ne žele vojni udar nazvati vojnim udarom?

Njemačka se pokazala nešto boljom, opisavši dešavanja u Egiptu kao „veliku prepreku za demokratiju u Egiptu“, iako je ostatak Zapada pokušao maskirati svoju dijaboličnu poziciju time što su jednostavno pozivali na suzdržanost i izbjegavanje nasilja. No to što ga nisu proglasili vojnim udarom, da i ne govorimo o potrebi osude takvog čina, govori o duplim standardima ovih demokratija.

Tunis je osudio svrgavanje kao „sraman vojni udar“, koji je narušio demokratiju i koji će ohrabriti radikalizam. Turski premijer Erdogan ga je, također, osudio u svom govoru održanom 5. jula u Istanbulu: „Bez obzira na to gdje se dešavaju i protiv koga su usmjereni, vojni udari nanose štetu, nehumani su i usmjereni su protiv naroda, narodne volje i demokratije.“

U ovoj pasioniranoj osudi Erdogan ne samo da reaguje refleksno, već izgovara i lekcije koje je Turska naučila kroz historiju. Upravo u sličnoj prošlosti, koju dijele ove dvije države, Egipat može pronaći novu nadu za sudbinu sličnu sudbini Turske, koja je bez sumnje demokratija u usponu sa bolnom i gorkom historijom vojnih intervencija.

Ćutanje Zapada

Tako se u trenu srušilo krhko zdanje egipatske novoizgrađene ustavne demokratije. Bez obzira na pokušaje uljepšavanja situacije, kao što je imenovanje glavnog sudije Ustavnog suda na mjesto šefa „privremene Vlade“, ništa ne može promijeniti činjenicu da je „željezna ruka“ vojske u prošlost vratila najmnogoljudniju državu u arapskom svijetu.

Neki su opravdali vojni udar od 30. juna na temelju činjenice da je revoluciju od 25. januara 2011. godine, u kojoj je svrgnut Mubarak, podržala vojska. Ali ova analogija je pogrešna. U revoluciji je svrgnut diktator koji je uz upotrebu sile vladao blizu tri decenije, a ovo je bilo svrgavanje predsjednika koji je izabran demokratski, putem slobodnih i fer izbora. Kontrast ne može biti očitiji: jedan je bio na vlasti zahvaljujući vojsci. Drugi je došao na vlast voljom naroda, a svrgnula ga je vojska.

Pomirenje ne može nastati na nezakonitim osnovama, niti se može desiti pod prijetnjom smrću.

Svojim neoglašavanjem onda kada je vojska dala ultimatum predsjedniku Mursiju Zapad je postao saučesnik. Izostanak osude vojnog udara nakon što su činjenice pokazale da se desio, ponovo je pokrenuo debatu o nedosljednostima u vanjskoj politici Zapada, kada su u pitanju države kojima upravljaju demokratski izabrane stranke čije je orijentacija politički islam.

Neki komentatori su pričali o sukobu između islamista i liberala kao o glavnom uzroku Mursijevog pada. Egipćani, kako su neki objašnjavali, ne žele vladu u talibanskom stilu. Osim toga što ovaj argument ne stoji on je, također, postavljen u pogrešan kontekst.

Mursi nije doživio pad, Mursija je svrgnula vojska putem očiglednog vojnog udara. Nadalje, iako je moguće da je u donošenju tog nesretnog predsjedničkog dekreta bilo autokratskog stila, izjednačavanje Muslimanske braće sa talibanima pokazuje čisto neznanje ili, još gore, islamofobiju.

Bliža istini možda je verzija da su ostaci Mubarakovog režima iskoristili priliku da podrže silu kojoj je oduzeta vlast, ne odmah nakon revolucije, već nakon što su Muslimanska braća došla na vlast. Uistinu, možda i nije pretjerivanje kada se kaže da su kontrarevoluciju pokrenule one snage koje su naumile da vrate staru slavu.

Sva važnija imenovanja zvaničnika na vlast nakon udara izvršila je vojska. Njihova imena ostavljaju dobar utisak na one kojima ne bi smetalo da egipatska prošlost postane stvarnost, ali one koje su vjerovali da su Mubarakovi miljenici uklonjeni od ovih imena podilazi jeza. Jasne su ovdje lekcije iz historije. 

Nemojmo biti saučesnici u ovom neustavnom i nemoralnom vojnom udaru, već budimo među onima koji su na pravoj strani historije. Dajmo svoj doprinos da bi narod Egipta ponovo mogao steći slavu ostvarenu u velikoj revoluciji od 25. januara.

Bliska prošlost Turske podsjeća nas na neprekidne pokušaje vojske da izvede jedan vojni udar za drugim u svojoj nakani da vrati vlast i privilegije. Turskom narodu demokratija nije donesena na srebrenom pladnju. Baš kao što se u Egiptu sada bore i turski narod se morao boriti za demokratiju, a još je teže bilo očuvati stečenu demokratiju. Za nju se su se izborili krvlju, znojem i suzama onih koje je ujedinjavala ljubav prema slobodi i demokratiji, kao i stav da uloga vojske mora biti ta da brani volju naroda, a ne da određuje trenutnu vladu. To se može odrediti samo putem glasačke kutije.

Cijena je bila visoka, ali nevolje i patnje s kojima su bili suočeni pod vladavinom vojske bile su još teže. Kako je rekao premijer Erdogan: „Svaki vojni udar je paralizovao tursku privredu, protračio turska novčana sredstva i nagnao državu, narod, a posebno mlade da plate visoku cijenu.“ I Egipćani su platili ceh za revoluciju, a sada je na njih ponovo palo breme da plate ceh za njenu odbranu. To je iznuđeno od egipatskog naroda, a tragično je kulminiralo masakrom u kojem je stradalo više od 100 Mursijevih pristalica i članova Muslimanske braće u blizini džamije Rabaa al-Adawiya u Kairu.

Ruke šefa vojske, generala Abdul Fataha al-Sisija i vođe nezakonite privremene Vlade uprljane su krvlju i za to moraju odgovarati. Ubijanje nedužnih ljudi se mora osuditi. Pokušaji da se vojni udar opravda „posebnim okolnostima“, kao što je nekompetentnost Mursijeve administracije, njena ekskluzivistička priroda i protesti miliona Egipćana su površni i subjektivne prirode. 

Nadalje, pojavili su se pouzdani dokazi koji upućuju na to da su mnoge od spontanih uličnih demonstracija na kojima se zahtijevalo svrgavanje Mursija finansirale strane organizacije i regionalna državna tijela.

Otkada su masovni protesti opravdanje za preuzimanje vlasti od strane vojske? U demokratskom uređenju na vladu se može vršiti pritisak putem uličnih demonstracija da bi se držala pod kontrolom, ali demokratski izabrana vlada ne može biti opravdano svrgnuta ni uličnim protestima ni vojnom intervencijom.

Šta slijedi u Egiptu? 

Priče o pomirenju su beskorisne i predstavljaju samo praznu retoriku. Jedno je poziv na jedinstvo i pomirenje, ali kada dolazi od uzurpatorske strane onda ima lažan prizvuk. Pomirenje ne može nastati na nezakonitim osnovama, niti se može desiti pod prijetnjom smrću.

I ja, kao i moji istomišljenici koji zagovaraju demokratiju, upućujem poziv Zapadu, posebno Sjedinjenim Državama, da učine ono što je ispravno. Milijarde dolara vojne i ekonomske pomoći upućene Egiptu bi, također, trebale predstavljati pomoć u ime demokratije i ljudskih prava, a ne pomoć vojnim udarima. Oni moraju tražiti hitno oslobađanje predsjednika Mursija i njegovih pristalica. Predsjednik Mursi mora ponovo biti postavljen na svoje mjesto u Vladi, a on zauzvrat mora odmah pokrenuti nacionalni dijalog koji će uključivati sve strane.

Ovo nije neuspjeh revolucije. Ovo je vojni udar pod posuđenom krinkom narodnog ustanka, koji Arapsko proljeće pretvara u zimu nezadovoljstva. Tok istinske demokratije nikada nije bio bez problema, pogotovo demokratije na njenom početku, kao što je egipatska.

Onima koji su izabrani demokratskim putem mora biti dozvoljeno da ispune zadatke koje su izabrani da izvrše ili im bar, ukoliko većina zahtijeva novi mandat, treba biti dozvoljeno da sazovu nove izbore. Sve dok se drže ustavnog procesa i poštuju vladavinu zakona, ne postoji ni moralno ni pravno opravdanje da se uklone s vlasti.

Narod Egipta je bio ujedinjen i svim silama se borio da se okonča vojna diktatura koja je trajala šest decenija, kako bi mogli iskusiti pravu slobodu i demokratiju. Nemojmo biti saučesnici u ovom neustavnom i nemoralnom vojnom udaru, već budimo među onima koji su na pravoj strani historije. Dajmo svoj doprinos da bi narod Egipta ponovo mogao steći slavu ostvarenu u velikoj revoluciji od 25. januara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera