Državna nagrada koja razdire državu

Piše: Draško Đuranović

Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Suljo Mustafić uručio je u petak Trinaestojulske nagrade književnicima Iliji Lakušiću i Gojku Čelebiću te politikologu Radulu Kneževiću. Uručivanje najveće državne nagrade trebalo je da bude u slavu Dana državnosti, koji ima dvostruko simbolično značenje za Crnu Goru: 13. jula 1878. godine Crna Gora je na Berlinskom kongresu međunarodno priznata; 13. jula 1941. godine podignut je veliki, opštenarodni antifašistički ustanak, čime je Crna Gora od početka rata stala na stranu međunarodne antifašističke koalicije.

Komemorativna svečanost u podgoričkoj Vili Gorica trebala je, dakle, da bude puno razloga za svečarsku atmosferu. No, uručivanje najvećeg državnog priznanja više je ličilo na komemoraciju nego na svečanost: namrštena lica, kratka i tiha, obraćanja… I bilo je vrlo uočljivo odsustvo važnih ljudi iz državnog vrha: osim predsjednika Filipa Vujanovića, ostali crnogorski zvaničnici su eskivirali dolazak u Vilu Gorica. Predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić – koji, po Zakonu o državnim nagradama, uručuje priznanja – volšebno je izbjegao dodjelu nagrada, pravdajući takav čin sastankom sa predstavnicima crnogorske dijaspore u Srbiji. Manifestaciji nije prisustvovao ni premijer Milo Đukanović, niti ijedan državni minister. Svečanost dodjela nagrada su ignorisali i svi poslanici – vlasti i opozicije – iako nagradu dodjeljuje Skupština Crne Gore, a žiri je izabran voljom poslanika.

Uručivanje najvećeg državnog priznanja više je ličilo na komemoraciju nego na svečanost: namrštena lica, kratka i tiha, obraćanja…

Ta “važna odsustva” ukazuju koliko je ovogodišnja podjela nagrada izazvala burnih reakcija. Uglavnom negativnih, jer od trojice nagrađenih, dvojica bivših ministara kulture – Ilija Lakušić i Gojko Čelebić – imali su niz javnih nasupa, ali i političkih poteza koji su bili usmjereni protiv crnogorske državotvorne ideje. Lakušić se, sve do skora, javno izrugivao crnogorskim nagradama i tvrdio da ih dobijaju samo politički podobni Srbi iz Crne Gore. “Lako je znati da samo ležeći Srbin može dobiti Trinaestojulsku nagradu, Miroslavljevo jevanđelje, Njegoševu nagradu, ili, nedaj Bože, ući u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti”. Tako je prošlog ljeta u beogradskoj Politici tumačio Lakušić “težak položaj srpskih pisaca u Crnoj Gori”.

Blagi snop svjetla

Očito, stvari su se u međuvremenu promijenile, makar što se tiče srpskih pisaca u Crnoj Gori. Žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade izabran je konsenzusom parlamentarnih stranaka u Skupštini Crne Gore i – shodno ružnim domaćim političkim običajima – od prvog dana počele političke nagodbe unutar žirija. U tome je i ključni problem ovogodišnje dodjele Trinaestojulske nagrade: laureati su birani više prema političkom nego vrijednosnom kriterijumu.

“Nagrada je bacila blagi snop svijetla na moje djelo”, izrekao se u dahu Gojko Čelebić na vijest da je dobitnik Tinaestojulske nagrade. No, imenovanje Čelebića izazvalo je brojne reakcije. Potpredsjednik Dukljanske akademije nauka, književnik Mladen Lompar – i sam dobitnik Trinaestojulske nagrade – konstatovao je da “ovogodišnji laureati državne nagrade unižavaju državu Crnu Goru”. Lompar je podsjetio da se Čelebić, dok je bio ministar kulture Crne Gore početkom devedesetih godina, zalagao protiv crnogorskih nacionalnih interesa. I to ne metaforički, nego u svakodnevnom, realnom životu: Čelebić se, podsjetio je Lompar, zalagao protiv crnogorskog PEN Centra, a nije želio – ni za živu glavu – da tada dopusti da u štampu ide edicija pod nazivom “Crnogorska književnost”, jer je u doba jedinstvene Demokratske partije socijalista bilo nepoželjno i pomisliti da postoji crnogorska književnost. Čelebić se u to doba bujanja srpskog nacionalizma javno deklarisao kao “vizantijski nacionalista”.

I bilo je vrlo uočljivo odsustvo važnih ljudi iz državnog vrha: osim predsjednika Filipa Vujanovića, ostali crnogorski zvaničnici su eskivirali dolazak u Vilu Gorica. Predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić – koji, po Zakonu o državnim nagradama, uručuje priznanja – volšebno je izbjegao dodjelu nagrada, pravdajući takav čin sastankom sa predstavnicima crnogorske dijaspore u Srbiji. Manifestaciji nije prisustvovao ni premijer Milo Đukanović, niti ijedan državni minister. Svečanost dodjela nagrada su ignorisali i svi poslanici – vlasti i opozicije – iako nagradu dodjeljuje Skupština Crne Gore, a žiri je izabran voljom poslanika.

I Lakušić je politički vrlo zanimljiv: bio je aktivno protiv nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Ne samo to – Lakušić je bio zagovornik književnog, ali i onog drugog djela Radovana Karadžića, dežurni učesnik na brojnim svetkovinama Amfilohijeve Mitropolije cetinjsko-primorske i veliki protivnik crnogorskog jezika. Treći “srećni” dobitnik, politikolog i profesor Radule Knežević, mnogima u Crnoj Gori je nepoznat. Rođeni Žabljačanin (selo Rudanci, 1942) profesionalnu karijeru je gradio uglavnom van Crne Gore; najduže u Hrvatskoj, gdje je i objavio najviše djela. Teško je povjerovati da je relativno anonimni Knežević zaista “svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao”, kako se to zahtijeva, između ostalog, u kriterijumima za dodjelu Trinaestojulske nagrade.

Moralni raspad

Teško je iz kratkih biografskih detalja spoznati što je nagrađena trojka tako važno učinila za crnogorsko društvo da stane rame uz rame sa nekim istinskim besmrtnicima, kao što je, recimo, Miodrag – Dado Đurić, dobitnik Trinaestojulske nagrade za životno djelo. Još je teže proniknuti u logiku i moralnu zasnovanost odluke žirija Trinaestojulske nagrade. Kada se, dakle, govori o vrijednosti Trinaestojulske nagrade, onda se misli na vrijednosti slobodne crnogorske države i na duh antifašizma. Nagrađujući Trinaestojulskom nagradom neke ljude – poput Lakušića ili Čelebića – koji su tokom devedesetih odćutalii ili sa bitnog državnog mjesta potpomogli negiranje crnogorske nacije i kulture, znači izrugivanje sa suštinom vlastite države. A nagrade i njihovi laureati su svojevrsno ogledalo društva, govore o duhu vremena.

U osvit krvavog rata 1990. godine država Crna Gora uručila je Njegoševu nagradu piscu i političaru Dobrici Ćosiću za troknjižje “Vrijeme zla”. Na dan dodjele nagrade srpski pisac je novčani fond ritualno zavještao za rušenje (Njegoševog) Mauzoleja na Lovćenu. Kao objavu da je provincija (Podgorica) poklekla pred Pijemontom (Beogradom). Kada je 1993. godine, u jeku ubijanja Bosne, Radovan Karadžić proglašen dobitnikom nagrade “Risto Ratković”, bilo je to simbolično, ali i vrlo realno svjedočanstvo moralnog raspada Crne Gore, dokaz da ono Ćosićevo vrijeme zla i dalje caruje Crnom Gorom i ovim prostorima.

Nagrada je bacila blagi snop svijetla na moje djelo”, izrekao se u dahu Gojko Čelebić na vijest da je dobitnik Tinaestojulske nagrade.

Baš kao što je prva, obnovljena, Njegoševa nagrada velikom piscu i humanisti Mirku Kovaču 2009. godine bio tračak nade da se, možda, rađa neki drugačiji i bolji sistem vrijednosti u tek nezavisnoj Crnoj Gori; da je ovdašnje društvo spremno da krene drugim putem i shvati, kako je to primajući nagradu sam Kovač rekao, “da narod mora govoriti jezikom pjesnika, jezikom poezije”. Koliko juče nagrada Kovaču, a koliko danas Čelebiću, Lakušiću – sve to u nezavisnoj državi Crnoj Gori. Koja je to poruka? Povratak u prošlost, u mračne devedesete, kao što to pun gorčine primijeti istaknuti crnogorski pjesnik i likovni kritičar Mladen Lompar?

Jednokratna politička trgovina

Gore je to od povratka u mračnu prošlost: to je savremena Crna Gora, koja, umjesto istinskog unutrašnjeg dogovora, pravi ad hoc nakaradne političke konsenzuse. Kako drugačije objasniti, osim kao jednokratnu političku trgovinu, što su nagradu dobili negatori crnogorske samostalne države, iako u Zakonu o državnim nagradama izrijekom je zapisano da se nagrada dodjeljuje za djelo koje je “svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao”, odnosno za djela koja “predstavljaju trajno dobro Crne Gore”.

Nije, dakako, ovdje riječ o nacionalnoj pripadnosti laureata, to je njihov slobodno izražen osjećaj. Problem je u osrednjosti njihovog djela i – još više – političkom angažmanu suprotstavljenom temeljnim vrijednostima moderne Crne Gore. U svojoj dugoj istoriji Crna Gora je, kao putokaz generacijama, imala neke konstante: borbu za vlastitu državu, borbu za slobodnu državu i – antifašizam. Ovogodišnja procedura dodjele Trinaestojulske nagrade uvela je novo pravilo: da se mogu – radi trenutnih, ličnih ili grupnih interesa – urušavati moralni temelji i vrijednosni sistem države nagrađujući osrednjost, ili, još i teže – glorifikujući princip lažnog konenzusa. To baš i nije neka sjajna poruka crnogorskom društvu, niti znači povezivanje društva nego forsiranje novih podjela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera