Od crne liste do Bijele kuće

Piše: Osman Softić

Pažnju međunarodne javnosti proteklih je dana privukla posjeta mijanmarskog predsjednika Theina Seina Washingtonu.

Ovaj politički lider Mijanmara sve do septembra prošle godine nalazio se na američkoj crnoj listi nepoželjnih.

Predsjednik Sein prvi je lider Mijanmara koji je službeno posjetio Sjedinjene Američke Države u skoro pet decenija.

Njega je, kao bivšeg generala, u civilnog šefa države prije dvije godine imenovala vojna hunta u Naypyidawu. Od tada Sein važi kao nasmijano lice inače namrgođenih generala i ustupak kojim su pokazali spremnost na postepenu liberalizaciju političkog sistema ove donedavno zatvorene i izolirane azijske diktature.

Nagli preokret u odnosima između SAD-a i Mijanmara, nakon što je tokom protekle dvije godine u ovoj zemlji došlo do stanovitih reformskih procesa, u Americi se doživljava kao najveći diplomatski uspjeh Obamine administracije u jugoistočnoj Aziji.

Zločini nad Rohinjama

Simboličan gest Baracka Obame, koji je prvi put do sada upotrijebio ime Mijanmar, a ne Burma, ukazuje na ozbiljno približavanje vlada dviju zemalja.

Takozvana reformistička Vlada, koja se odnedavno odjenula ruhom i retorikom demokracije i reformizma, nikada i nije iskreno namjeravala utjerati u red ekstremističke elemente bramanske budističke većine i spriječiti ih u činjenju zločina nad Rohinjama i adekvatno ih kazniti. 

Glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney negirao je navode da je SAD odustao od korištenja imena Burma, objašnjavajući kako se samo radilo o diplomatskom gestu predsjednika koji odgovara susretima ove vrste.

Amerikanci i njihovi zapadni saveznici insistiraju na korištenju originalnog naziva Burma, budući je on prihvatljiviji od imena Mijanmar, jer podrazumijeva multietnički karakter zemlje, za razliku od Mijanmara, koji su uveli generali vojne hunte, a koji se doživljava kao ekskluzivistički samo za većinski narod.

Iako je razgovor američkog i mijanmarskog lidera najviše bio fokusiran na unapređenje diplomatskih, strateških i ekonomskih veza dviju zemalja, predsjednik Obama je također izrazio zabrinutost zbog pasivnosti i neefikasnosti mijanmarske Vlade u sprečavanju međuetničkih sukoba i kažnjavanju počinilaca zločina nad nedužnim civilima.

Od kako je u junu prošle godine počeo pogrom nad Rohinjama u zapadnoj provinciji Mijanmara Arakanu, njihovo stanje se nije popravilo.

Uprkos medijskoj pažnji i međunarodnoj osudi, te nizu posmatračkih misija Ujedinjenih naroda (UN) i Organizacije islamske suradnje (OIC), koje su dostavile određenu količinu simbolične humanitarne pomoći i verbalno osudile zločin i pasivan odnos vlasti spram njegovih počnilaca nad Rohinjama, uvjeti pod kojima oni nastavljaju da preživljavaju, izolirani u izbjegličkim logorima, nisu se popravili.

Istraživačka komisija koju je oformila Vlada Mijanmara, a za koju su optimisti vjerovali da bi mogla pružiti makar tračak nade u postizanju pravde za ovaj unesrećeni muslimanski narod, pokazala se u potpunosti neefikasnim birokratskim egzibicionizmom i bacanjem prašine u oči međunarodnoj zajednici.

Sada je očigledno da je njen cilj bio zamajavanje javnosti i organizacija za ljudska prava, koji već skoro godinu dana pokušavaju uvjeriti svjetske centre moći da je ono što budistički ekstremisti u Mijanmaru čine svojim sunarodnjacima muslimanima Rohinjama, neprihvatljivo i nedopustivo. 

Takozvana reformistička Vlada, koja se odnedavno odjenula ruhom i retorikom demokracije i reformizma, nikada i nije iskreno namjeravala utjerati u red ekstremističke elemente bramanske budističke većine i spriječiti ih u činjenju zločina nad Rohinjama i adekvatno ih kazniti. 

O sramnom odnosu mijanmarske Vlade, ali i zapadnih sila prema očitom genocidu nad Rohinjama, najbolje svjedoči naslov nedavnog izvještaja Human Rights Watcha, objavljen na 153 stranice, a koji je nazvan “Sve što možete učiniti je – da se za njih molite”.

Izvještaj osuđuje mijanmarske vlasti za etničko čišćenje jer nisu spriječile nasilje nad Rohinjama, njihovo masovno odvođenje u koncentracione logore i sprečavanje dostave humanitarne pomoći.

Način na koji se u zadnje vrijeme predsjedniku Theinu Seinu, praktično civilnom glasnogovorniku vojne hunte u mijanmarskoj prijestolnici Naypyidawu, ukazuju državničke počasti u Washingtonu i Canberri, najbolje govori o tome koliko je zapadnim demokratskim moćnicima, koji se zaklinju u ljudska prava, demokraciju i slobodu, zapravo malo stalo do zaštite ljudskih prava muslimanske manjine Rohinja u Mijanmaru.

Očigledno je da su i oni već odavno nasjeli na propagandu koju im serviraju mijanmarski generali, kojima Ustav, donesen 2008, garantira čak četvrtinu poslaničkih mandata u Parlamentu.

Strateški interesi

Mijanmar se na indeksu ljudskih prava nalazi na 149. mjestu među 187 zemalja. Na listi Transparency Internationala o stupnju korupcije pak, ova je zemlja rangirana čak na 172. mjestu 176 zemalja.

Uprkos ovim zapanjujućim negativnim pokazateljima, zapadni investitori su ipak bacilli oko na mijanmarske energetske i prirodne resurse i bogatstva i spremni su investirati u ovu zemlju.

Amerikacima, pak, pruža se istinska šansa da osujete prodor Kine, na obale Bengalskog zaljeva, preko južne pokrajine Yunan i Mijanmara. Stoga se značaj posjete Theina Seina Washingtonu, kao i prošlogodišnja Obamina posjeta Naypyidawu može opisati izrekom ‘i vuk sit i ovce na broju’.

Ovo očigledno govori da se pored komercijalnih, radi i o strateškim zapadnim interesima, koji po svaku cijenu nastoje uspostaviti protutežu rastućoj Kini u ovom dijelu svijeta.

Činjenica da mijanmarski vlastodršci nastavljaju sa kršenjem ljudskih prava nad etničkim manjinama ne uspijeva ih odvratiti od njihovih pohoda ka Mijanmaru.

Čak je i američki senator Mitch McConnell, koji je čitavu deceniju inisistirao na primjeni sankcija protiv režima Naypyidawu, zbog kršenja ljudskih prava, odlučio podržati nihovo ukidanje, i to uz izgovor da bi nastavak sankcija mogao zaustaviti pozitivne procese liberalizacije i demokratizacije društva i time naštetiti obespravljenim građanima Mijanmara.

Ipak, diskutabilno je koliko se zaista radi o iskrenoj brizi za stanje ljudskih prava, ili je pak u pitanju prećutni dogovor Washingtona i generala u Naypyidawu. Takav dogovor bi američkim i drugim zapadnim korporacijama omogućio upliv na tlo ove resursima enormno bogate zemlje, a vlastodršcima u Naypyidawu pružio šansu da se uz pomoć SAD-a odupru kineskoj dominaciji, koja prijeti da Mijanmar učini defacto jednom od svojih južnih provincija.

Amerikacima, pak, pruža se istinska šansa da osujete prodor Kine, na obale Bengalskog zaljeva, preko južne pokrajine Yunan i Mijanmara. Stoga se značaj posjete Theina Seina Washingtonu, kao i prošlogodišnja Obamina posjeta Naypyidawu može opisati izrekom ‘i vuk sit i ovce na broju’.

Za to vrijeme, Rohinjama preostaje da umiru u izbjegličkim logorima, budući da su ne samo obespravljeni, već i nenaoružani da bi se mogli uspješno odbraniti od ekstremističkih elemenata budističke većine.

Za razliku od Rohinja, druge etničke manjine na sjeveru zemlje posjeduju dobro naoružane formacije koje se, ponekad i uz tajnu podršku susjedne Kine, odupiru hegemoniji, majorizaciji i ugnjetavanju većinskih Burmana, koje sistematski podržava nacionalistički režim Mijanmara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera