Svi vaši podaci pripadaju nama!

Piše: Dan Hind

Prije nekoliko dana Guardian je objavio detalje programa američke Nacionalne administracije za sigurnost pod imenom PRISM. Znamo da NSA ima pristup ličnim podacima koje pohranjuju Microsoft, Yahoo, Google, Facebook, Paltak, YouTube, Skype, AOL i Apple.

Iako su ove kompanije dale sve od sebe da umanje značaj ove priče, nedavna otkrića bi nas trebala nagnati da pažljivije razmislimo o političkoj ekonomiji informacijske ekonomije – ulozi država i privatnih kompanija u kreiranju zajedničkog plana svake države.

Nema ništa novo u tome da države traže načine da koordiniraju komunikacijske sisteme zbog unapređenja vlastitih interesa. Iako je direktor Centra za demokratiju Američke unije za građanske slobode opisao PRISM kao „militarizaciju domaće komunikacijske strukture bez presedana“, PRISM je u potpunosti konzistentan sa dugogodišnjom sigurnosnom doktrinom u Sjedinjenim Državama.

Naprimjer, u Direktivi Nacionalne administracije za sigurnost broj 97, izdatoj 1983. godine, kaže se da su “domaći i međunarodni telekomunikacijski resursi, uključujući komercijalne, privatne kao i usluge i postrojenja u vlasništvu države, ključni elementi koji pružaju podršku američkoj nacionalnoj sigurnosnoj politici i strategiji“.

Putem direktive NSDD 97 predsjednik Regan je, između ostalih stvari, naredio da „se telekomunikacijski resursi nacije razvijaju ili unapređuju, te da se uspostave provedbene procedure kako bi se osigurala podrška vitalnim funkcijama skupljanja podataka i diplomatije”. Putem medija Sjedinjene Države su jednim dijelom dobile ono što su htjele od ostatka svijeta.

Kompanije kao što su Facebook i Google kreiraju „besplatne“ usluge zbog kojih kasnije sami rušimo vlastitu privatnost.

Komunikacijska struktura svake države od ključnog je značaja za njeno funkcionisanje. Oduvijek je i bila. No, PRISM je bez sumnje vrlo važan. Pokazuje nam da nove digitalne tehnologije ne slabe države u odnosu na globalne korporacije. Ove kompanije mogu koristiti razne vrste trikova da bi svoju obavezu plaćanja poreza svele na minimum. Ali kada NSA od njih nešto traži, one to i urade. 

Poslovni modeli „big data“ kompanija omogućuju provođenje obavještajnih operacija sa dosta detaljnijim podacima o domaćoj i stranoj populaciji od prijašnjih. Kompanije kao što su Facebook i Google kreiraju „besplatne“ usluge zbog kojih kasnije sami rušimo vlastitu privatnost. NSA potom uzima podatke. Ne možete a da se ne divite eleganciji.

‘Moćni Wurlitzer’

Za vrijeme Hladnog rata CIA i ostali pomno su pratili printane medije i radio-televizijske servise. Opće znanje bilo je podrobno svim vidovima manipulacije. Špijuni su vrbovali urednike i izdavače, subvencionirali prevode i istraživačka putovanja, a gradili mreže utjecaja na akademiji kao i među novinarima. Bili su u stanju osigurati publicitet i podršku idejama i trendovima koje su favorizirali mnogo prije nego je skovan izraz dominacija nad informacijama. Kako je rekao novinar Carl Berstein, koji je razotkrio aferu Watergate, zamjenik direktora CIA-e Frank Wisner hvalio se krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća da je on osmislio „moćni Wurlitzer“, instrument za reprodukovanje propagande u svjetskim medijima.

Do mjere koju jedva primjetno priznajemo poslijeratna kultura, od CBS-ovih noćnih vijesti do apstraktnog ekspresionizma, potekla je od šačice neostvarenih pjesnika i romansijera u srcu američke tajne države. Sam Hladni rat, posmatran u određenom svjetlu, izgleda poput jedne vrste paranoične umjetnosti, trilera jarkih boja u kojem se radnja odvija brzo, pod čijom krinkom bi država mogla provoditi svoj stvarni naum. Slično tome, „rat protiv terorizma“ poprima formu nastavka filma Umri muški, nenadahnutog povratka uspješnoj formuli od iste produkcijske kuće, još jedne prekretnice na putu ka rušenju ustava.

Dok računar zamjenjuje televiziju i postaje uređaj kojem se većina ljudi okreće u potrazi za informacijama, poveznice između države i „big data“ kampanija postaju sve brojnije i očiglednije. I dok NSA želi doći u posjed ličnih podataka koje prikupljaju Google i ostali, država se ne svodi samo na NSA, a prikupljanje podataka i diplomatija je više od analize podataka.

Nema sumnje da će tehnološke kompanije djelovati unutar parametara postavljenih od strane “nacionalne sigurnosne politike i strategije Sjedinjenih Država”.

Jared Cohen, sadašnji direktor odjela Google Ideas i koautor knjige Novo digitalno doba, koju je napisao sa Ericom Schmidtom, bivši je uposlenik odjela za planiranje politika pri State Departmentu. Rob Painter, „viši federalni menadžer“ u Google-u, ranije je bio tehnološki direktor u In-Q-Tel-u. In-Q-Tel je kreirala CIA i u opisu ove kompanije stoji da je to kompanija koja „identificira, prilagođava i isporučuje inovativna tehnološka rješenja za podršku Centralnoj obavještajnoj agenciji i široj američkoj obavještajnoj zajednici“.

Nema sumnje da će tehnološke kompanije djelovati unutar parametara postavljenih od strane „nacionalne sigurnosne politike i strategije Sjedinjenih Država“, kao što su to činili i njihovi prethodnici u radio-televizijskim servisima.

A to nas dovodi do srži ovog pitanja. Dok je u toku bila kontroverza u vezi s istragom Levenson u Ujedinjenom Kraljevstvu, brojni američki novinari su bili šokirani, jer je narod u Britaniji spreman prihvatiti kontrolu medija od strane Vlade. Ipak, prvi amandman američkog Ustava zabranjuje Kongresu da donosi zakone koji „ograničavaju slobodu govora ili medija“. No, u debatama o medijima trebale bi se razmotriti relevantne činjenice. PRISM nas podsjeća na to da se sve funkcionalne države pobrinu da informacioni sistemi služe njihovim interesima. Novinarstvo u Sjedinjenim Državama, kao i u Britaniji, pozicionirano je unutar telekomunikacijske infrastrukture nad kojom država, u ime nacionalne sigurnosti, zadržava vrhovnu kontrolu.  

Saradnja je jedini izbor

Digitalno doba je tek na početku, a kako je jednom prilikom primijetio pisac naučne fantastike Frank Herbert, „Početak je veoma osjetljiv period“. Obamina administracija trenutno pokušava digitalne medije učiniti sigurnim za državnu moć i njene naume. Ovo radi kroz sve prisniju koordinaciju sa digitalnim kompanijama i kroz kampanju zastrašivanja protiv potencijalnih „zviždača“ i problematičnih reportera. Sasvim sigurno je očigledno kako su se Bradley Manning i Wikileaks našli na meti da bi se obeshrabrili drugi.

U ovom trenutku prelaska sa radio-televizijskih servisa na digitalne medije tupi instrument osvetničkog progona ima svoje mjesto, zajedno sa tehničkim čarobnjaštvom i vrhunskim umijećem u smirivanju odnosa s javnošću. Google i druge tehnološke kompanije žele nas uvjeriti da ne djeluju kao instrumenti državne moći. Ali djeluju, baš kao što djeluju i mreže radio-televizijskih servisa. Oni, uistinu, nemaju izbora, osim da sarađuju i da to poriču.

Bojazan od terorizma se koristi da se u novim komunikacijskim mrežama rekonstruiše ova moć za koju niko ne odgovara.

Za vrijeme Hladnog rata država je koristila kontrolu koju ima nad medijima da manipulira općim znanjem na načine koji se u manjoj ili većoj mjeri mogu poreći. Bojazan od terorizma se koristi da se u novim komunikacijskim mrežama rekonstruira ova moć za koju niko ne odgovara. Ovdje je riječ o nečemu mnogo većem od pitanja privatnosti i nadzora. PRISM-om i sličnim programima pokušavaju se oblikovati informacione tehnologije na koje ćemo se sve više oslanjati.

Cilj je, kao i uvijek, da se postave granice debate: odrediti ko je umjeren, a ko ekstreman. Možemo očekivati da će se uložiti ogromni napori u prikrivanju ili pogrešnom predstavljanju što je moguće većeg broja informacija o vezi između država i njihovih medija.

Mi ne moramo u ovome sudjelovati. Mediji su pijuni državne moći, bilo da su formalno u privatnom vlasništvu, kao što su Google i američke televizijske mreže ili da su formalno javni televizijski servisi kao što je BBC.

Oni mogu biti pouzdani u mnogim pogledima, ali su, također, „ključni elementi“ u pružanju podrške nacionalnoj sigurnosnoj politici i strategiji. Ako to uzmemo u obzir možemo raspravljati o medijima na razumniji način.
Ako država podržava i koordinira rad nacionalnih sistema informisanja, mi onda možemo promijeniti uslove pod kojima se pružaju ova podrška i koordinacija.

Washington trenutno troši čitavo bogatstvo na reproduciranje medijskog sistema koji se uporno ne uspijeva povezati sa stvarnošću. Ovo je novac koje bi građanstvo koje se želi informirati bolje potrošilo javno.  Washington nam je osiguravao vladajuće narative od 1945. kroz Hladni rat do kratkog intervala Kraja historije i sada oštrog i sve raširenijeg Rata protiv terorizma (poznatog i pod nazivom Opasna vremena).

Sistem medija nad kojim mi imamo nadzor i kontrolu omogućio bi nam da ispričamo svoju priču i da pobjegnemo od delirija koji je potreban nepravdi da preživi.

Možete to nazvati reformom medija ili demokratizacijom države. No sigurno je da jedno bez drugog ne može.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera