Oguglali na patnju Palestinaca

Izraelu bi, više nego Arapima, trebao mir u nestabilnom Bliskom istoku, ali to sadašnjim liderima Izraela očito nije cilj (EPA)

Piše: Muhamed Jusić

Sjećam se kako mi je još dok sam bio student jedan kolega iz Saudijske Arabije, dok smo komentarisali neku od tada aktuelnih regionalnih ili svjetskih nepravdi u nizu prema palestinskom narodu, rekao kako mu  je „više dosta Palestine“ i kako je prvo što mu na um padne kada se prisjeti svoga prvog dana u školi to da im je učitelj rekao da sutra trebaju donijeti po rijal za djecu Palestine.

Sjećam se da su me  tada iznenadile, pa i šokirale, očito iskrene riječi tog dvadesetgodišnjaka. Ali, on mi je tada otvorio oči i pomogao da shvatim gorku činjenicu da je najveći dio svijeta, pa i onog arapskog, jednostavno oguglao na patnje palestinskog naroda.

Desetljeća patnje ovog naroda u Izraelu, onome što se nazivaju palestinske autonomne teritorije ili izgnanstvu širom svijeta su nešto što više nije vijest i što se uzima zdravo za gotovo.

Odrastao sam sa palestinskim izbjeglicama u Jordanu, gdje čine polovinu stanovništva i znam da njihov tretman u nekim arapskim zemljama nije bio puno bolji od onog kojeg su imali oni koji su ostajali pod izraelskom okupacijom i znam koliko ih boli sva ta neosjetljivost svijeta, pa i njihove braće po vjeri i naciji.

Brutalnost prema djeci

Volio bih da nisam u pravu, ali kako drugačije objasniti svu indolentnost svjetske medijske i političke javnosti prema posljednjem izvještaju Odbora UN-a za prava djeteta u kojem se optužuju izraelske snage za zlostavljanje palestinske djece, uključujući mučenja onih koji su u pritvoru i korištenje drugih za ljudski štit.

Desetljeća okupacije, otimanje zemlje, ograničavanje kretanja, zatvaranje onih koji se usprotive okupaciji su jedno, ali takva brutalnost prema djeci koja se opisuje u ovom UN-ovom izvještaju su nešto drugo.

U dokumentu kojeg je sastavilo 18 nezavisnih stručnjaka navodi  se kako se “palestinska djeca, koju je uhapsila [izraelska] vojska i policija, sistematski podvrgavaju ponižavajućem postupanju, i to često mučenjima. Ispitivanje se provodi na hebrejskom, jeziku koji ne razumiju, i oni potpisuju priznanja na hebrejskom kako bi ih pustili na slobodu.“

Odrastao sam sa palestinskim izbjeglicama u Jordanu gdje čine polovinu stanovništva i znam da njihov tretman u nekim arapskim zemljama nije bio puno bolji od onog kojeg su imali oni koji su ostajali pod izraelskom okupacijom i znam koliko ih boli sva ta neosjetljivost svijeta, pa i njihove braće po vjeri i naciji.

Osim toga, izvještaj upozorava da se palestinskoj novorođenoj djeci u Gazi i na Zapadnoj obali, koju je okupirao Izrael u ratu 1967. godine, često ne dozvoljava da se registruju i dobiju zdravstveno osiguranje, obrazovanje i čistu vodu.

Palestinska djeca se rutinski hapse u noćnim racijama, ruke im se vežu na bolan način, a oči prekrivaju povezima. Vlasti često maloljetnike prebacuju u zatvore, a da i ne obavijeste njihove roditelje.

Živi štit

Djeca koja se drže u pritvoru redovno su izložena „fizičkom i verbalnom nasilju, ponižavanju, bolnom sputavanju… prijeti im se smrću, fizičkim nasiljem i seksualnim napastvovanjem prema njima ili članovima njihove porodice“, navodi se u izvještaju.

Dodaje se i to da se svi ovi i drugi zločini „dešavaju od trenutka hapšenja, tokom transfera i ispitivanja kako bi se iznudila priznanja, ali i tokom pritvora i izdržavanja kazne“, a sve prema svjedočenju nekoliko izraelskih vojnika.

Dokumentovano je i četrnaest slučajeva između januara 2010. i marta 2013. u kojima su palestinska djeca korištena kao živi štit kada su izraelski vojnici ulazili u potencijalno opasne zone i kada su djecu stavljali ispred oklopnih vozila kako bi spriječili Palestince da bacaju kamenje na njih.

Posebno je zabrinjavajući dio izvještaja koji govori o procjeni da se u izraelskim zatvorima  nalazi 7.000 djece u dobio od 12 do 17 godina, a neka i u dobi od devet godina. Od 2002. u prosjeku je dvoje djece dnevno privedeno ili uhapšeno. Većina njih je uhapšena pod optužbom da su bacali kamanje na izraelske vojnike, za što mogu dobiti kaznu od 20 godina zatvora.

U dokumentu kojeg je sastavilo 18 nezavisnih stručnjaka navodi  se kako se “palestinska djeca, koju je uhapsila [izraelska] vojska i policija, sistematski podvrgavaju ponižavajućem postupanju, i to često mučenjima. Ispitivanje se provodi na hebrejskom, jeziku koji ne razumiju, i oni potpisuju priznanja na hebrejskom kako bi ih pustili na slobodu.“

U Izraelu su priznali da jeste bilo propusta u odnosu prema maloljetnicima i da su oni, nakon što je martovski izvještaj UNICEF-a ukazao na njih, poduzeli niz mjera kako bi se stanje popravilo.

I dok Izraelci tvrde da su ovo stare optužbe koje za cilj imaju da „osvoje naslovne strane“, autori izvještaja tvrde da se  radi o nepristranom izvještaju „koji je zasnovan na činjenicama, a ne političkim stavovima autora.“

Nije pomoglo ni to što je ovaj poduži izvještaj „politički korektan“ i priznaje da postoje problemi u izraelskoj nacionalnoj sigurnosti, navodeći da su djeca na obje strane ubijana i ranjavana, ali da među žrtvama ima daleko više palestinske djece.

Ipak to nije spriječilo mnoge u Izraelu i izvan njega da umjesto da se pozabave njegovim zabrinjavajućim sadržajem ustvrde da se ovi i slični izvještaji koriste samo kako bi se šikanirao Izrael.

Takvi zaboravljaju da ovo nisu prvi, i kako sada stvari stoje, neće biti ni zadnji izvještaji koji dokumentuju brutalnost izraelske države i sigurnosnih agencija nad palestinskom djecom i ne samo nad njima.

Možemo se prisjetiti Izvještaja posebnog UN-ovog Odbora za istraživanje izraelskih postupaka koji pogađaju ljudska prava Palestinaca i drugih Arapa na okupiranim područjima iz avgusta 2008. koji opisuje tešku situaciju u kojoj se nalaze građani koji su pod izraelskom okupacijom ili pod blokadom Izraela, uključujući i sirijske teritorije na okupiranom Golanu.

Posebno je zabrinjavajući dio izvještaja koji govori o procjeni da se u izraelskim zatvorima  nalazi 7.000 djece u dobio od 12 do 17 godina, a neka i u dobi od devet godina. Od 2002. u prosjeku je dvoje djece dnevno privedeno ili uhapšeno. Većina njih je uhapšena pod optužbom da su bacali kamanje na izraelske vojnike, za što mogu dobiti kaznu od 20 godina zatvora.

U tom se izvještaju, između ostalog, navodi kako su tokom prva tri mjeseca 2008. godine izraelske vlasti zbog neposjedovanja građevinskih dozvola srušile 124 građevine. U 61 od tih srušenih kuća stanovali su ljudi i njihovim je rušenjem raseljeno 435 osoba, uključujući 135 djece.

U Gazi, koju je Izrael tada, kao i danas, držao pod blokadom, izvještaj je dokumentovao hroničnu pothranjenost djece mlađe od pet godina u procentu od 13 posto. Jedno na svakih 10 djece je zaostalo u rastu.

Izvještaj je još tada dokumentovao brojne druge primjere nehumanog odnosa izraelskih vlasti prema Palestincima, a naročito djeci.

Nehumani odnos

Zato svako pravdanje neljudskog i nehumanog odnosa prema palestinskoj djeci i predstavljanje istih tek kao incidente, nekorektno je i najblaže kazano nemoralno.

Nehummani odnos prema Palestincima, pa i onim najmlađim među njima, nije izuzetak ili incident nego, čini se, pravilo Izraela u odnosu prema onima čiju zemlju naseljavaju.  

Izraelu bi, više nego Arapima, trebao mir u nestabilnom i trusnom Bliskom istoku, ali to sadašnjim liderima Izraela očito nije cilj.

U međuvremenu, izvještaji poput ovog samo služe da se njima hrani antisemitizam širom muslimanskog svijeta i da se stvaraju osnovi za trajni rat umjesto trajnog mira.

Oni koji nisu spremni uhvatiti se u koštac sa stravičnim UN-ovim izvještajem i onim što se u Palestini dešava trebaju da se zapitaju kako planiraju graditi mir i budućnost s onima koji odrastaju u uslovima u kojima odrastaju djeca Palestine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera