Zakon tržnice

Cjenjkanje je sama suština ekonomije (Luka Stanzl / Pixsell)

Piše: Vuk Perišić

Tržište svoje etimološko, ali i historijsko, doslovno porijeklo duguje tržnici što se i ogleda u mnogim jezicima: market, der Markt, marché, mercato, pazar, trg, pijaca… Sarajevske Markale nisu ništa drugo nego posvojena njemačka kovanica Markthalle.

Tržnica je oduvijek bila prostor gdje su zakoni tržišta djelovali u svojoj punoj jasnoći i jednostavnosti, možda i u svojoj pravednosti. Kupuje se tamo gdje se nudi jeftinije i kvalitetnije. Potražnja povisuje cijene: klasičan primjer je poskupljenje krizantema uoči Dana mrtvih. Veća ponuda obara cijene. Cijene padaju i pred kraj radnog vremena. Između onoga što se zbiva u burzovnim palačama u New Yorku, Frankfurtu ili Tokiju i na Docu, Markalama ili Zelenom Vencu, suštinske razlike nema.

Hrvatski Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom obvezuje prodavače na tržnicama (postoje izvjesni izuzeci) na posjedovanje fiskalne kase, zapravo kompjutera koji bilježi svaku prodaju i naplatu i u stalnoj je internetskoj vezi s poreznom upravom. Kompjuterima nesklonim ljudima tako je višestruko otežan rad – troškove da i ne spominjemo – a cjenjkanje je praktično onemogućeno.

Prodavač na tržnici suočen je s nepremostivim administrativnim preprekama ako pred kraj radnog vremena želi pojeftiniti ono malo neprodane salate i prilagoditi se zakonima ponude i potražnje. Cjenjkanje nije dokona zabava ili dio pazarskog folklora. Ono je sama suština ekonomije, nezavisno od toga zbiva li se na tržnici ili na Wall Streetu. Fiskalizacija utoliko nije tek administrativni nasrtaj na pijacu kao posljednju oazu slobodne trgovine, nego i na samu ekonomiju kao takvu.

Dno bačve

Netko će reći da hrvatski državni budžet – iscrpljen deficitom i dugovima, lišen prihoda zbog recesije i pijano rastrošan – nema drugog izbora nego da struže dno bačve, pa ako treba i na ovako nezgrapan način. Manjak novca postao je toliko dramatski da hrvatski fiskus traga za bilo kakvim prihodom, bilo gdje, bilo kako i pod bilo koju cijenu.

Drugi će razumno primijetiti da su prioriteti postavljeni naopako, jer država ne smije biti slijepa u svojoj potrazi za prihodima i dužna je uzeti u obzir posljedice koje će ta jagma imati po privredu – jedini medij u kojem se potencijalno može stvoriti nova vrijednost – pa u konačnici i na same fiskalne prihode.

Da bi sebe pokušala spasiti od bankrota, država je spremna u bankrot otjerati svakoga tko se nađe u njenom domašaju, pa bili to i nesretnici koji za male pare pokušavaju prodati nešto voća i povrća.

No, nije riječ samo o novcu. Administrativnom i fiskalnom represijom država je odustala od uloge nepristranog suca koji će uređivati pravila tržišne utakmice. U novčanim tokovima ona više ne vidi krvotok privrede, nego puki plijen i postaje neprikosnovena sila iznad društva u kome vidi tek izvor poreznih prihoda.

Da bi sebe pokušala spasiti od bankrota, spremna je u bankrot otjerati svakoga tko se nađe u njenom domašaju, pa bili to i nesretnici koji za male pare pokušavaju prodati nešto voća i povrća. Očito je njihova sloboda bila isuviše drzak izazov kada je država zaključila kako je nedopustivo da se transakcija kakva je prodaja pola kilograma trešanja zbiva bez njenog znanja i upliva. Da bi zabuna bila veća, još će se naći poneko tko će te klasične primjere državnog intervencionizma i fiskalne pohlepe nazvati “neoliberalizmom”.

Uvođenje fiskalnih kasa i osjetljive elektronike u vlažnu ribarnicu ili na ulični štand – kuda će svi ti kablovi biti provučeni? – bila bi još jedna bizarnost kada ne bi bila odraz globalnog trenda. Prezaduženim Sjedinjenim Državama i Evropi, koja zbunjeno dvoji između štednje i (opet, budžetske) potrošnje, ponestaje novaca, jer su mnoge državne projekte – napose privid države blagostanja – financirale preko svojih mogućnosti.

Zato i države koje su nekad bile paradigma liberalnog tržišta na raznolike načine krote i ograničavaju slobodu novčanih tokova. Hrvatska, koja nikad nije bila sklona tržišnoj privredi i sama je financirala neke skupe privide. Nije ni bolja ni lošija od drugih, osim što je zbog oskudnih resursa panika u njenom fiskusu veća, a palijativne mjere su represivnije.

Gotov novac je odavno sumnjiv na Zapadu, a područja liberalnih poreznih sistema došla su na zao glas kao praonice nezakonito stečenog novca. U tome ima istine, ali, s druge strane, gotovina u džepu i njena slobodna razmjena važno su utjelovljenje individualne slobode, a poduzetnici koji posežu za knjigovodstvenim trikovima, ne bi li sklonili nešto novaca u kakvu poreznu oazu, nisu kriminalci nego ljudi koji svoje poslovanje pokušavaju spasiti od iracionalnih fiskalnih prohtjeva.

Manjak legitimiteta

U činjenici da je nemoguće kupiti kilogram paradajza ili popiti kavu, a da porezna uprava za to sazna iste sekunde, ima orvelijanske tjeskobe, nečega što neodoljivo podsjeća na famozni projekt Prizma. U fiskalizaciji se odražava težnja države da upotrebom tehnologije stavi pod nadzor svaku, ne samo privrednu djelatnost.

Nepovjerenje u građane – zašto bi itko izbjegavao plaćati razuman i stimulativan porez? – zapravo je naličje nepovjerenja koje država gaji prema sebi samoj. Osim što strepi od slobode i spontaniteta, osloncem na represiju – zadržimo se na fiskalnom aspektu – država nehotice priznaje kako svoje prihode i rashode ne može opravdati racionalnom argumentacijom u demokratskoj proceduri.

Fiskalizacija nije samo palijativni pokušaj dokidanja porezne evazije i sive ekonomije – koje su, usput rečeno, pouzdani simptomi pogrešne ekonomske politike – nego je, kao i svaka represija, simptom pomanjkanja legitimiteta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera