Politika i klanovska borba u Hagu

Piše: Davor Gjenero

“Domaća pravosuđa u zemljama regije pod velikim su utjecajem politike, pa zbog političkih interesa i pritisaka nisu sposobna provesti ozbiljne procese kojima bi bili razriješeni i kažnjeni zločini počinjeni od strane vojnih snaga pojedine države”.

O tome su se u drugoj polovici devedesetih slagali demokrati u svim zemljama regije i zagovarali jurisdikciju međunarodnih kaznenih institucija nad zločinima počinjenima u ratovima koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije.

Za razliku od nepovjerenja u domaće pravosuđe, koje je bilo pod političkim utjecajem, akteri građanskog društva mnogo su više vjere polagali u međunarodne institucije. Očekivali su da je moguće uspostaviti nepristrano ad hoc sudište, koje će, oslobođeno političkih pritisaka, doprinijeti individualizaciji krivice za počinjene zločine. Temeljno uvjerenje zagovornika međunarodnoga kaznenog sudovanja bilo je da je individualizacija krivnje za zločine u Drugom svjetskom ratu bila jedan od ključnih čimbenika, koji je omogućio suvremenu europsku integraciju i Stari kontinent oslobodio straha i neizvjesnosti od stalnog ponavljanja ratova i neprijateljstava.

Jasni kriteriji

Denacifikacija, provedena na Zapadu nakon Drugoga svjetskog rata, zasnivala se na konceptu individualizacije krivice i kažnjavanju konkretnih zločinaca, kako neposrednih počinitelja zločina, tako i onih koji su zločine i zločinački poredak osmislili i poticali, ili prisiljavali druge na sudjelovanje u zločinima.

Nirenbergški procesi, koji se nisu zasnivali na pozitivnom, nego na prirodnom pravu, čime je omogućeno kažnjavanje nacističkih vođa, koji su često tvrdili da su samo provodili zakone i ispunjavali svoju dužnost, bili su temelj za poslijeratno pomirenje bivših neprijatelja. Zapad nije prihvatio koncept „kolektivne krivice“ cijeloga njemačkog naroda za zločine nacizma, niti za rat, niti za holokaust i genocid, koji se dogodio pod nacističkim režimom, pa je nakon rata bilo moguće započeti integracije ekonomije, stvaranje kompatibilnih političkih sustava i pravnih poredaka, što je omogućilo da europska integracija postane efikasnom mirovnom politikom.

Neki su, doduše, očekivali samo kažnjavanje agresora, a Hrvatska nije bila jedina u kojoj je neko vrijeme vladalo uvjerenje da „u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratne zločine“.

Ključni faktor uspješnosti i važnosti nirenbergških procesa bila je njihova učinkovitost. Presude su donošene na osnovi jasnih kriterija, bile su izrečene brzo i jasne, a procesi su bitno doprinijeli tome da se, prije svega, njemački državljani, ali i podanici drugih kvislinških sustava suoče sa strahotama nacističkih zločina. Brojne su kritike izrečene o dubini provedene denacifikacije i velike su razlike u gledanju na to koliko je ona temeljito provođena u različitim okupacijskim zonama Njemačke, onima pod američkom, britanskom ili francuskom kontrolom.

Lijevu revoluciju 1968. godine u Njemačkoj mnogi tumače i kao pobunu djece rođene nakon Drugoga svjetskog rata protiv svojih roditelja koji su im prešutjeli zločine nacizma. Iako nesavršena, denacifikacija je ipak bitno promijenila političke i društvene odnose na Zapadu, posebno u SR Njemačkoj, a bez tih procesa ona ne bi bila uspješna.

Spomenuti su procesi trajali manje od godine dana, a osam je sudaca u tom razdoblju provelo proces protiv 24 optužena, od kojih su samo četvorica oslobođena. Zagovornici međunarodne pravde očekivali su takav scenarij i prilikom provođenja međunarodne pravde na području bivše Jugoslavije. Neki su, doduše, očekivali samo kažnjavanje agresora, a Hrvatska nije bila jedina u kojoj je neko vrijeme vladalo uvjerenje da „u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratne zločine“. Nitko, međutim, nije očekivao da će se haaška međunarodna pravda pretvoriti, s jedne strane, u dosadnu birokratsku proceduru, a da će, s druge strane, političke igre i interesi utjecajnih aktera međunarodnih odnosa zasjeniti interese međunarodne pravde.

Haaški ad hoc tribunal od početka nije bio vođen jasnom pravnom doktrinom koja bi bila usvojena u svim sudskim vijećima.

Za tužitelje i suce ICTY je postao zanimljivim mjestom za postizanje međunarodne karijere, dobro plaćenom sinekurom ili iskorakom prema zanimljivoj međunarodnoj karijeri, a za neke je pak bio „odlagalište“ na prestižnu poziciju kad su postali opterećenjem u domaćoj pravosudnoj areni. Umjesto vrhunskih pravosudnih profesionalaca, Tribunal i njegovo Tužiteljstvo od početka su bili ekipirani ljudima, koji su svoje poslove i djelovanje obavljali ne kao oni kojima su vladavina prava i zakon temeljni orijentir djelovanja, nego sukladno političkim i karijernim interesima.

Nekompetencija i neefikasnost

Posljedica je toga da se suđenje za ratne zločine, umjesto u nadležnosti domaćih pravosuđa, na koje je politika snažno utjecala, našlo u rukama međunarodnih ad hoc sudbenih vlasti, opterećenih predrasudama, manjkavom efikasnošću i pravosudnim znanjem, a pod političkim utjecajem. Dugo su se unutar tribunala vodili politički i klanovski ratovi za koje javnost, uglavnom, nije znala.

Domaći odvjetnici, koji su i sami često branili ljude prema kojima su osobno imali veliku distancu i rezerve, odavna su, najprije s kolegama, a poslije i s javnošću, počeli dijeliti iskustva o tim predrasudama nosilaca međunarodne pravne „moći“, ali i o njihovoj nekompetenciji i neefikasnosti. U neefikasnost su se uvjerili i građani, dugotrajnošću procesa, a izostao je efekt suočavanja javnosti sa zločinima zbog kojih su se optuženi našli pred institucijom međunarodne pravde. Samo u takvim uvjetima nekompetencije, onih koji upravljaju procesom, bilo je moguće da Milošević pretvori svoje suđenje u manifestaciju protiv ideje međunarodne pravde i nakraju izbjegne kaznu, a da Šešelj od međunarodnoga sudišta uporno radi cirkus.

Tužiteljstvo je prihvatilo sprječavanje pristupa javnosti dokumentima, koji dokazuju planirani genocid beogradskog režima, provođen u Bosni i Hercegovini.

Za razliku od koncepta prirodnoga prava, koji je bio uveden na suđenja u nirenbergškim procesima, a prethodno je bio ozbiljno filozofijski-pravno promišljen, haaški ad hoc tribunal od početka nije bio vođen jasnom pravnom doktrinom koja bi bila usvojena u svim sudskim vijećima. Nedovoljno osmišljen i nekonzistentan projekt na svom se kraju našao pred bankrotom.

Tužiteljstvo je trgovalo s vladama zemalja iz kojih su dolazili optuženi, pa je spriječilo postizanje jedne od temeljnih vrednota, što ih je međunarodno kazneno sudovanje moralo donijeti – suočavanje sa zločinima i njihovim razmjerima. Tužiteljstvo je tako prihvatilo sprječavanje pristupa javnosti dokumentima, koji dokazuju planirani genocid beogradskog režima, provođen u Bosni i Hercegovini. Važno je što je bar utvrđeno da je genocid nad Bošnjacima u BiH provođen, ali je dokazani genocid ograničen samo na jedan grad, odnosno regiju i na sam kraj rata.

Unatoč postojanju dokaza o izravnoj uključenosti režima u Beogradu i vojne strukture, koja je iz JNA pretvorena u Vojsku Jugoslavije, a na kraju danas Srbije, unatoč tome što je ta uključenost i zdravorazumski evidentna, Beograd je amnestiran od odgovornosti za zločine u BiH, a oni u Hrvatskoj nisu niti bili ozbiljno razmatrani. U Hrvatskoj je, nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, uspostavljeno relativno zadovoljstvo radom Haaškoga tribunala. Doduše, u hrvatskoj se javnosti danas, više nego prije, spominju zločini počinjeni tijekom „Oluje“, a o njima otvoreno govori i predsjednik Republike i insistira da se oni razriješe pred domaćim pravosuđem. Ipak, čak ni tako jednostavan slučaj, kao onaj u Gruborima, gdje je egzekuciju staraca nakon „Oluje“ provela skupina policijskih specijalaca, za koje se točno zna pod čijim su zapovjedništvom bili, tko je tog dana bio na tom mjestu, pa čak i koje su registracije imala vozila, kojima su ubojice stigle u to selo u Dalmatinskoj zagori, nije okončan osuđujućom presudom.

Umjesto individualizacije krivnje događa se njena relativizacija, a čak i ona skromna postignuća, kao što je presuda o genocidu, doduše ograničenom na područje Srebrenice, već su sada izložena revizionističkom negiranju.

Ipak, hrvatsko društvo danas se daleko bolje nosi s zločinima „svojih“ tijekom obrambenog rata. Nitko ozbiljan više ne bi rekao ono što je prije desetak godina tvrdio tadašnji predsjednik Vrhovnog suda, naime, da „u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin“. Hrvatska se stidi zbog zločina u Gospiću, u Pakračkoj poljani, nad djevojčicom Aleksandrom Zec u Zagrebu… Ta suočavanja s prošlošću nisu, međutim, posljedica djelovanja međunarodnog pravosuđa, nego uspjeh neovisnih medija i odličnih hrvatskih sudaca.

Više od cjelokupne judikature Haaškoga tribunala na Hrvatsku su utjecale presuda riječke sutkinje Ike Šarić protiv gospićke skupine, zbog zločina nad srpskim civilima u vrijeme rata, te presuda suca Marina Mrčele, koji je u slučaju Medački džep jasno razlučio poziciju vojnog profesionalca, generala Rahima Ademija, kojem je Tuđmanov režim, kao nekome tko nije „njegov“ (osim što je bivši oficir JNA, još je i Albanac), pokušao natovariti odgovornost za zločin, i povlaštenika režima, Mirka Norca, koji je – prebacivanjem njegove odgovornosti na Ademija – trebao biti amnestiran od zločina.

‘Zaštita našega’

Sudac Mrčela u svojoj je presudi upozorio i na odgovornost Tuđmanova šefa vojne obavještajne službe, koji je osmislio operaciju terećenja Ademija i „zaštite našega“,  koji je znao za zločine i nije ih niti spriječio niti kaznio počinitelje. Međutim, hrvatsko pravosuđe do danas tog aktera nije procesuiralo, a on i dalje u javnosti nastupa kao vojni ekspert i jedan od ključnih zagovornika teorija međunarodnih zavjera.

ICTY se pak sve jasnije suočava s neuspjesima. Nije važno koliko je na njemu osuđenih, koliko oslobođenih, koliko je među njima pripadnika kojeg od naroda na ovim prostorima. Važno je to da je izigrano povjerenje onih koji su očekivali nepristrano suđenje, bez političkih kriterija, te uvođenje mehanizama, koji će voditi prema individualizaciji krivnje, a time i prema pomirenju. Umjesto individualizacije krivnje događa se njena relativizacija, a čak i ona skromna postignuća, kao što je presuda o genocidu, doduše ograničenom na područje Srebrenice, već su sada izložena revizionističkom negiranju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera