Ozbiljna pedagoška poruka Hrvatskoj

Piše: Davor Gjenero

Iako je još prije nekoliko dana hrvatski premijer Zoran Milanović pripisivao veliko značenje najavi njemačke kancelarke Angele Merkel da će na koji sat doletjeti u Zagreb na proslavu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, sada se zna da od posjeta najutjecajnije europske političarke Hrvatskoj ovog puta neće biti ništa.

Milanović nije prvi hrvatski premijer kojem je Merkel pred nosom zalupila vrata. Prvi kome je to napravila, Ivo Sanader, shvatio je da zatvaranje berlinskih vrata znači da je „on završio svoju dionicu“ i „da je došlo vrijeme da drugi preuzmu štafetu“.

Mutni poslovi

Upravo u vrijeme kad je krajem 2008, na završetku francuskog predsjedavanja Unijom, Slovenija blokirala hrvatske pretpristupne pregovore, njemačkoj je kancelarki, koja se pripremala za parlamentarne izbore, došao na stol dokument o tome kako su njeni koalicijski partneri iz CSU oštetili državni proračun preko Bayerische Landesbank, odnosno danas već ozloglašene Hypo banke, koja je bila u vlasništvu bavarske državne banke.

Neki od dokumenata govorili su o vezi bivšega bavarskog premijera Edmunda Stoibera i tada još aktualnog hrvatskog premijera Sanadera prilikom bavarskog preuzimanja koruške banke, a drugi su upozoravali na Sanadera kao važnog lobista u mutnim poslovima nekoć male klagenfurtske banke, koja je postala velik teret i za bavarski i za njemački budžet. Sanaderu je u trenutku krize pregovora njemačka potpora bila potrebnija nego ikad i mjesecima ju je pokušavao dobiti, ali kancelarka Merkel ne samo da ga nije bila spremna poduprijeti i javno se susresti s njim, nego mu je izgleda poslala jasnu poruku da su njegovi dani u vrhunskoj politici odbrojeni.

Milanović nije prvi hrvatski premijer kojem je Merkel pred nosom zalupila vrata. Prvi kome je to napravila, Ivo Sanader, shvatio je da zatvaranje berlinskih vrata znači da je „on završio svoju dionicu“ i „da je došlo vrijeme da drugi preuzmu štafetu“.

Nakon što je 1. jula 2009, dakle, točno četiri godine prije pristupanja Hrvatske Uniji, Sanader odstupio i pošto je njegova nasljednica Jadranka Kosor pokazala umijeće postizanja kompromisa sa Slovenijom i da namjerava poštivati načelo vladavine prava i suočiti se s korupcijom na najvišim razinama u zemlji, Merkel je odjednom za hrvatsku kolegicu imala vremena i usred svoje predizborne kampanje. Kosor je do kraja svoga mandata uživala neupitnu potporu moćne njemačke konzervativne političarke.

Oni neskloni i Angeli Merkel i Jadranki Kosor ustvrdit će kako se radio o tome da je šefica Kršćansko demokratske unije uvijek vrlo snažno podupirala partnere iz Europske pučke stranke. Kao primjer istaknut će fleksibilan odnos prema šefu Nove demokracije Antonisu Samarasu kao grčkom premijeru, za razliku od tvrdog pritiska kojem je izlagala socijalista Georgiosa Papandreoua.

U posljednjem trenutku

Nemilost, što ju je nedolaskom na proslavu u Zagrebu nedvojbeno izrekla Zoranu Milanoviću, hrvatski premijer neće moći niti najmanje upućenima protumačiti kao posljedicu toga da je moćna europska konzervativna političarka odlučila „šikanirati“ Milanovića kao socijalista i jačati konzervativnu opciju u Hrvatskoj. Jasno je da izolacija Milanovića do neke mjere sliči Sanaderovoj izolaciji od prije nešto više od četiri godine. Razlog je, doduše, nešto drukčiji, nije riječ o sumnji na korupciju, ali jest povezan s načelom vladavine prava. Hrvatska Vlada pokušava u posljednjem trenutku prije pristupanja Uniji izigrati obvezu iz sustava europske pravne pomoći u kaznenim stvarima i europskoga jedinstvenoga uhidbenog naloga.

U sklopu pregovora Hrvatska se obvezala da će omogućiti suđenje protiv svojih državljana pred sudovima zemalja članica EU i da će na zahtjev europskih pravosuđa, kad je protiv hrvatskih državljana podignuta optužnica u nekoj zemlji EU, uhapsiti svoje državljane i transferirati ih u pritvor u zemlju koja je tražila njihovo hapšenje. Da bi se zaštitila koža visoko pozicioniranog operativca jugoslavenskih tajnih službi i oca predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, Milanovićeva je vlada Saboru, neposredno nakon ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora u njemačkom parlamentu, a prije svoga pristupanja Uniji, u superhitnoj proceduri uputila prijedlog promjene zakona, usuglašenoga s EU, kojom bi se onemogućila primjena europskoga uhidbenog naloga za zločine počinjene prije augusta 2002. kad je bio definiran taj institut.

Nemilost, što ju je nedolaskom na proslavu u Zagrebu nedvojbeno izrekla Zoranu Milanoviću, hrvatski premijer neće moći niti najmanje upućenima protumačiti kao posljedicu toga da je moćna europska konzervativna političarka odlučila „šikanirati“ Milanovića kao socijalista i jačati konzervativnu opciju u Hrvatskoj.

Ovaj zakonodavni manevar nije prvi pokušaj izigravanja obveza što ih je Hrvatska preuzela u pretpristupnom dijalogu s EU. Za pravnu sigurnost u Hrvatskoj velike će posljedice imati i izigravanje obveze (koja je bila i mjerilom za zatvaranje pregovora o pravosuđu) formiranja neovisnog tijela koje bi se bavilo sprečavanjem korupcije na najvišim političkim razinama. Taj kriterij Hrvatska je najprije zadovoljila Zakonom o sprečavanju sukoba interesa, a Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa po njemu je trebalo imati pravo kontrole svih financijskih transakcija državnih funkcionara, uvida u njihove bankovne račune bez sudske suglasnosti, te utvrđivanja jesu li im imovina i financijsko stanje u skladu s njihovim prihodima ili je u tome moguće uočiti rizike korupcije. Ako bi uočilo rizike korupcije, Povjerenstvo je trebalo imati pravo pozvati funkcionara na ostavku.

Duboka izolacija

Sve te ovlasti današnja je administracija smatrala pretjeranima, a sadašnji je predsjednik Sabora, Josip Leko, uložio zahtjev za ocjenu ustavnosti tog zakona. Zanemarujući činjenicu da pritom stavlja van snage zakon, koji je bio kriterijem za zatvaranje poglavlja o pravosuđu, Ustavni je sud ukinuo ove ovlasti, pa je Povjerenstvo postalo beznačajnim administrativnim tijelom koje samo prikuplja izjave o imovini funkcionara i objavljuje ih javnosti. I inače su Milanović i pripadnici njegove administracije uvjereni su da korupcija u Hrvatskoj nije strukturni problem, nego da su korumpirani samo „oni drugi“, a da je njihova vlast imuna na korupciju. Iz tog je uvjerenja proizašla i konstrukcija da je HDZ dizajnirao neovisno protukorupcijsko tijelo, jer je bio svjestan da odlazi s vlasti, pa da je novoj administraciji podmetnuo kukavičje jaje.

Da bi se zaštitila koža visoko pozicioniranog operativca jugoslavenskih tajnih službi i oca predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, Milanovićeva je vlada Saboru, neposredno nakon ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora u njemačkom parlamentu, a prije svoga pristupanja Uniji, u superhitnoj proceduri uputila prijedlog promjene zakona, usuglašenoga s EU, kojom bi se onemogućila primjena europskoga uhidbenog naloga za zločine počinjene prije augusta 2002. kad je bio definiran taj institut.

Paradoksalno, Hrvatska sada slavi najvažniji međunarodni uspjeh od neovisnosti, a evidentno je kako upravo u tom trenutku zapada u duboku izolaciju prema najutjecajnijim europskim političkim čimbenicima. Svim racionalnim diplomacijama u Europi jasno je kako je najvažnije održavati intenzivne odnose s dvjema najutjecajnijim europskim državama – Francuskom i Njemačkom. Ta osovina uvijek oblikuje ključne procese u Europi i o njenoj potpori ovisi koji će projekti biti uspješni, a koji su bez šansi.

Milanović, koji se rado hvali svojom diplomatskom karijerom iz vremena Tuđmanova autoritarnog režima (koji je, uostalom, bio u dubokoj međunarodnoj izolaciji) vjerojatno je shvatio značenje Njemačke u EU, pa je ona jedna od rijetkih država koju je u godinu i pol premijerskoga mandata posjetio.

Međutim, vjerojatno bi bilo bolje da je preskočio taj posjet, što ga je pripremio intervjuom u utjecajnom tjedniku, u kome je opširno obrazlagao kako Hrvatska doduše jest u krizi, ali će se iz nje efikasno izvući oslanjajući se na europske fondove, dakle, na novac europskih, pa i njemačkih poreznih obveznika. Na predavanju u Berlinu je, pak, objasnio kako je Hrvatska nekonsolidirana država, koja ne kontrolira vlastite javne financije, a sve je to činio kako bi uvjerio kancelarku da bi Njemačka trebala ubrzati ratifikaciju hrvatskoga pristupnog ugovora i ne čekati posljednji izvještaj o monitoringu. Rezultat njegova posjeta posve je logično bio taj da je Njemačka, inače tradicionalna europska zagovornica Hrvatske, bila daleko zadnja koja je ratificirala njen pristupni ugovor.

Hrvatska Vlada pokušava u posljednjem trenutku prije pristupanja Uniji izigrati obvezu iz sustava europske pravne pomoći u kaznenim stvarima i europskoga jedinstvenoga uhidbenog naloga.

Sve dileme njemačkih političara i medija, koji su mislili da nije vrijeme za proširenje EU na Hrvatsku, zasnivale su se na prepričanim argumentima što ih je u Berlinu predstavio sam premijer. Danas Milanović govori drukčije, pa sada u drugom tjedniku uvjerava Nijemce da Hrvatska neće biti groblje njihovih milijardi, da će se ona sama izvlačiti iz krize, te da ionako nije dio euro-zone, pa nema niti razloga da joj zemlje euro-zone pomažu konsolidirati javne financije.

Ugovore valja poštivati

Slovenija je u toku pretpristupnih pregovora često tvrdila da Hrvatska nije naučila poštivati svoje preuzete obveze, pa je ponavljala ciničnu rečenicu koju je Italija u toku njenog pristupanja govorila njoj – Pacta sunt servanda, odnosno, Ugovore valja poštivati.

Nedolazak Angele Merkel u Zagreb pedagoška je poruka Zagrebu da preuzete obveze valja poštivati i provoditi, a da pristupanjem Uniji nestaje prostora za olako odnošenje prema zakonima. Ta bi poruka morala odzvanjati i u Zagrebu, ali i u Beogradu i u ostalim metropolama država Zapadnog Balkana.

Administracija u Zagrebu za sada, prema prvim reakcijama, nije razumjela što joj njemačka kancelarka poručuje. Ne shvati li to ubrzo, posljedice po Hrvatsku u europskim institucijama bit će vrlo bolne. Sanader, na primjer, sada dobro shvaća kako dugotrajne posljedice ima zaušnica dobivena od Angele Merkel.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera