Američka tragedija

Smrt Trayvona Martina je američka tragedija (AFP)
Smrt Trayvona Martina je američka tragedija (AFP)

Piše: Sarah Kendzior

U djetinjstvu sam posmatrala kako su policajci pretukli čovjeka gotovo nasmrt i kako ih moja domovina oslobađa krivice.

Bila sam šokirana vidjevši da policija tuče čovjeka umjesto da ga brani. Bila sam šokirana da neko snimi napad i da taj snimak ništa ne znači. Bila sam šokirana da ljudi mogu posmatrati, a ipak ne vidjeti. Bila sam šokirana jer sam bila dijete. Bila sam šokirana jer sam bijela.

Dvadeset jednu godinu poslije presude Rodneyju Kingu, Amerikanci su još jednom pokazali da je na sudu percepcija važnija od dokaza. Percepcija je ukorijenjena u moći, moći koja se stiče rođenjem, koja se konkretizuje putem iskustva i potvrđuje putem diskriminacije pod krinkom poštenja i činjenica.

Trayvon Martin je mrtav, a čovjek koji ga je usmrtio slobodno se kreće. Amerikanci se plaše da će uslijediti neredi kao nakon presude Kingu 1992. godine. Ali, ne bismo se trebali plašiti nereda. Trebamo se plašiti društva koje sudi ljudima na dan rođenja. I nakon smrti.

Recesija potpiruje rasizam

Suđenje za ubistvo Trayvona Martina se nije trebalo desiti. To je tačno u dva pogleda. Suđenje se desilo samo zato što je gnjev javnosti nagnao policiju na Floridi da uhapsi Georgea Zimmermana, muškarca koji je ubio Martina, više od mjesec dana nakon Martinove smrti.

Suđenje za ubistvo Trayvona Martina desilo se zato što je ta ista javnost nastavila da sudi Martinu u slučaju njegovog ubistva, procjenjujući njegovu moralnost kao da je ona isključivala njegovo pravo na život. To nije bilo suđenje Georgeu Zimmermanu. To je od samog početka bilo suđenje Trayvonu Martinu, narušavanje ugleda preminulog.

U posljednjih nekoliko decenija, Sjedinjene Države su se pretvorile u državu u kojoj okolnosti  u kojima se rađate u sve većoj mjeri određuju ko možete postati.

Društvena pokretljivost se zaustavila otkako stagniraju plate, a troškovi života rastu. Eksponencijalni porast cijena školarina na univerzitetima izbrisao je obrazovanje kao kartu za izlazak iz siromaštva.

Ovo nije ništa novo, ovo su oštra ograničenja s kojima je većina Amerikanaca suočena. Ali kada je suočen sa sistematskom društvenom i ekonomskom diskriminacijom, pa čak i kada se uključe šire mase, pojedinac obično bude okrivljen. Siromašni i nezaposleni budu okrivljeni zbog svojih nedaća. 

Dalo bi se pretpostaviti da će sve veća oskudica pojačati empatiju prema manjinama kojima je već dugo uskrećeno pravo na nešto što barem podsjeća na šansu. No umjesto tog, otvoreni rasizam i rasne barijere u Americi su u porastu od početka recesije.

Rasizam, kojeg Vrhovni sud poriče, i koji je u očima mnogih iščeznuo zbog izbora crnog predsjednika, briše pojedinca sve dok pojedinac ne bude mrtav, nakon čega ga ponovo predstavlja kao neprijatelja.

Djeca koja su odrasla kao Trayvon Martin, nad kojima je vršena diskriminacija i kojima je uskraćena bilo kakva šansa, su svačija odgovornost. Obezbijediti im pošteniju i sigurniju šansu za bolji život trebao bi biti državni prioritet.

Ugled Trayvona Martina je ukaljan jer je on „Trayvon Martin“. Da se on smatra ljudskih bićem u punom smislu te oznake, osobom koja je sama po sebi vrijedna, onda bi se sudilo Sjedinjenim Državama. Za nepružanje šansi, za neprestanu osudu onih koji pate, za demoniziranje ljudi koje ostavlja na cjedilu, za okretanje glave od gomile dokaza.

Slučaj Trayvona Martina samo je ozvaničio ono što je nekada prolazilo prećutno i što se poricalo. Crni mladić može biti ubijen. Crni mladić postaje kriminalac da bi pravi kriminalac mogao biti oslobođen odgovornosti.

Amerikanci se ne bi trebali plašiti nereda. Trebali bi se plašiti društva koje rangira smrtne slučajeve djece. Trebali bi se plašiti društva koje sliježe ramenima, nastavlja dalje i ne brine se za njih.

Prepreke za uspjeh

Moj prijatelj na Facebooku objavljuje najnovije informacije sa web stranice koja nosi naziv „Crnci koji su nestali, ali nisu zaboravljeni“. Stranica postoji zbog izvorne pretpostavke da će crnac koji nestane biti zaboravljen. Postoji jer se nestanak crnog djeteta smatra manje važnim od nestanka bijelog djeteta. Postoji zato što veliki broj Amerikanca treba podsjetiti da su i crna djeca ljudska bića.

Vrhovni sud je u junu proglasio nevažećim dio Zakona o pravu na glasanje, izjavljujući da se „naša država promijenila“, što implicira da je diskriminacija spram Afroamerikanaca dio prošlosti.

Grad Chicago je u maju zatvorio većinu državnih škola za crnce. Crnoj učenici srednje škole, Kieri Wilmont, u aprilu je suđeno kao odrasloj osobi nakon što je njen projekat iz hemije eksplodirao. U februaru je The Onion devetogodišnju crnu glumicu Quvenzhane Wallis nazvao veoma pogrdnim imenom. Sjedinjene Države, koje su proglasile rasizam dijelom prošlosti, napuštaju i  demoniziraju crnu djecu.

Mnogi Amerikanci brojnih rasnih pripadnosti bit će ogorčeni jer je George Zimmerman oslobođen. Zalagat će se za toleranciju i mir. To je plemenit osjećaj, ali Sjedinjenim Državama je potreban trezven i oštar pogled na društvene strukture.

Trebamo preispitati i ukloniti prepreke za uspjeh, od kojih su neke otvoreno rasističke, ali mnoge su drugačije predstavljene jer se smatraju dvosmislenim društvenim problemima, društvenim problemima kao što su državne škole u lošem stanju, slabo plaćeni poslovi i nezaposlenost, koji pogađaju Afroamerikance u daleko većoj mjeri nego bijelce.

Trayvon Martin je ubijen prije nego što smo mogli vidjeti kakva bi osoba postao. No, istini za volju, pred njim je bio težak put, bez obzira šta uradio. Suočio bi se sa Amerikom preplavljenom društvenim i rasnim preprekama koje čak ni najambiciozniji mladići ne mogu prevazići bez velike doze sreće.

U Sjedinjenim Državama ograničenih mogućnosti, na sreću se ne možete osloniti. Kao ni na nadu, ili snove ili ideju koju zagovara predsjednik Obama, da za crne mladiće „više nema prostora za izgovor“. 

Slučaj Trayvona Martina pokazuje da itekako ima prostora za izgovore. Još više prostora ima za društvene i ekonomske reforme, za pozivanje na odgovornost i za promjenu.

Povrh svega, za odgovornost ima najviše prostora. Smrt Trayvona Martina je američka tragedija. On je bio dio neefikasnog sistema s kojim smo svi suočeni, ali koji crne Amerikance pogađa  na način koji bijeli Amerikanci ne mogu ni pojmiti.

Djeca koja su odrasla kao Trayvon Martin, nad kojima je vršena diskriminacija i kojima je uskraćena bilo kakva šansa, su svačija odgovornost. Obezbijediti im pošteniju i sigurniju šansu za bolji život trebao bi biti državni prioritet.

Amerikanci se ne bi trebali plašiti nereda. Trebaju se plašiti apatije. Trebaju se plašiti prećutnog odobravanja. Ne trebaju se plašiti jedni drugih. No, jasno je da se sada plaše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Građani se protive oslobađajućoj presudi za ubistvo Trayvona Martina, a Obama ranije održao historijski govor o rasnom pitanju.

20 Jul 2013
Više iz rubrike Piše
POPULARNO