Nedjeljni pregled: Nemojte biti kao mi

Još jedna nedjelja u znaku protesta.

Utisci o demonstracijama u Turskoj još se sliježu, kao tle nakon potresa.

Bebolucija u Sarajevu je okončala – naizgled, bez uspjeha. No da li je baš tako?

Protesti u Egiptu otvorili su prostor za vojni udar. Slave pristalice škole mišljenja po kojoj je vojni udar dozvoljeno sredstvo za uspostavljanje demokratije, ali ne i za njeno ukidanje. Drugi su zabrinuti, iz razloga koji su brojni i očigledni.

U vremenu u kojem su jutarnje vijesti već sa prvim sumrakom drevna prošlost, neki od ove se nedjelje sjećaju i demonstracija u Sjevernoj Irskoj, gdje je održan G8 samit.

Na osiguranje zvanica G8 samita u Lough Erne Resortu potrošeno je oko 50 miliona dolara. Demonstrante su nadgledale bespilotne letjelice. Vazdušni i brodski saobraćaj bio je zabranjen, a signal za mobilnu telefoniju blokiran. G8 demokratija je nalikovala na vojni udar.

Cinična perspektiva Zapada

To nas dovodi do pitanja: koliko je represije potrebno za uspostavu i održanje demokratskih sloboda? Mursi je, recimo, vlast osvojio na izborima. Ti izbori svakako nisu bili svetkovina demokratije, ali su, po svemu sudeći, ipak bili demokratičniji od vojnog udara.

Nije se teško složiti da vojska može pomoći u procesu emancipacije i, čak, poslužiti kao svojevrsni agent prosvjetiteljstva. Vojna sila može biti upotrijebljena u dobre svrhe, ali onda dolazi teži dio: kako tu silu kontrolisati?

Perspektiva iz koje Zapad prati događaje u Egiptu, od Arapskog proljeća do danas, tradicionalno je cinična. Na jednu stranu – reakcije mainstream medija, opinion makera i političke elite.

Istinska i funkcionalna demokratija je tek ona demokratija u kojoj pobjeđuju kandidati koji imaju podršku zapadnih sila. Jer, kao što je govorio Lenjin: istoriju ponekad treba malo pogurati. Dozvolite da ovdje zadržim nužnu dozu sumnje, koja je, kako sam se više puta uvjerio, najefikasnija zaštita od opasnosti da čovjek, kada ga ponesu veliki pokreti masa i velike riječi, ispadne magarac.

Komentarišući slične reakcije u slučaju protesta u njegovoj zemlji, turski je premijer Erdogan taj cinizam oslikao ovako: “U Engleskoj su, sada, u vezi s G8, pedeset demonstranata uhapsili i odveli. Kakvu ste rezoluciju donijeli u vezi sa Engleskom, možete li nam reći? U Njemačkoj je bilo toliko incidenata, u Francuskoj, jeste li u vezi sa njima donijeli neku rezoluciju? Ako ste iskreni, poručujem vam, u Grčkoj je bilo toliko protesta, na sve strane su palili i žarili, ljudi su ginuli, a vi ste im pomogli stotinama miliona eura.”

Na drugu stranu – intelektualne perjanice slobodnog svijeta, koje su pohitale da puku objasne epohalni značaj demokratske eksplozije u Egiptu.

Novinskim su se stupcima, koje su naši velikani oplodili svojim mišljenjem, kotrljali uzvišeni ideali i riječi koje prosječan korisnik zapadne demokratije ne samo da ne razumije, nego ih nije u stanju ni ponoviti.

Pritom, naši su velikani zaboravili na pouku replike koja se obično pripisuje Ho Ši Minu, ali je Kissinger u svojoj autobiografiji stavlja u usta Ču Enlaju. Na pitanje: “Što mislite o Francuskoj revoluciji?”, ovaj je navodno odgovorio: “Još uvijek je prerano da se kaže.”

I, šta biva… Na post-revolucionarnim izborima u Egiptu pobijede “pogrešna” partija i kandidat. Ako se prihvati ta perspektiva, vojna intervencija u Egiptu bila je nužna da bi bila uklonjena prepreka, mala devijacija, greškica glasača, takoreći, koja je egipatsko društvo sprječavala da doživi istinski demokratski zamah.

A, kao što znamo, istinska i funkcionalna demokratija je tek ona demokratija u kojoj pobjeđuju kandidati koji imaju podršku zapadnih sila. Jer, kao što je govorio Lenjin: istoriju ponekad treba malo pogurati.

Dozvolite da ovdje zadržim nužnu dozu sumnje, koja je, kako sam se više puta uvjerio, najefikasnija zaštita od opasnosti da čovjek, kada ga ponesu veliki pokreti masa i velike riječi, ispadne magarac.

Ne siromaštvo, nego potreba za pravdom je ono što ljude izvodi na ulice, gdje su zbog pravde spremni rizikovati vlastite glave.

Naravno, kada je očekivana, ali i nužna kritika evropske dvoličnosti obavljena, na čistac može biti izvedena ona druga strana Evrope. Čiji je stav artikulisao ljevičarski mislilac Alain Badiou, koji je u autorskom tekstu turskim prosvjednicima poručio nešto sasvim suprotno od standardne zapadne politike “budite po uzoru na nas”:

“Mi, intelektualci i militanti Francuske i ostalih bogatih zemalja imperijalističkog Zapada, podstičemo naše turske prijetelje da izbjegnu situaciju kakva je kreirana u našim zemljama. Vama, dragi turski prijatelji, mi kažemo: najveća usluga koju nam možete učiniti jeste da dokažete kako vas vaš ustanak vodi na drugačije mjesto od onoga na kojem smo mi, da taj ustanak kreira situaciju u kojoj neće biti mjesta za materijalnu i intelektualnu korupciju naših bolesnih, starih država.”  Badiou je, ukratko, svojim turskim prijateljima poručio: činite kako znate, ali nemojte biti kao mi.

Sarajevski, pak, protesti nisu bili značajni ni zbog masovnosti, ni zbog direktnih rezultata. Njihov je značaj prije svega u tome što je pokazao da je u Bosni i Hercegovini moguća i drugačija vrsta politike. Iako su njihovi organizatori insistirali na depolitizaciji protesta, upravo je ta depolitizacija proteste učinila tako politički potentnima. Ako je političko polje posve okupirano politikom koja nije drugo nego klinička smrt politike, time i čista destrukcija, tada je nužno proširenje područja borbe.

Potreba za pravdom

Jedna stvar povezuje proteste u Stambolu i Sarajevu: naizgled “nepolitički”, “trivijalan” povod protesta. Ovdje nije riječ tek o tome da u atmosferi nagomilanog nezadovoljstva, kada politički sistem radikalno radi protiv građana, svaka sitnica može biti okidač nezadovoljstva.

Prisjetimo se pouke malog remek-djela evropske književnosti “Michael Kohlhaasa” Heinricha von Kleista. To je priča o uzoritom građaninu koji od suda traži pravdu jer se nadmeni Junker von Tronk nečovječno odnosio prema njegova dva konja.

Ispostavlja se da je sud korumpriran. Sistem ne samo da ne funkcioniše, nego se okreće protiv njega i njegove supruge, koja biva ubijena. Kohlhaas tada okuplja pristaše i kreće u totalni rat sa državom. U tom ratu i sam čini zločine. Na koncu, on će ipak istjerati svoje: Junker je osuđen na dvije godine zatvora. Sam Kohlhaas će biti pogubljen. Ali, prije smrti, on izjavljuje da umire zadovoljan, jer je dobio pravdu koju je tražio te je sada spreman platiti za kršenja zakona koja je počinio.

Ova priča o oružanoj pobuni zbog dva konja kazuje nam nešto vrlo važno, a što stoji u pozadini svih naših sadašnjih i budućih protesta: ne siromaštvo, nego potreba za pravdom je ono što ljude izvodi na ulice, gdje su zbog pravde spremni rizikovati vlastite glave.

Sveti Augustin je učio kako je distribucija pravde jedino što iskupljuje državu, jedino što državu razlikuje od razbojničke družine. Ma kako se ona zvala – Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Francuska ili Turska – država koja ne razumije da ljudi mogu bez države, ali ne mogu bez pravde, ne razumije ništa.

Do sljedeće nedjelje,

vaš

Andrej Nikolaidis

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera