Kako se finansira nauka

Piše: Jelena Kalinić

Stvar je više nego jednostavna- nemoguće je pričati o znanosti i tehnologiji, a da se dobro ne upletete u sve one ovozemaljske ekonomske, sociološke i političke aspekte problema.

Ali, ono što znanost traži danas je, više nego ikada prije, vrsta proizvoda. Ideje i znanja- proizvodi čija je masa nula, jesu roba na tržištu. Ako ta roba može omogućiti zaradu, odnosno, čuveno množenje kapitala i vraćanje investicija, onda je OK. Ako ne, istraživači su osuđeni na to da traže alternativne izvore finansiranja, kao, npr. samofinansiranje, ili da prekinu istraživanje.

Dakle, moramo se zapitati dvije stvari -koliko je cjelokupna znanost slobodna i koji su to pokazatelji da bi rad na nekoj ideji mogao biti ekonomski isplativ, potencijalno komercijalan da privuče investitora.

Problem birokratije

Još od vremena prve naučne revolucije, a i prije nje, ljudi koji se bave istraživanjima, bila ona teorijska ili empirijska, morali su se dovijati na razne načine kako bi našli finansijere-mecene. To je nekada značilo i da su se morali baviti vrlo trivijalnim stvarima. Tako je pokriće za istraživanja iz oblasti astronomije Johannes Kepler nalazio na dvoru Rudolpha II kao dvorski astrolog-savjetnik.

Neki svjetski instituti su primijenili jednu drugu paradigmu finasiranja – ne finansiraju projekte, već ljude.

Vladari su stoljećima pomagali znanstvenike, ali i umjetnike, uglavnom iz jednog od dva razloga, koji nikako ne idu skupa-iz vlastite mudrosti, ili iz sujete.

Danas, većina istraživača finansira svoje laboratorije, a vrlo često i plate osoblja, preko vladinih agencija ili grantova privatnih fondacija. Međutim, problem nije samo u tome što novca, naročito državnog, ima sve manje za znanstvene projekte, već i to što traženje i apliciranje za projekat iziskuje mnogo vremena.

Neke statistike pokazuju da akademski radnici potroše oko 40 posto  vremena lutajući i manevrišući po birokratskom sistemu. Zapravo, često ispada da vrijeme uloženo u traženje granta i ispunjavanje mamutske birokratije nije vrijedno truda, odnosno, da je ukupan bilans u odnosu na potrošeno vrijeme negativan.

Oko ovoga se ispreda jedan veoma zao circulus vitiosus (opaki krug), koji ide na štetu progresa civilizacije. Ove zamke i izvora frustracija nisu pošteđeni ni znanstvenici u visokorazvijenim zemljama, dok su znanstvenici naše regije, koji su najčešće vezani za univerzitete i nastavni proces, preopterećeni velikim brojem nastavnih sati, pa, nekad, nažalost, i nemaju vremena baviti se istraživanjima i njihovim menadžmentom.

Sa grantovima postoji još jedan problem: svake godine je sve veća konkurencija, na jedan grant dolazi sve više aplikacija, tako da znanstvenici moraju podnijeti i predložiti više od jednoj projekta, da bi bar nešto  „upalilo“.

Neki svjetski instituti su primijenili jednu drugu paradigmu finasiranja – ne finansiraju projekte, već ljude. Oni izaberu one istraživače koji su pokazali kvalitet istraživanja i kontinuirani uspjeh, te im godišnje distribuiraju sredstva. Vrlo često ta sredstva imaju prirodu nekih post-doktoralnih stipendija, koje znanstvenici primaju pored naknada za rad.

Ovim se povećava volja za radom, ali i nagrađuje uloga pojedinca u cijelom procesu, što nikad nije slučaj pri ulaganjima u projekat. Ali, ipak se tu radi o znanstvenicima koji nisu željni najmodernijih SUV-vozila, petosobnih apartmana i vikendica, tako da je malo vjerovatno da dolazi do zloupotrebe sredstava tj. nagrada i podsticaja, a, ako bi i došlo, zlodjelo bi bilo brzo otkriveno i kažnjeno.

Izjave političara da znanost nije isplativ sektor, već da je ona luksuz, dodatno frustriraju znanstvenu zajednicu. Problem je najviše izražen u tzv. bazičnim istraživanjima, kada niko ne može pretpostaviti za šta će takvo istraživanje biti korisno. Ako se takvom istraživanju, npr. prirode priona, nađe konkretna upotrebna vrijednost, prelazi se na primijenjena istraživanja (npr. primijenjena istraživanja uzroka i mogućnosti liječenja Altzheimerove bolesti).

Velika znanost se događa samo u bogatim regijama … Ali, entuzijasti, ljudi zaljubljeni u znanost, koji, vremenom, mogu pokazati ozbiljne rezultate, se rađaju svugdje.

Ali, bazična istraživanja traju veoma dugo, decenijama. Njihovi rezultati se objavljuju pod vrlo dosadnim i nečitljivim naslovima u relevantnim časopisima. Ništa dovoljno spektakularno da bi neko tek tako uložio novac u njih. Postoji i treća vrsta istraživanja, tzv. razvojna, koja su najčešće tehnološke prirode i vezana su za unapređenje brzine, kakvoće i efikasnosti protokola  već postojećih procesa. Takva bi istraživanja bila, recimo, ona na povećanju jačine nekog teleskopa, rezolucije slike na monitoru ili kvaliteta stomatološke plombe.

U ovom sektoru, neproizvodnih  i neuslužnih djelatnosti kakva je znanost, u našoj regiji su vrlo očiti nedostaci prakse zapošljavanja pripravnika. Naime, lažni altruizam je zaposliti mladog čovjeka u nekoj znanstvenoj instituciji, hvaliti se dobrim vladinim programima i rukovati, kada uposlenici tog instituta moraju uložiti vrijeme u obuku novalca-pripravnika, i taman kada ga obuče kako da radi, pripravničkom programu je došao kraj i menadžment znanstvene institucije mora, teška srca, okončati ugovor sa tim mladim ljudima, bez mogućnosti da  ih uposli.

Kvalitet i moral

A takvi se ljudi, već isuviše profilisani, često iz nužde, zaposle na mjestima za koja nisu učili i specijalizirali se, postajući nezadovoljni, nesretni i ogorčeni pojedinci. Zato instituti sve manje pribjegavaju uzimanju pripravnika, što im smanjuje radni kapacitet. S druge strane, fakulteti, stravično ovisni o državnom proračunu, bez imalo autonomnosti, moraju asistente birati vrlo birokratskim i otužnim putem, bez mogućnosti da darovite studente prate već u toku studija, da ih uključuju u projekte sa nekim malim honorarom i da ih pripremaju za sveti poziv asistenata. Predmetni profesori jedva imaju mogućnost da uzmu sebi saradnika.

Sve ovo vodi ka zaključku da znanstvene institucije naše regije, prije bilo kakvog izučavanja menadžmenta projekata, moraju dobro izučiti nešto drugo-načine upravljanja ljudskim resursima. Jer samo visoko kvalitetni ljudi i u moralnom i u znanstvenom smislu (jer znanosti nema i ne može biti bez morala) mogu povezati domaće institucije sa svjetskim i tako, ponešto, ublažiti hendikep siromašnih zemalja da sebi ne mogu priuštiti veliku znanost.

Velika znanost se događa samo u bogatim regijama, o čemu svjedoči statistika Nobelove premije, te statistike koje pokazuju odakle dolazi najveći broj znanstvenih radova u referentnim časopisima. Pročitaćete SAD, Finsku, Belgiju, Švedsku, Kinu…. Ali, entuzijasti, ljudi zaljubljeni u znanost, koji, vremenom, mogu pokazati ozbiljne rezultate, se rađaju svugdje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera