Pogled ispod oka

Piše: Davor Gjenero

Prije nego što je 2004. Slovenija ušla u Europsku uniju, tadašnji slovenski premijer Janez Drnovšek trudio se razriješiti sve bilateralne probleme s Hrvatskom. Drnovšek je Hrvatskoj, još u vrijeme Tuđmanova režima, ponudio povoljan ugovor o prekograničnoj suradnji, koji je nakon pristupanja Slovenije Uniji osigurao meku međudržavnu granicu, ali taj ugovor nije ratificiran u Slovenskom parlamentu tako dugo dok hrvatska vlada nije potvrdila ugovor o razgraničenju, što su ga dvije-tri godine poslije dogovorili Drnovšek i tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan.

Nažalost, ugovor o razgraničenju Hrvatske i Slovenije na moru nikad nije potvrđen, pa je granica dviju zemalja i danas otvoreno pitanje i predmet međunarodne arbitraže pod svojevrsnim europskim pokroviteljstvom.

Drnovšek je dobro znao da Europska unija ne voli proširenja kojima nova članica u Uniju unosi probleme, pa je insistirao na dokazivanju dobre volje da se bilateralni problemi Slovenije i Hrvatske riješe prije slovenskog pristupanja Uniji.

Unatoč tome, oni su ostali neriješeni i opterećivali su proces hrvatskog pristupanja Uniji, a Slovenija poslije Drnovšeka nije održala visoku razinu europskoga mentaliteta što ju je uspostavio dugogodišnji slovenski premijer.

Pitanje granica

Ipak, Sporazum o prekograničnoj suradnji bio je ratificiran i za Hrvatsku, pristupanje Slovenije Uniji nije bio ozbiljan šok. S druge strane, šok nije osjetila niti Slovenija, jer je njena privreda prije članstva u Uniji bila integrirana u tadašnji sastav CEFTA-a, koji je cijeli, osim Bugarske, Rumunjske i Hrvatske, tada pristupio Uniji.

Stanje na granici Hrvatske i Slovenije za građane dviju država postalo je nešto kompliciranije tek nakon slovenskog pristupanja Schengenskom sporazumu, u decembru 2007. godine. Tek su neposredno prije tog roka bili zatvoreni „divlji“ prijelazi među državama, a poljoprivrednicima čiji su posjedi bili na obje strane granice, dodijeljeni su ključevi kojima samo oni mogu otvoriti rampe postavljene na poljskim putovima i mostićima preko pograničnih rijeka. Građani su i dalje mogli prelaziti granicu samo s osobom iskaznicom, doduše, hrvatski građani sada uz papirić na kome se upisuje vrijeme prelaska granice.

Optimisti bi rekli da se hrvatska privreda restrukturira i internacionalizira, ali sigurno je da će u prvom razdoblju članstva u EU Hrvatska, i zbog gubitka privilegiranog položaja na tržištu CEFTA-e, imati pad industrijske proizvodnje i BDP-a, a da će se dio rasta preliti na Srbiju… i do neke mjere u BiH, kamo će biti preseljen dio hrvatske proizvodnje.

U razdoblju prije završetka svojih pristupnih pregovora, Hrvatska nije ozbiljno pregovarala sa susjedima o tome kakav će režim biti uspostavljen na njenim granicama nakon hrvatskog pristupanja Uniji, jer je članstvo bilo neizvjesno sve dok pregovori nisu bili gotovi.

Tek kad su zadnjeg dana mađarskog predsjedanja, u prvoj polovini 2011. godine, pregovori završeni, postalo je sigurno da Hrvatska postaje članicom Unije 1. jula ove godine. Do potpisivanja pristupnog ugovora u decembru 2011, odmah nakon parlamentarnih izbora i neposredno prije uspostavljanja nove administracije, nikakvih pregovora sa susjedima nije bilo.

To je jednostavno zato što je administracija Jadranke Kosor bila na odlasku, bez legitimiteta, a svi međunarodni partneri znali su da ona i njena stranka neće dobiti još jedan mandat. Smjena vlasti u Hrvatskoj u regiji je dočekana s velikim optimizmom, a nova administracija najavljivala je velike iskorake i u odnosu prema Srbiji i prema Bosni i Hercegovini.

Ratifikacija sporazuma o razgraničenju s BiH, što su ga još 1999. sklopili tadašnji predsjednici Tuđman i Izetbegović, trebala je biti uvod u intenzivno rješavanje bilateralnih problema. Nakon definiranja granice kod Neuma, na poluotoku Kleku, idući je korak trebao biti ostvarivanje sporazuma Neum-Ploče, dakle, priznavanje posebnog statusa BiH u Pločama i stvaranje koridora kroz neumski pojas, kojim bi se dubrovačka regija povezala s ostatkom Hrvatske.

Ratifikacija sporazuma o razgraničenju, međutim, nije uspjela, a Hrvatska nije mogla dokazati da je koridor kroz Neum, jednako kao i slobodna zona u Pločama i bescarinski režim transporta od Ploča do Metkovića, odnosno granice s BiH, dio „hrvatskog acquisa“, kao što je svojevremeno meka granica Hrvatske i Slovenije postala dijelom „slovenskog acquisa“, pravne baštine s kojom je Slovenija pristupila Uniji.

U odnosu prema BiH, novoj je administraciji u Zagrebu naopako krenulo s nemogućnošću okupljanja potrebne većine u Saboru za ratifikaciju sporazuma o razgraničenju, a za odnose sa Srbijom bila je presudna tamošnja smjena vlasti, nakon koje je uslijedila višemjesečna „zaglušujuća tišina“ u službenoj komunikaciji Zagreba i Beograda.

Tadićeva administracija željela je, oslanjajući se na svoje tadašnje predsjedanje i CEFTA-om, i SEI, iskoristiti tu poziciju, te sa Zagrebom, u ime zemalja regije, dogovoriti zamjenu: meki režim na hrvatskim granicama i novi sporazum o prekograničnoj suradnji, u zamjenu za poseban status Hrvatske na tržištima CEFTA-e.

Pad proizvodnje

Umjesto aktivnog pregovaranja, hrvatska javna uprava odlučila se za liniju manjeg otpora: objavila je kako su i pitanje njena položaja, kao članice EU-a, na tržištu CEFTA-e i pitanje režima na hrvatskim granicama, stvari o kojima Europska komisija pregovara u ime cijele Unije, pa tako i u ime Hrvatske.

Rezultat toga je da je koncept koridora u neumskom području vjerojatno definitivno propao, a i nova administracija prihvatila je ideju prethodne, o „zaobilaženju“ BiH mostom kopno-Pelješac. Još gore, „zaobilaženje BiH“ sada bi trebalo biti ostvareno novcem iz europskih fondova, pa ispada da BiH više ne zaobilazi Hrvatska, nego cijela Europska unija. Teško je zamisliti lošiju poruku zagovornicima europske integracije u BiH.

Izazovi će i dalje dolaziti i iz Beograda, koji se nastoji profilirati kao središte regije, a tamošnji političari otvoreno podcjenjuju uspjeh što ga je Hrvatska ostvarila članstvom u EU.

Dio hrvatskih privrednika pritiskao je Vladu da ozbiljno uđe u pregovore o režimu na tržištu CEFTA-e, ali kad je postalo jasno da od toga neće biti ništa, odlučili su se za drukčiju strategiju – preseljenje dijela svoje proizvodnje, pretežno u BiH.

Neki veliki izvoznici na tržišta CEFTA-e, poput rovinjske Tvornice duhana, pomirili su se s gubitkom tržišta i na to se pripremaju investiranjem u druge djelatnosti i otvaranjem tvornica u drugim dijelovima svijeta.

Optimisti bi rekli da se hrvatska privreda na taj način restrukturira i internacionalizira, ali sigurno je da će u prvom razdoblju članstva u EU Hrvatska, i zbog gubitka privilegiranog položaja na tržištu CEFTA-e, imati pad industrijske proizvodnje i BDP-a, a da će se dio rasta preliti na Srbiju, koja postaje dominantnom na tržištu CEFTA-e, i do neke mjere u BiH, kamo će biti preseljen dio hrvatske proizvodnje.

Umjesto očekivanog širenja prava na prelaženje hrvatske granice samo s osobnom iskaznicom i na građane Srbije, rezultat toga što se hrvatska administracija nije „miješala u posao Europske komisije“ bit će da će to pravo vjerojatno biti suspendirano i za državljane BiH.

Za građane koji žive uz granicu, nisu dogovorene pogodnosti, ni novi, mekši režim, tako da će već sada, i to prije pristupanja Hrvatske Schengenskom sporazumu, njene granice postati tvrđe.

Drugi važan aspekt hrvatskog pristupanja Uniji činjenica je da će Hrvatska od sada biti obvezna provoditi zajedničku europsku vanjsku i sigurnosnu politiku. Među hrvatskim kreatorima politike zapravo nije bilo ozbiljnih razgovora o tome što to znači.

Uočljivo je da unutar EU-a, za zajedničkim stolom (sjedanju za koji se svi u Hrvatskoj vesele) postoje dvije škole mišljenja: kad je riječ o regiji, dominantne su engleska i njemačka. Hrvatska nije jasno definirala kojoj će se priključiti.

U Hrvatskoj se raduju da će nastupiti kao novi „europski ekspert za Balkan“. Do sada si je tako tepala Slovenija, a samo su se rijetki cinici usudili ustvrditi da nitko „alkoholičara ne naziva ekspertom za alkoholizam“. Taj je problem još očitiji za Hrvatsku, koja je, barem posredstvom BiH, čvrsto upeta u balkanski prostor.

Hrvatska, doduše, na osnovi svog iskustva sa Slovenijom, sasvim sigurno procese proširenja neće uvjetovati ostvarivanjem nekih svojih interesa u zemljama koje pregovaraju o članstvu. Naučila je, naime, da niti jedan interes, što ga je Slovenija htjela ostvariti pritiskom, nije ostvaren, a da su i Hrvatska i Slovenija tim pritiscima i sukobima samo gubile ugled i utjecaj u Bruxellesu.

Reakcije susjeda i EU-a

Ustavne reforme u BiH bit će prvi ozbiljan ispit za Hrvatsku. Procesi, koji se mogu nazrijeti, a jedan od njih mogao bi biti dodatno smanjivanje utjecaja bosanskohercegovačkih Hrvata, kao konstitutivnog naroda u BiH, mogli bi biti ozbiljan problem u procesu afirmacije utjecaja Hrvatske kao dijela EU-a.

Izazovi će i dalje dolaziti i iz Beograda, koji se nastoji profilirati kao središte regije, a tamošnji političari otvoreno podcjenjuju uspjeh što ga je Hrvatska ostvarila članstvom u EU.

Najnoviji primjer izjava je premijera Ivice Dačića o tome kako bi njegova Vlada (koja, uostalom, još nije dobila niti datum za početak pregovora), da je ranije došla na vlast, Srbiju uvela u EU prije Hrvatske. Svatko tko nešto zna o pravilima pristupnog dijaloga, na tu se izjavu može samo nasmijati i jasno je kako je ona samo „za unutarnju upotrebu“.

Međutim, ona govori o tome da, s koliko god optimizma aktualna administracija u Hrvatskoj pokušala povoljno utjecati na procese u regiji, ti pokušaji neće u regiji uvijek biti dočekani kao iskrena prijateljska pomoć, a Hrvatska će barem neko vrijeme (i zbog europskog iskustva sa sebičnošću slovenske politike) u Bruxellesu biti promatrana ispod oka, uz sumnju nisu li hrvatski interesi u regiji u sukobu sa zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera