Nova krizna žarišta u Evropi

Gotovo bez nade u ekonomski oporavak, Grčka će i dalje biti podložna populizmu i nacionalizmu (Getty Images)

Piše: Janusz Bugajski

Tokom posljednje dvije decenije negativni balkanski stereotip etničkog konflikta i dezintegracije država ponovo je isplivao na površinu za vrijeme raspada Jugoslavije. Međutim, epicentar sukoba sada se pomjerio sa sjevernih i zapadnih strana poluotoka na njegove istočne i južne krajeve. I, zaista, glavne tačke sukoba više ne uključuju bivšu Jugoslaviju.

Tri članice NATO-a, Bugarska, Grčka i Turska, zaokupljene su unutrašnjim sukobima čiji bi ishod mogao imati destabilizirajući efekat koji će se odraziti i na susjede.

Dok su sukobi u Bugarskoj i Grčkoj uzrokovani ekonomskim problemima i korupcijom na državnom nivou, u Turskoj je sukob povezan sa nesigurnim položajem države u širem evropskom kontekstu.

Grčkoj je članstvo u Evropskoj uniji od 1981. godine bilo od koristi i većina posmatrača pretpostavljala je da je Grčka jaka tržišna demokratija. 

Grčka je, zapravo, odabrala najgore od oba svijeta – sve veći dug koji zahtjeva strožije mjere štednje u kombinaciji sa neodlučnim pristupom razvoju države.

Međutim, politički lideri iz dvije najveće klijentelističke grupe, socijalista i novih demokrata, dugi niz godina su sakrivali golemi državni dug. Kada je finansijski mjehur pukao 2008. godine, otkrio je da je privreda Grčke u lošem stanju, što se ogleda u nedostatku finansijske discipline, ekonomskoj nekonkurentnosti, lošem stanju administracije i prevelikom birokratskom aparatu.

Dugovi i neodlučnost

No, umjesto da proglasi bankrot, povuče euro kao valutu i živi unutar sopstvenih fiskalnih mogućnosti, Atina je odlučila da traži pomoć od bogatijih članica EU-a, a zauzvrat smanji javne troškove.

Grčka je, zapravo, odabrala najgore od oba svijeta – sve veći dug koji zahtjeva strožije mjere štednje u kombinaciji sa neodlučnim pristupom razvoju države.

Bez sveobuhvatnog restruktuiranja privrede, smanjenja neproduktivne civilne službe, oduzimanja moći kvazikomunističkim sindikatima, smanjenja ogromnih troškova rada i stimulacije privatnog poduzetništva Grčka ne može biti konkurentna na globalnom tržištu.

Gotovo bez nade u ekonomski oporavak Grčka će i dalje biti podložna populizmu i nacionalizmu.

Neofašistički pokret Zlatna zora se širi i ciljna grupa su im sada imigranti. Imaju simpatizere među policijom i sigurnosnim snagama i profitirat će od ekonomskih problema koji će predstavljati izazov za demokratski sistem i prijetnju dugogodišnjim neprijateljima Turske i Makedonije.

Baš kao što je drevna Grčka oscilirala između oligarhije i demokratije, moderna Grčka bi mogla slijediti isti primjer.

Bugarska je ušla u Evropsku uniju 2007. godine, no umjesto da ostvaruje konstantan napredak prema statusu stabilne demokratije, državu su potresali protesti zbog sve većih ekonomskih razlika i nepromijenjenog životnog standarda.

Nivo zvanične korupcije i krionizma tako je visok da kritičari tvrde kako su kriminalne mreže zarobile državu. Nedavno je socijalistička administracija razljutila javnost kada je medijskog mogula, blisko povezanog sa kriminalnim podzemljem, postavila za šefa Državne agencije za nacionalnu sigurnost. Iako je mogul odstupio sa dužnosti pod velikim pritiskom javnosti, opozicija tvrdi da socijalisti pomažu bugarskim mafijaškim udrugama, koje su u bliskoj vezi sa ruskim mafijašima i šefovima za sigurnosna pitanja u Kremlju, u preuzimanju države. 

Bugarska je suočena sa ozbiljnim društvenim konfliktima, koje pojačava teška ekonomska situacija, kao i izgledi za međuetničke nemire.

Koalicijska Vlada na čelu sa socijalistima uključuje i Turski pokret za prava i slobode, koju veliki broj ljudi smatra iznimno korumpiranom organizacijom. Ako se bijes javnosti pretvori u nacionalizam, velika turska manjina u Bugarskoj mogla bi se naći u žiži na mjestu žrtvenog jarca.

I sama Turska suočena je sa bolnom odlukom o zauzimanju političkog pravca i povezivanja na međunarodnom planu. Nedavni revolt javnosti na vidjelo je iznio duboki raskol između liberalnih sekularista i etatističnih islamista i pojačao sumnje o izgledima za članstvo u Evropskoj uniji.

Postepeno kretanje ka autoritarizmu i pojačana islamizacija mogla bi otuđiti Tursku od zapadnih susjeda i još više je uplesti u previranja na Bliskom istoku.

Premijer Tayyip Erdogan poduzeo je nekoliko kritičnih koraka ka transformaciji Turske u islamsku državu, u kojoj su politika i religija izmiješani. Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) proširila je kontrolu nad ključnim javnim institucijama i smanjila utjecaj vojske kao branitelja sekularizma, hapseći stotine visokorangiranih vojnih oficira.

Kako bi zadržala svoj utjecaj, Ankara mora pokazati da ne zaostaje u sekularizmu i modernizaciji.

Opozicija optužuje Erdogana da postaje sve autoritarniji i nameće ortodoksne vjerske vrijednosti u državi u kojoj su na snazi sekularni zakoni.

Erdogan je i dalje uvjeren da Vlada ima koristi od podrške koju većina pruža konzervativnim segmentima turskog društva, koje je u suprotnosti sa liberalizmom urbane srednje klase.

To je slično podršci koju predsjednik Vladimir Putin uživa među ruralnim stanovništvom i radničkom klasom u Rusiji, kao i među pravoslavcima.

‘Neoosmanska politika’

Gušenje trenutnih protesta može se posmatrati kao pobjeda Vlade. No, mnogo zavisi od toga da li će to ohrabriti Erdogana da ubrza program islamizacije. Ovo može dovesti do daljnje polarizacije društva i usporiti impresivni ekonomski rast koji je zaslužan za popularnost Vlade. 

Veliko interesno područje za Ankaru je Zapadni Balkan, budući da je Erdoganova Vlada pokušala ojačati veze sa svim državama u toj regiji. Pa ipak, pojedine balkanske države su zabrinute da Turska provodi „neoosmansku“ politiku, koja je osmišljena tako da regiju zakloni od utjecaja Washingtona i Brisela i stavi je u jednu zonu koja je više isključivo turska.

Kako bi zadržala svoj utjecaj, Ankara mora pokazati da ne zaostaje u sekularizmu i modernizaciji.

Nezadovoljstvo Ankare uzrokovano odugovlačenjem procesa prijema u Evropsku uniju doprinijelo je islamističkoj orijentaciji Turske i njenom okretanju ka Bliskom istoku.

Za vrijeme posjete Njemačkoj u oktobru 2012. godine, Erdogan je izjavio da Turska očekuje da bude primljena u Evropsku uniju do 2023. godine, kada se obilježava stota godišnjica Turske Republike.

Njegova poruka je očigledna: ukoliko ne dođe do pozitivnog rezultata u narednih deset godina, cijeli proces priključenja mogao bi biti okončan.

Isključivanje Turske, uzrokovano domaćim ili vanjskim faktorima, neće donijeti stabilnost na Balkan i Istočni Mediteran.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO