Zastrašujući efekat nadzora

Američka Vlada možda i nije dobročinitelj kakvim se prikazuje (Getty Images)

Piše: Jillian C. York

Otkrića sadržana u dokumentima koje je Guardianu nedavno dostavio zviždač Edward Snowden postavila su SAD u središte debate o masovnom nadgledanju.

Dramatična priča se nastavlja: prvo su izašli dokazi o saradnji Verizona s Nacionalnom sigurnosnom agencijom (pored postojećih dokaza o postupcima AT&T-a); zatim informacije o umiješanosti vodećih tehnoloških divova iz Silikonske doline, onda informacije o učešću Velike Britanije, a mnoge druge informacije sigurno tek trebaju doći. Zajedno ova priča za mnoge Amerikance podjeća na distopijski roman, a mnogi su već napisani kao upozorenja na naše postupke nakon Hladnog rata.

Ova priča za mnoge Amerikance podjeća na distopijski roman, a mnogi su napisani kao upozorenja na postupke nakon Hladnog rata.

Razmislite na trenutak o rezultatima neprestanog nadgledanja stanovnika Sovjetskog saveza ili Istočne Njemačke. Opsežna istraživanja o psihološkim efektima takvog nadgledanja su pokazala da su ljudi postali samosvjesni i uplašeni. Dugotrajna šteta koja se može pripisati tome se manifestira na različite načine, od stvaranja kulture auto-cenzure do – po nekim istraživanjima – ekonomskog zaostatka.

Oni koji su za nadgledanje, svoj stav brane zaštitom nacionalne sigurnosti: elektronsko špijuniranje je neophodno, kažu, za hvatanje terorista i drugih potencijalnih opasnosti za državu. Današnje nadgledanje je drugačije od jučerašnjeg: fokusirano je na skupljanje metapodataka od mase, umjesto ciljanog nadgledanja individua, zbog čega smo svi ranjivi pred budnim okom vlade.

Izuzetak

Van SAD-a protivnici špijuniranja NSA su glasni; ipak su ljudi koji nisu državljani SAD-a primarne žrtve. Unutar SAD-a, međutim, drugi se scenario odvija između onih koji tvrde da “nemaju ništa za kriti” i onih koji vide dugoročnu štetu koju ovako velik špijunski program može napraviti.

Čini se da ovi koji stoje uz prvi argument to rade zbog inherentnog povjerenja američkoj vladi. Njihova pretpostavka je, čini se, da je nadzor neophodan za zaštitu SAD-a od terorizma, uprkos tome što je malo dokaza o efikasnosti takvog pristupa. Mnogi, također, smatraju da se SAD-u može vjerovati te da će te informacije držati povjerljivim.

Van SAD-a protivnici špijuniranja NSA su glasni; ipak su ljudi koji nisu državljani SAD-a primarne žrtve.

Iako ne bi trebalo ići predaleko u poređenju SAD-a s nadzorom bogatim, autoritativnim režimima poput Sovjetskog saveza ili modernim Bahreinom ili Ujedinjenim Arapskim Emiratima, argumenti da je američki sistem inherentno nesposoban da takav postane su pogrešni.

Dovoljno je pogledati kako porote ciljaju antiratne i aktiviste Palestinske solidarnosti, ili kako američki Federalni istražni biro špijunira muslimanske zajednice u njihovim mjestima za molitvu da pokaže grupama koje “nemaju šta kriti” kako su otvorene za zastrašivanje.

U odbranu špijuniranja

Agresivno istraživanje i procesuiranje zviždača, koje provodi administracija Baracka Obame, demonstrira da možda američka Vlada i nije toliki dobročinitelj kakvim se prikazuje. Nedavne optužbe protiv Snowdena čine ga osmim zviždačem optuženim pod Obaminom administracijom po Aktu o špijunaži; prije inauguracije Obame Akt je, od usvajanja 1917. godine, iskorišten za procesuiranje trojice individua, jedan od njih je Daniel Ellsberg.

A to sve dolazi od predsjednika koji je obećao više transparentnosti, ali je učinio malo da to obećanje obistini. Ultra-tajne izmjene i dopune FISA akta iz 2008. godine otklonile su postojeće zaštite privatnosti i stvorile još više tajnosti i nejasnoća o tome kako se nadzor provodi. Iako je nekoliko tužbi osporavalo tajnost ovog nadgledanja – direktor NSA je priznao da je nadzor najmanje jednom prekršio Četvrti amandman – američka Vlada je odbila deklasificirati bilo kakve informacije o ovom programu.

Nedavne optužbe protiv Snowdena čine ga osmim zviždačem optuženim pod Obaminom administracijom po Aktu o špijunaži.

Zbog kršenja Ustava i masivne tajnosti, ne bi trebalo biti začuđujuće što su individue bliske detaljima programa NSA odlučile istupiti uprkos gore navedenim rizicima. I dok će neki priznati da su postupili nelegalno (što je velika tradicija građanskog neposluha), njihove pristalice će se složiti da je vrijedilo otkriti dubinu i širinu nadzora.

Sloboda govora

U poznatom slučaju iz 1972. godine, SAD protiv američkog Okružnog suda, američki Vrhovni sud je jednoglasno potvrdio zaštitu Četvrtog amandmana u slučaju nadgledanja kojim se nadzirala domaća prijetnja. Sudija Lewis powell je primijetio: “Cijena zakonite javne nesloge ne smije biti strah od potčinjavanja nekontroliranoj moći nadziranja.”

U novije doba specijalni izvještač Ujedixnjenih naroda o slobodi izražavanja i mišljenja Frank La Rue je zapisao: “Nepotrebno miješanje u privatnost individue može direktno i indirekto limitirati slobodan razvoj i razmjenu ideja. Povreda jednog prava može biti i uzrok i posljedica povrede drugog.”

Cijena zakonite javne nesloge ne smije biti strah od potčinjavanja nekontroliranoj moći nadziranja.

Bez slobode govora sve forme aktivizma, izazivanja državne moći, dovode se u pitanje. U nedavnom obraćanju na Freedom Online konferenciji u Tunisu, Rebecca MaKinnon je ispričala priču kako je, dok je govorila na panelu o slobodnom izražavanju, jedan učesnik izjavio da Vlada prvo mora riješiti osnovne probleme, poput hrane, odjeće i smještaja, prije nego što se pozabavi drugim zahtjevima, poput prava na slobodu govora.

Panelista Taurai Maduna iz Zimbabvea je odmah odgovorio: “Bez slobode govora ne mogu reći ko mi krade hranu.”

Neslaganje je esencijalni element slobodnog društva, a masovni nadzor bez propisanog postupka – bilo da ga vodi vlada Bahreina, Rusije, SAD-a ili bilo koje druge zemlje – prijeti da će ugušiti tu neslogu i stvoriti naciju u strahu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera