Zašto ne djeluju sankcije uvedene Iranu

Pišu: Trita Parsi i Reza Marashi

Visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Catherine Ashton i vodeći iranski izaslanik Saeed Jalili sastali su se u Istanbulu 15. maja, a šest globalnih sila koje pregovaraju s Teheranom suočile su se sa sve nepovoljnijom istinom: iako sankcije imaju razarajući utjecaj na iransku privredu, one nisu dovele do promjena u nuklearnom programu Teherana. Premda pojedini kreatori politika i kritičari privatno priznaju ovu činjenicu, nema konsenzusa o uzroku. Konzervativci smatraju da sankcije nisu dovoljno oštre i da se moraju intenzivirati. Ljevica smatra da se mora sačekati jedan izvjestan period da bi sankcije postigle željeni utjecaj.  

Klimava pretpostavka

Nijedna strana, zapravo, ne primjećuje prave razloge zbog kojih su sankcije bezuspješne – nije ponuđeno vjerodostojno rješenje za probleme uzrokovane sankcijama, pa ni iranska Vlada ni interesne grupe u iranskom sistemu ne vjeruju da će promjena nuklearne politike popraviti ekonomsku situaciju.  

Trenutne sankcije zasnovane su na klimavoj pretpostavci – vjerovanju da će ekonomski problemi i nezadovoljstvo među političkom elitom automatski rezultirati pritiskom na iranski režim da promijeni kurs nuklearne politike. Ova pretpostavka nije validna. Ekonomski problemi koji su nametnuti Iranu su veliki, ali nisu dobro usmjereni.

Interesne grupe u iranskom sistemu, koje zagovaraju promjenu, nalaze se između dominantnog narativa, koji prikazuje Zapad kao brutalnu skupinu koja je naumila da „dotuče“ Iran i da ga drži u zavisnom položaju u odnosu na strane sile i pritiska Zapada, koji nije uspio ponuditi izlaz iz ekonomskih problema uzrokovanih sankcijama. Pokazalo se da se ova dva faktora međusobno pojačavaju i da su oslabili one elemente za koje se Zapad nadao da će se zalagati za promjenu kursa nuklearnog programa.

Konzervativci smatraju da sankcije nisu dovoljno oštre i da se moraju intenzivirati. Ljevica smatra da se mora sačekati jedan izvjestan period da bi sankcije postigle željeni utjecaj.  

Narativ vrhovnog vođe Alija Khameneija nastavlja dominirati diskursom iranske političke elite i zbog beskrajne serije sankcija koje su nametnute Iranu poprimio je ton opravdanja. Među elitom se nije pojavio snažan protunarativ. Jedan dobro pozicionirani biznismen koji je povezan sa sigurnosnim aparatom objasnio je to na sljedeći način:

„Grupa okupljena oko ajatolaha Khameneija ne samo da je najmoćnija, već je i jedina skupina koja ima strategiju.“ 

Interesne grupe

Štaviše, ekonomske interesne grupe nisu kanalisale svoje nezadovoljstvo zbog sankcija vršenjem pritiska na vrhovno vođstvo da promijeni kurs. U nedostatku značajnog olakšanja sankcija izostao je i podsticaj da pokrenu raspravu o Khameneiovoj strategiji i ubjeđenje da bi njihovo djelovanje moglo uzeti zamaha. Umjesto toga, oni su se fokusirali na dobijanje ekonomskih koncesija za sebe.

Khamenei je za sada održao obećanje. Primjera radi, u februaru  je potpisao odluku ističući 23 nove dobrobiti za iranski privatni sektor, koje se odnose na poboljšano okruženje za ulaganje i proizvodnju, a nijedna na teheransku nuklearnu strategiju.

Narativ vrhovnog vođe Alija Khameneija nastavlja dominirati diskursom iranske političke elite i zbog beskrajne serije sankcija koje su nametnute Iranu poprimio je ton opravdanja.

Ni intenziviranje sankcija ni čekanje na njihov prestanak neće promijeniti unutrašnju dinamiku u Iranu.

Uspješni slučajevi u kojima je zbog ogromnog eksternog pritiska Islamska Republika promijenila politiku u slučaju centralnog pitanja nacionalne sigurnosti, kao kada je ajatolah Khamenei odlučio „ispiti otrov“ i okončati iransko-irački rat, uključivali su i preispitivanje dominantnog narativa i djelovanje utjecajnih interesnih grupa koje su se zalagale za promjenu politike.

Ovo je bilo moguće jer je Irancima bilo jasno da bi „ispijanje otrova“ bez sumnje okončalo rat, a bili su uvjereni da bi Saddam Hussein mogao ispuniti svoj dio obećanja iz pogodbe. Teheran ne smatra da je današnja situacija slična, jer dva ključna pitanja ostaju nejasna: koje sankcije bi bile ukinute ukoliko bi Iran pokleknuo pred pritiskom Zapada i, što je možda još značajnije, može li Zapad ispuniti obećanje vezano za olakšavanje sankcija.  

Na neki način i Khameni je u bezizlaznoj situaciji. Na osnovu njegovog ponašanja moglo bi se zaključiti da je svjestan da njegov režim postaje sve manje omiljen. Od 2009. godine njegov režim je izgubio nekoliko grupa podrške, čime je nekolicina onih koji vjeruju u legitimnost režima postala utoliko značajnija. Narativ otpora prema Zapadu, s ciljem očuvanja nezavisnosti Irana, za njih je od suštinske važnosti.

Posljednje pristaše

Bilo kakav potez vladajućeg režima koji bi ove grupe protumačile kao kapitulaciju pred zahtjevima Zapada mogao bi rezultirati njihovim okretanjem protiv Khameneija. S obzirom na već slabu podršku koju Khamenei uživa, gubitak ovih posljednjih pristaša mogao bi biti poražavajući i pokazati se kao veća prijetnja za opstanak njegovog režima od vojnog sukoba sa Sjedinjenim Državama.

Ni intenziviranje sankcija ni čekanje na njihov prestanak neće promijeniti unutrašnju dinamiku u Iranu.

Iako Iran ne smatra da bi mogao pobijediti u ratu protiv Sjedinjenih Država, smatra, ipak, da bi ga mogao preživjeti. Međutim, mišljenja su da ne mogu preživjeti kapitulaciju u slučaju nuklearnog naoružanja.

I u tome leži opasnost trenutnog pristupa sankcijama. Bez vjerodostojnog izlaza veća je vjerovatnoća da će Iran dovesti do eskalacije sukoba nego do kompromisa, čime će se povećati šanse za izbijanje rata, upravo onog ishoda koji se pomoću sankcija, tobože, pokušava izbjeći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera