Šejh diplomata

Nada Iranaca da će Rouhani, sa pozicije centra ipak biti bliži reformistima, te da će državu povesti putem dugo očekivanih reformi (EPA)
Nada Iranaca da će Rouhani, sa pozicije centra ipak biti bliži reformistima, te da će državu povesti putem dugo očekivanih reformi (EPA)

Piše: Muhamed Jusić

Ministarstvo unutrašnjih poslova Irana je zvanično saopštilo da je „umjereni kandidat“, kako ga opisuju zapadni svjetski mediji, Hassan Rouhani pobjednik izbora za predsjednika Islamske Republike. Nakon što je osvojio više od 18 miliona glasova ovaj umjereni šiitski klerik koji važi za jednog od najboljih iranskih stručnjaka za međunarodne odnose će za mjesec i po dana, koliko je ostalo njegovom prethodniku Mahmoudu Ahmadinejadu, preuzeti predsjedavanje Republikom u izrazito teškom periodu.

Pod teškim sankcijama

Iran se nalazi pod teškim ekonomskim sankcijama međunarodne zajednice zbog svog nuklearnog programa i zbog toga što zvanični Teheran ne želi odustati od razvoja nuklearne tehnologije u mirnodobske svrhe i pored toga što ih neke zapadne sile i Izrael optužuju da bi taj program mogli iskoristiti kako bi se domogli nuklearne bombe.

Istovremeno, Iran je i pored negodovanja arapskih i sunitskih zemalja otvoreno stao na stranu sirijskog režima Bashara al-Assada što je dovelo do toga da su odnosi između Irana i brojnih drugih zemalja Bliskog istoka, a naročito onih na obalama Perzijskog zaljeva, zaoštreni u mjeri u kojoj nisu bili ni u vrijeme iračko-iranskog rata.

Možda baš zato svjetsku javnost najviše zanima kakvu će poziciju novi predsjednik kojeg iranski mediji nazivaju „Šejhom diplomatom“ zauzeti baš glede ova dva međunarodna pitanja.

Iran se nalazi pod teškim ekonomskim sankcijama međunarodne zajednice zbog svog nuklearnog programa i zbog toga što zvanični Teheran ne želi odustati od razvoja nuklearne tehnologije u mirnodobske svrhe i pored toga što ih neke zapadne sile i Izrael optužuju da bi taj program mogli iskoristiti kako bi se domogli nuklearne bombe.

Ako je suditi po predizbornoj kampanji predsjenik Rouhani jeste, za razliku od drugih kandidata, pokazao spremnost da u nekoj mjeri koriguje dosadašnji tvrdi stav administracije predsjednika Ahmadinejada u pregovorima oko nuklearnog programa. On je to nazvao politikom „korak za korak“ ili, kako je pojasnio, politikom u kojoj će i predstavnici međunarodne zajednice morati pokazati dobru volju ukidanjem sankcija prema njegovoj zemlji.

Poruke na Twitteru

Tu razliku sam i sam primjetio još kada sam prvih dana nakon što je obznanio svoju kandidaturu počeo preko Twitera pratiti njegovu kampanju. Bilo je više nego očito da on, osim što uživa veću podršku u virtualnom  svijetu, što je pak znak podrške mlađe i obrazovanije populacije, koristi i drugačiji diskurs. Tako je na jednom od svojih predizbornih skupova obećao da će „Iran izvući iz diplomatske izolacije“ i da će se „rukovoditi politikom pomirenja i izgradnje mira“. Njegovi oponenti su najčešće držali ostrašćene govore o tome kao se „iranski narod neće ni pred kim pokoriti“ i kako „neće ni za pedalj odstupiti od svojih pravednih zahtjeva“.

Pravdi na volju, i on je u svim svojim govorima tokom čitave kampanje naglašavao da neće nikada pristati na poniženje Irana pred svijetom i da neće prihvatiti bilo kakav dogovor koji će biti protiv interesa iranskog naroda, što definitivno znači da neće niti nekih spektakularno drugačijih poteza i stavova Irana. Slutnju da bi do nešto drugačijeg pristupa u pregovorima oko nuklearnog programa ipak moglo doći u skorije vrijeme ako se samo Rouhani bude pitao neki vide i u činjenici da je upravo on u periodu 2003-2005. dok je  bio glavni iranski pregovarač u pregovorima s Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom pristao suspendovati obogaćivanje urana i smanjiti zapadni pritisak. Zato se vjerovatno od „Šejha diplomate“može očekivati pragmatičniji stav, ali ne i suštinski drugačiji.

Tako je na jednom od svojih predizbornih skupova obećao da će „Iran izvući iz diplomatske izolacije“ i da će se „rukovoditi politikom pomirenja i izgradnje mira“. Njegovi oponenti su najčešće držali ostrašćene govore o tome kao se „iranski narod neće ni pred kim pokoriti“ i kako „neće ni za pedalj odstupiti od svojih pravednih zahtjeva“.

Oni koji u pobjedi Rouhanija vide nagovještaj potpune promjene dosadašnje politike ili čak znak odustajanja Irana od tekovina Islamske revolucije, a ima i takvih, vjerovatno će ostati razočarani.

Što se tiče Sirije, brojni arapski lideri su uz čestitke na izboru Rouhaniju uputili i poziv da promijeni poziciju njegove zemlje prema sirijskom ratu i da „umjesto na stranu režima stane na stranu naroda“.

Ipak, po ovom pitanju je najmanje vjerovatno da će novi predsjednik i njegova administracija imati nešto drugačiju poziciju, barem ako je suditi po njegovim dosadašnjim istupima. Osim toga, smatra se kako će o tom pitanju vjerovatno odlučivati Čuvari revolucije, posebno tijelo u komplikovanom političkom sistemu Irana koje se rukovodi doktrinom vilajtul-fekiha, i sam Vrhovni vođa jer se radi o strateškom interesu Irana u regionu.

‘Popravljanje medija’

Što se tiče njegove unutrašnje politike, koja je za one koji su za njega glasali vjerovatno bitnija od međunarodne, stiče se dojam da većina u Iranu shvata da je unutrašnja politika, naročito u domenu ekonomije, razvoja i kreiranja novih radnih mjesta, itekako povezana sa međunarodnim problemima i novim setom sankcija koje je osmislila administracija Baracka Obame, a koje su prema svim pokazateljima strahovito oslabile ukupnu iransku ekonomiju. Možda je i zbog toga Rouhani bio izbor 50.7 posto Iranaca što mu je bilo dovoljno da izbjegne drugi krug. Jednostavno, bez uspjeha na međunarodnom planu, teško da će iko pa i novi predsjednik postići uspjeh na domaćem terenu.

Zato će mnogo šta, pa i uspješan oporavak iranske ekonomije,  zavisiti od uspjeha politke omekšavanja stava u pregovorima oko nuklearnog programa i pokušaja skidanja ili barem ublažavanja sankcija.

Oni koji u pobjedi Rouhanija vide nagovještaj potpune promjene dosadašnje politike ili čak znak odustajanja Irana od tekovina Islamske revolucije, a ima i takvih, vjerovatno će ostati razočarani.

Na domaćem planu on je obećao još i „reformu i ili popravljanje medija“ iako mnogi još nisu sigurni u kojem pravcu bi to „popravljanje“ moglo krenuti. Njegova kampanja će između ostalog ostati zapamćena i po tome što se on na skupovima pojavljivao noseći veliki ključ kao poruku da on i njegovi birači drže ključ rješenja nagomilanih iranskih problema. Da li će taj ključ biti pravi i da li će njime otvoriti neka nova vrata u odnosu Irana prema svijetu, ali i vrata nagomilanih unutrašnjih problema ostaje da se vidi.

U međuvremenu, dok se njegova pobjeda u brojnim svjetskim medijima najavljuje kao trijumf reformista, pa čak i kao udarac vrhovnom vođi i istinskom vladaru Irana ajatolahu Aliju Hamneiju koji je nezvanično podržavao svakog od četvorice protukandidata, ali ne i Rouhanija, rijetki imaju na umu da novi predsjednik Irana nije reformista po svom političkom opredjeljenu. On je umjereni konzervativac ili neko ko dolazi iz iranskog političkog centra. Njega su podržali reformisti jer nisu imali drugog kandidata s obzirom da specijalizovano državno tijelo koje ovjerava kandidature nijednom od njh nije dalo saglasnost da nastavi izbornu utrku.

Na domaćem planu on je obećao još i „reformu i ili popravljanje medija“ iako mnogi još nisu sigurni u kojem pravcu bi to „popravljanje“ moglo krenuti.

Ipak, činenica da je uz njega stao centristički bivši predsjednik Akbar Hashemi Rafsanjani, dugogodišnji Hamneijev suparnik, koji se nije smio kandidovati, i brojni drugi reformisti predvođeni bivšim predsjednikom Mohammadom Khatamijem (1997 -2005.), te da se njihov kandidat Mohammad-Reza Aref povukao iz utrke kako ne bi došlo do rasipanja glasova mnogim analitičarima ali i Irancima daje nadu da će Rouhani sa pozicije centra ipak biti bliži reformistima i da će državu povesti putem dugo očekivanih reformi koje su mnogi u Iranu očekivali i nakon prošlih izbora 2009. kada su nakon reizbora predsjednika Ahmadinejada izbili nasilni protesti u kojima su stradale desetine ljudi i koji su prijetili da destabilizuju čitav režim.

Vlast kod ajatolaha

Kakvi god bili lični stavovi Hassana Rouhanija i koliko god on bio spreman raditi na realizaciji predizbornih obećanja ostaje spoznaja da je ustavnim uređenjem Irana on tek druga politička funkcija i da istinska vlast ipak leži u rukama ajatolaha Alija Hamneija. Hamneija za kojeg mnogi vide da je jedini istinski pobjednik, jer je uspio iz predizborne utrke eliminisati sve one za koje je smatrao da su suviše skloni reformama i popustljivi prema „zahtjevima Zapada“, ali ipak ne okrenuti iransku ulicu protiv sebe.

Ti analitičari ustvari tvrde da vrhovni lider nije poražen, kako neki smatraju, pobjedom „umjerenog“ Rouhanija i porazom njegovih favorita jer je na taj način umirio iransku ulicu i reformiste, dobio vremena u pregovorima sa Zapadom i bacio loptu ponovo na njihovu stranu terena, a ipak na poziciji predsjednika dobio nekoga u čiju odanost tekovinama Islamske revolucije nimalo ne sumnja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Zatvorena su sva birališta u Iranu, osim u glavnom gradu Teheranu. Oko 50 miliona Iranaca biralo je između šestorice kandidata koji su bili u utrci za nasljednika aktuelnog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada. Petorica konzervativaca i jedan reformista. Uz predsjedničke, provedeni su i izbori za članove gradskih i lokalnih vijeća za koje je bilo prijavljeno više od […]

U petak se u Iranu održavaju predsjednički izbori. Više od polovine glasačkog tijela čine mladi. Stopa nezaposlenosti među njima jedno je od ključnih pitanja na ovim izborima. Prema nezvaničnim podacima, iznosi čak 40 posto, zbog čega mnogi odlaze iz Irana u potrazi za poslom. Soraja Lenni istražila je šta mladi očekuju od budućeg predsjednika.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO