Studentsko NE – pedagoška šamarčina

Talas protesta u BiH: Prekid asfalta znači i prekid interneta (Al Jazeera)

Piše: Dragan Bursać

Ako uz pojam smjene vlasti vežemo lokalne političke oligarhe, kao uslovni refleks, javiće im se (u većini slučajeva) nacionalistička retorika. Najnoviji, sada već, slobodno možemo reći talas protesta koji je od Sarajeva, preko Banjaluke, a uz podršku većih gradova zahvatio BiH demonstrira upravo način na koji funkcionišu oratorski timovi samodovljnih pojedinaca koji su na vlasti. Neko ih voli zvati i političarima.

One iste večeri 6.6. 2013. dakle, prije nekoliko dana kada su građani očajni i isfrustrirani do krajnjih granica razuma blokirali Parlament BiH, desilo se nešto odveć zanimljivo na medijskom nebu Republike Srpske, što svakako treba opisati i analizirati.

Kao Risto Đogo

U „najboljim“ manirima Dnevnika Srpske Bosne i Hercegovine, koji je vodio opskurni Risto Đogo zlosrećni auditorijum je tog istog 6. juna mogao pogledati „Dnevnik“ RTRS-a, od koga se zdravom razumu ledila krv u žilama, a duhovi prošlosti su izmilili iz dubokih taloga podsvijesti. I ma koliko realnost bila kristalno jasna i velim, gore opisana, publika RTRS-a je bila obaviještena da u zgradi Parlamenta leže zatočeni kao taoci, srpski poslanici u neprijateljskom Sarajevu.

I sve bio ovo moglo ličiti na kakav postmodernistički, bodrijarovski eksperiment i njegovu teroiju spektakla u posimularenom svijetu, da se u promenadi nacionalistički nabildanih likova ne pojavljuju stvarni ljudi. Pogađate, političari iz Republike Srpske, koji su zatočeni, dabome „planski“ u Parlamentu.

Prvo je Aleksandra Pandurević okinula već poznati twitt u kome stoji “Protest ispred Parlamenta maslo je bošnjačkih partija i linč nas iz RS-a. Zgrada je blokirana i prozivaju nas Srbe”

I koliko god se na prvu ruku ova izjava Pandurevićeve činila kao suludo i vulgarno-histerično laganje, ona je bila itekako smišljena i „naučeno“ plasirana. Aleksandra Pandurević je sa jedne strane htjela da odagna bilo kakvu primisao kako je riječ o protestima običnih ljudi, kakvi u stvari i jesu i naznači kako je na stvari sarajevsko-bošnjačka zavjera. Pored toga, što je za nju kao kadrovika SDS-a bilo još i važnije, ona je gotovo ničim izazvana uspjela da skupi gomilu unutarpartijskih poena.

U „najboljim“ manirima Dnevnika Srpske Bosne i Hercegovine, koji je vodio opskurni Risto Đogo zlosrećni auditorijum je tog istog 6. juna mogao pogledati „Dnevnik“ RTRS-a, od koga se zdravom razumu ledila krv u žilama, a duhovi prošlosti su izmilili iz dubokih taloga podsvijesti.

Dakako da je zdravorazumska javnost bila zgrožena ovakvim neempatičkim i nehumanim stavom poslanice SDS-a. Dakako, da je bilo pitanje trenutka kada će na društvenim mrežama da osvane nekoliko grupa sa više od deset hiljada zahtjeva za smjenu Pandurevićeve, ali to je premala cijena za nacionalno stranačke poene koje je ona dobila.

Nije trebalo ni nekoliko minuta, a publici u RS, preko entitetskog radija, naučeno „panično“ se obratila SNSD-ova predstavnica Dušanka Majkić, koja se odmah bacila na kupljenje tih istih nacionalno-stranačkih poena. Majkićka je, zapravo, samo nadogradila retoriku svoje parlamentarne kolegice, pojasnivši kako iza svega stoji koalicija Prvi mart. Na taj način ona je targetirala, čini se, najvećeg političkog neprijatelja za naredne izbore.

Politička „sreća“ je htjela da se u Parlamentu zadesi i prvi čovjek SDS-a Mladen Bosić, koji je ,ipak, pokupio retorički kajmak pojasnivši kako je riječ o scenariju koji podsjeća na arapsko proljeće.

Aleksandra Pandurević je sa jedne strane htjela da odagna bilo kakvu primisao kako je riječ o protestima običnih ljudi, kakvi u stvari i jesu i naznači kako je na stvari sarajevsko-bošnjačka zavjera. Pored toga, što je za nju kao kadrovika SDS-a bilo još i važnije, ona je gotovo ničim izazvana uspjela da skupi gomilu unutarpartijskih poena.

Iz ovih nekoliko primjera, površnim pogledom, mnogi bi rekli da je riječ o naivnoj i prevaziđenoj retorici koja „ne pije vodu“. I to je donekle istina. Ali samo donekle. Jer, treba znati kome su ove poruke upućene. Nisu srpski prvaci, blokirani u Parlamentu odaslali histerične poruke ljudima na društvenim mrežama. Na žalost još živimo u zemlji, gdje prekid asfalta znači i prekid interneta. Ljudi su čekali jedno i jedino, njeno veličanstvo televiziju. I otuda je nastao onaj Dnevnik po uzusu Rista Đoga, Dnevnik, za koga se već dvadesetak godina nije vjerovalo da postoji.

Vjetar u leđa

Tačno se vidjelo da je većina stanovnika Republike Srpske do tog Dnevnika imala sliku o blokiranim neradnicima, koji mjesečno troše 7.000 KM, za svoj nerad i koji nisu u stanju izglasati ni Zakon o jedinstvenom matičnom broju, a poslije istog tog Dnevnika, stvara se slika o „najvećoj talačkoj krizi“ od rata kako je nazvao Predsjednik Milorad Dodik. I zato je ovaj eksperiment toliko bitan i važan. Zato je televizija još jednom pokazala svoju pervertiranu moć. TV, nije mrtav, koliko god poklonici interneta i društvenih mreža željeli. Njegova istina u ruralnom dijelu BiH je jedina istina, a BiH, je složićete se ruralna, hajde da je nazovemo, zemlja.

Za utjehu je možda jutro poslije. To jutro je bilo, prije svega mirno i otriježnjujuće. Kako su, gore navedeni poslanici, kako vele, prebačeni na sigurno u Srpsku, obični ljudi su opet, i iznova i po ko zna koji puta shvatili da su prevareni, izmanipulisani i da bebe sa roditeljima nisu imale uvrnute ideje o ugrožavanju života srpskih poslanika, kako se navodilo.

Dešavanja oko i u Parlamentu BiH, više od bilo čega su pokazale da je javnost u Republici Srpskoj prilično fluidan, gotovo neuhvatljiv i nemjerljiv pojam, čije spoljašnje metafizičke granice još omeđava nacionalno i religijsko. Ta ista javnost je godinama i logici uz vjetar jednako senzitivna na bilo kakvo „spoljašnje ugrožavanje Republike Srpske“. Prosto, na djelu je iracionalno poimanje i logika gomile, koju političari iz srpskog korpusa koriste do besvijesti.

Tačno se vidjelo da je većina stanovnika Republike Srpske do tog Dnevnika imala sliku o blokiranim neradnicima, koji mjesečno troše 7.000 KM, za svoj nerad i koji nisu u stanju izglasati ni Zakon o jedinstvenom matičnom broju, a poslije istog tog Dnevnika, stvara se slika o „najvećoj talačkoj krizi“ od rata kako je nazvao Predsjednik Milorad Dodik.

Ali, vratimo se eksperimentu. Samo par dana poslije prvi Dodikov čovjek i prvi sekretar SNSD-a u svom nadaleko čuvenom treš- blogu, banjalučke studente je nazvao „kopiladima“. I to samo zato što već dvadeset godina traže krov nad glavom, preciznije izgradnju Četvrtog studentskog paviljona. E, tu vlast pravi fatalnu grešku.

Nošeni uspješnim sarajevskim spinom u očima javnosti Republike Srpske, većina banjalučkih političara je bila sklona da ljude koji protestuju na lokalu naziva, pogađate-strani plaćenici i domaći izdajnici. Samo ovaj puta su to postala siromašna djeca-studenti, koji usput dobiše prefiks „kopilad“.

Javnost je ustala na noge, a nigdje izmaštanog nacionalističkog žbuna iza kojeg bi se vladajuća klika po ustaljenom obrascu sakrila. Trebalo je platiti penale za „preskupu riječ“. Rajko Vasić je podnio ostavku na mjesto prvog sekretara, što, iskreno i ne znači bog zna šta, a studenti su dobili neophodan vjetar u leđa. Zahtjevi su slijedili jedan za drugim-smjena ministra prosvjete Gorana Mutabdžije, izbacivanje iz stranke narečenog Vasića, početak izgradnje novog studentskog paviljona…Javnost je egzalitirano pozdravljala zahtjev za zahtjevom. Ali, to nije sve. Predstavnici studenata su uradili nešto nezamislivo-Odbili su se sastati sa Predsjednikom RS i apsolutnim gospodarem piramide moći, Miloradom Dodikom. Studentsko NE je odjeknulo kao pedagoška šamarčina diljem BiH.

Strah i kud sa njim

Prvi put nakon 2006. I dolaska SNSD-a na vlast Banjaluka i drugi gradovi RS osjećaju strah vladajuće klike. Dodikovi aparatčiki su se počeli ponašati gotovo komično u jednom danu. Studentima je obećan tender za izgradnju paviljona, ministri idu na razgovore, na sve strane…Niko nije ljut na studentsko NE…Nastoji se iznaći „konstruktivno rješenje“…Ljudi frenetično podržavaju studente banjalučke i njihove, za srijedu zakazane demonstracije.

Ova dva događaja povezana do srži, dva događaja u kojima su uključeni ljudi sličnih stavova, starosnih grupa, obrazovnog profila, na žalost treba promatrati odvojeno. I kroz prizmu vlasti i kroz prizmu javnosti.

TV, nije mrtav, koliko god poklonici interneta i društvenih mreža željeli. Njegova istina u ruralnom dijelu BiH je jedina istina, a BiH, je složićete se ruralna

Ovaj put, gledano kroz vizuru Republike Srpske, postoji duboka i velika podijeljenost u bazičnoj percepciji realnosti. Sarajevo i sarajevski protesti su protesti očajnih građana koji izrazito bolduju i afirmišu nenasilje i multietničnost. Protesti koji će uslijediti u Banjaluci, su protesti protiv vlasti, što je dobro, ali to su istovremeno protesti smješteni u srpski nacionalni diskurs i, opet na žalost, tako ih treba posmatrati. Na kraju, krajeva, organizatori banjalučkih protesta, striktno su se ogradili od bilo kakve veze sa protestima ispred BiH Parlamenta u Sarajevu.

Volio bih da griješim i da obični puk realnost sagledava i objedinjuje, kako joj i dolikuje- iz svih uglova. Volio bih da me, isto tako, ta realnost demantuje i da pokaže kako su mladi ljudi zajedno, bez obzira na sve.

Ali, to se neće desiti u skorije vrijeme zbog neraskidivog nacionalističkog pakta BiH šestorke ili već šta je od toga ostalo. A čiji je jedini moto, bez obzira na političku brojnost-onaj ko je na vlasti mora biti nacionalistički manipulator. Mora. STOP.

Pasivna javnost, koja, na žalost, u većini gleda tu istu stvarnost kroz nacionalističke naočale idealna je akvarijumska ribica za lokalne, entitetske i državne moćnike.

Dani pred nama će pokazati da li će ribica mijenjati gospodara ili će gospodari mijenjati ribice (po ko zna koji put).

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera