Sporazum ili legalizacija pljačke

Piše: Enes Ratkušić

Način na koji je nedavno okončan cijeli slučaj sa Aluminijskim kombinatom Mostar, posebno u domenu njegove medijske filtracije, nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da se fenomeni afera i čuda lagano, gotovo neosjetno i bez velike pompe, premještaju negdje drugo, izvan važnih na nevažna područja, prostore koje definira ulična bosanskohercegovačka politička estrada.

Nevjerovatno je da se jednom takvom problemu, najavi potpunog gašenja jednog privrednog „giganta“, posvetilo tako malo pažnje, a cijeli slučaj ekspresno „posušen“, a da baš niko nije našao za shodno da se uopće upita o samom načinu, odnosno karakteru rješavanja dalje sudbine firme koja je praktički već dvije decenije za jedne sinonim gospodarskog prosperiteta, za druge klasične segregacije po nacionalnoj osnovi.

No, ništa, kad je o Aluminijskom kombinatu riječ, ne treba da začuđuje, jer sve što se događalo, od podizanja ove fabrike pa sve do danas jeste svojevrsna misterija, koja sa ekonomskom logikom ima malo ili nimalo veze?! Politika se, naravno, debelo potrudila da to tako i bude.

Bez logike

Kontinuirano odsustvo ekonomske logike, odnosno retrospektivna analiza poslovanja Aluminija, u kontekstu najnovijih zbivanja se upravo zbog zamagljivanja stvarne slike može doimati suvišnim.

Neke činjenice je zato neophodno spomenuti, radi boljeg razumijevanja same prirode problema, posebno razlika između sporazuma između Vlade Federacije BiH i ove firme iz 2006. godine i najnovijeg od prije nekoliko dana.

Aktuelni federalni premijer Nermin Nikšić potpisao je Sporazum koji ne rješava problem nego ga naprotiv usložnjava, osiguravajući samo nastavak, odnosno legalizaciju klasičnih pljački koje su obilježile poslijeratnu logiku upravljanja ovom firmom.

Predrasude i stereotipi suštinski predstavljaju glavne smetnje da bi se o privrednim kolektivima ovakve vrste uopće moglo razgovarati, a oni se tiču prvenstveno armije radnika, koja se u pravilu nasljedno doživljava kao glavni parametar ekonomskog stanja i prosperiteta.

Upravo zato je svaki „dokaz“, koji bi iole ukazivao na neodrživost takve fabrike u postojećem elektroenergetskom ambijentu padao u vodu, s obzirom da je argument o zaposlenosti više hiljada radnika uvijek bio i ostao presudniji.

Aluminijski kombinat Bosni i Hercegovini, odnosno Mostaru sedamdesetih godina dodijeljen je iz tri razloga. Prvi se ticao uništenja HEPOK-a, kao privrednog čuda, koji je počeo nagrizati izvoznike iz drugih „važnijih“ dijelova bivše Jugoslavije, prvenstveno slovenačke.

HEPOK je suštinski ugrozio nametnuti stereotip Kidrič-Kardeljeve logike po kojoj BiH u okviru Jugoslavije ima figurirati kao sirovinska baza, a ne ambijent u kojem bi nicali kolektivi spremni za sofisticiraniju proizvodnju i izvoz na evropsko tržište.

Instaliranje Aluminija je bio zapravo način da se dokrajči koncept razvoja poljoprivrede u dolini Neretve, odnosno projekti koje je uspješno provodio Osman Pirija, čovjek izuzetnih menadžersko-stručnih sposobnosti. Sa evropskog tržišta je na taj način, instaliranjem jedne ekološki opasne tehnologije, valjalo ukloniti proizvode ove firme koji su plijenili kvalitetom.

Cijeli projekat je, naravno, promoviran na bazi protežiranja teze o neophodnosti ekonomske neovisnosti u svakom pogledu, pa i proizvoda od aluminija.

Iz perspektive ekonomske opravdanosti, priča o Aluminijskom kombinatu pozitivna je samo u uvjetima spremnosti države da takvom kolektivu „poklanja“ električnu energiju. Svaka druga je, to je svakom iole upućenijem jasno, negativna, jer je procenat učešća električne energije u finalnom proizvodu više nego enorman.

Stručnjaci dobro znaju da samo dvije države na svijetu, Kanada i Norveška, koje raspolažu enormnim viškovima električne energije, mogu trpjeti proizvodnju ovakve vrste, učniti je ekonomski isplativom.

Upravo zato su sve priče o menadžerskim sposobnostima Mije Brajkovića logične koliko i proglašenje dobitnika na lutriji menadžerom godine! Direktorska razbacivanja novcem od Jole Muse do Mije Brajkovića, njihova mecenstva i pokroviteljstva, počivala su isključivo na povlaštenom položaju u korištenju električne energije po znatno nižim cijenama, a ne njihovim menadžerskim genijalnostima Svako tržišno poslovanje za njih je bio sunovrat i ništa drugo, što se pokazuje danas, kada ovaj kolektiv grca u gubicima.

Sam Aluminij u Mostaru je, međutim, proizveo i druge probleme. Sve od posljednjeg rata na ovamo u ovoj firmi se radilo mimo zakona i protivno svim mogućim konvencijama o pravima radnika.

Dvije decenije problema

Državi kao većinskom vlasniku, koji je ovom kolektivu godinama osiguravao povlašten položaj u kupovini električne energije, što je vrhunac apsurda, bilo je uskraćeno svako primicanje fabrici. Većinski vlasnik nije mogao ni ući u krug firme, a kamoli kreirati njenu poslovnu politiku.

Aluminij je suštinski kolektiv kojem ne odgovara tržišno poslovanje. Sada, kad je državi izmaknuta mogućnost takvih selektiranja privrednih subjekata, kad FERK određuje cijene električne energije, a Elektroprivrede same ne žele da izigravaju „državnog djeda mraza“ i dijele poklone, kad je Aluminij stavljen u ravnopravnu poziciju sa ostalim u kupovini struje, pokazalo se da je ta firma dosljedna samo u proizvodnji gubitaka. Poslovodstvo, naravno, diže uzbunu i traži pomoć vlasnika, čije je pojavljivanje u boljim vremenima bilo nepoželjno.

Što je najgore, međutim, većinski vlasnik, umjesto da se uistinu počne ponašati kao vlasnik, i dalje slijedi logiku popuštanja, koja već skoro dvije decenije ne donosi ništa osim problema.

Aktuelni federalni premijer Nermin Nikšić potpisao je Sporazum koji ne rješava problem nego ga naprotiv usložnjava, osiguravajući samo nastavak, odnosno legalizaciju klasičnih pljački koje su obilježile poslijeratnu logiku upravljanja ovom firmom.

Sporazum će praktički onemogućiti privatizaciju Aluminija, kao prethodnim sporazumom jasno preciziranu soluciju. Jer, ko će kupiti manjinski paket od 44 posto? Niko, naravno.

U čemu je, dakle, razlika između sporazuma iz 2006 godine i ovog najnovijeg? Sporazumom između Vlade FBiH i Aluminijskog kombinata, kojeg su potpisali tadašnji premijer Ahmet Hadžipašić i predsjednik nadzornog odbora Ivo Lasić, definirana je vlasnička struktura po kojoj je 44 posto mostarskog Aluminija u vlasništvu Vlade FBiH, 44 posto je tzv. nenominirani kapital, dok je 12 posto vlasništva ostalo u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno šibenskog TLM-a.

Prema tom Sporazumu, obeštećivanje oko tri hiljade prijeratnih radnika ovog preduzeća planirano je iz njegove prodaje strateškom partneru, odnosno privatizacijom 88 posto kapitala firme, za što je bio raspisan i javni poziv. Hadžipašićev sporazum nije legalizirao postojeći nezakoniti dionički kapital od 44 posto, s obzirom da se prema važećim zakonskim propisima potraživanja radnika ne mogu pretvarati u kapital, odnosno dionice.

Aneksom 8. Sporazuma iz 2006. godine, koji su potpisali Nermin Nikšić i direktor Aluminija d.d. Mostar mijenja se vlasnička struktura, odnosno legalizira nezakonitost 44 posto kapitala malih dioničara, mada je cijeli problem isplivao zbog enormnih gubitaka. Treba li navedenom posebno dodavati da su najveći dioničari članovi bivše i sadašnje uprave preduzeća?!

Pored očite legalizacije jedne nezakonitosti, najnoviji Sporazum je lansirao i jednu klasičnu „ublehu“, koja se tiče obeštećenja i uvezivanja radnog staža bivših radnika. Ta sredstva, prema Sporazumu, treba osigurati iz poslovanja, što u prijevodu znači nikad.

Naravno, sporazumom Nikšić-Bradvica omogućit će Aluminiju d.d. Mostar upis u Registar vrijednosnih papira FBiH, odnosno okončanje legalizacije nazakonitosti malih dioničara. S druge strane, Sporazum će praktički onemogućiti privatizaciju Aluminija, kao prethodnim sporazumom jasno preciziranu soluciju. Jer, ko će kupiti manjinski paket od 44 posto? Niko, naravno.

Što se bivših radnika tiče, čije je oduševljenje neshvatljivo, za njihova obeštećenja postoji samo jedna solucija – pristajanje države na „staru trgovinu“, odnosno subvencioniranje proizvodnje , što u prijevodu znači isporuku jeftinije električne energije.

Ovaj Sporazum će im omogućavati da takve vrste ucjena traže u nedogled, uz opravdanje da poslovanjem ne mogu osigurati sredstva za obeštećenja radnika, za šta će u njima samima imati žestoku navijačku podršku, a federalna Vlada, ma ko se na njenom čelu nalazio, samo nove probleme i ništa više.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera