Pobjeđuje li Assad u Siriji?

Krvoproliće u Siriji, zbog nespremnosti sjevernoatlantskih sila, Turske i arapskih država da snažnije podrže opoziciju, okreće se u Assadovu korist (Al Jazeera)
Krvoproliće u Siriji, zbog nespremnosti sjevernoatlantskih sila, Turske i arapskih država da snažnije podrže opoziciju, okreće se u Assadovu korist (Al Jazeera)

Piše: Mirnes Kovač

Posjeta turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana Sjedinjenim Državama i razgovor sa predsjednikom Barackom Obamom i drugim visokim zvaničnicima američke administracije, očekivano, kao glavnu temu ima haotičnu situaciju u Siriji.

Krvoproliće u Siriji iz brojnih razloga, a najviše zbog nespremnosti sjevernoatlantskih sila i Turske zajedno sa arapskim državama da konkretnije i snažnije podrže sirijsku opoziciju oličenu u krovnoj Sirijskog nacionalnoj koaliciji (SNC), sve se više okreće u korist Assadovog režima, koji očigledno igra na sve karte kako bi opstao.  

Šta god Erdogan i Obama razgovarali, dogovorili ili ne dogovorili, činjenica koju realnost na terenu do sada potvrđuje jeste da Amerika nema jasne vizije u vezi sa situacijom vezanom za Siriju. Nemaju je, po svoj prilici, ni Turska ni arapske zemlje, koje projiciranjima svojih agendi dodatno otežavaju ionako krhku unutrašnju situaciju odnosa u Sirijskoj nacionalnoj koaliciji (SNC) i snagama koje se više od dvije godine zaredom opiru brutalnom Assadovom režimu.

Bez konkretne podrške

Otprilike ovakav nastup i nerazumijevanje zemalja koje su se okupljale oko platforme “Prijatelji Sirije” nagnalo je na povlačenje s čela SNC-a uglednog sirijskog lidera Muaza al-Khatiba.

Sve što je učinila koalicija “Prijatelji Sirije”, po svoj prilici, ispostavilo se nedovoljnim. Osim humanitarne pomoći i zbrinjavanja izbjeglica, “prijatelji” su izostavili konkretnu podršku da sirijskoj opoziciji omoguće vođenje makar i približno ravnopravne borbe sa još jakim režimom. “Sirijskom narodu je potrebna stvarna pomoć, a ne diplomatska podrška”, svojevremeno je apelirao Al-Khatib.

U sirijskom slučaju interesantno je da razvoj konflikta i njegov prelazak iz jednog oblika u drugi, od pobune preko građanskog rata do sektaškog sukoba, paralelno prati i promjena razloga zbog kojih razne strane sa međunarodne scene, barem one koje se solidarišu sa zahtjevima antirežimskih snaga, mijenjaju svoja objašnjenje, razloge i strahove od uplitanja.

Na početku nije bilo problema terorizma, nije bilo problema u vezi s hemijskim naoružanjem, u vezi s budućim statusom manjina itd. Ti problemi su uglavnom bili dio retorike i optužbi Assadovog režima kako bi opravdao svoj brutalni obračun i ubijanja.

“Ostavili su nas dvije godine da nas ubija režim, a sada počinju govoriti kako je problem terorizam, problem je hemijsko naoružanje, problem je šta će biti s manjinama…”, kazao je nedavno Al-Khatib u intervjuu, upozoravajući na to da, ukoliko se i dalje nastavi sa ovakvim pristupom, sirijski narod čeka daleko gore i fatalnije stanje, koje će ostati na savjesti ljudskom rodu.

Šta god Erdogan i Obama razgovarali, dogovorili ili ne dogovorili, činjenica koju realnost na terenu do sada potvrđuje jeste da Amerika nema jasne vizije u vezi sa situacijom vezanom za Siriju. Nemaju je, po svoj prilici, ni Turska ni arapske zemlje, koje projiciranjima svojih agendi dodatno otežavaju ionako krhku unutrašnju situaciju odnosa u Sirijskoj nacionalnoj koaliciji (SNC) i snagama koje se već od dvije godine zaredom opiru brutalnom Assadovom režimu.

Očigledno je da sjeveroatlantske sile imaju dilemu da li podržati pobunjenike, iz bojazni da ne podrže pogrešnu stranu, zbog sve izrazitijeg prisustva radikalnih džihadista, koji su u ovakvim situacijama, prosto rečeno, očekivani razvoj događaja. Oni, a ovdje prvenstveno imamo na umu radikalne tekfirske elemente koji su se u međuvremenu formirali u vojne grupe, svojim načinom borbe protiv Assadovog režima izravno idu u korist upravo njemu i maksimalno kompromitiraju ciljeve koje je pred sebe postavila Sirijska nacionalna koalicija.

Po svojoj prirodi djelovanja i učenja ovakvih radikalnih skupina u ovakvim situacijama nailaze na plodno tlo. Tamo gdje nema sistema, gdje nema reda i poretka, a u slučaju SNC-a zbog izostanka konkretnije pomoći uređenog i organiziranog vojnog poretka, ovakve radiklane skupine cvjetaju.

Medvjeđa usluga

Svjedoci koji su izvještavali sa ratišta u Siriji kazuju kako je neupitna njihova borbenost i hrabrost, ali je problem u njihovom krajnjem cilju, koji dijametralno odudara od zahtjeva i ciljeva zbog kojih je kriza u Siriji i počela. Biće da je njihova borba, ustvari, medvjeđa usluga sirijskom narodu jer oni svojim ideološkim matricama kojima se vezuju za Al-Kaidu i njihove ciljeve direktno idu naruku zvaničnoj Assadovoj retorici, kao neka vrsta samoispunjujućeg proročanstva, da se režim ustvari ne bori protiv svog naroda, već protiv bande stranih plaćenika i terorista. Jer, podsjetićemo se, od početka sirijske krize Assadova ponuda sirijskom narodu je bila jednostavna: ili ćete prihvatiti moj režim ili bande terorista Al-Kaide.

Sada je, ustvari, izazov pred Obamom i Erdoganom da li mogu sirijskom narodu ponuditi ono treće, ono koje će isključiti i Assada i Al-Kaidu. A znano je to cijelom svijetu, više od decenije, da čarobna riječ Al-Kaida zapadnim vođama automatski podiže kosu na glavi.

S druge strane, Turska se može hvaliti svojom izdašnom pomoći koju je pružila hiljadama izbjeglih Sirijaca, ali isto tako može kredibilno biti prozvana i zbog svoje naivne idealističke politike regionalnog brokera. Sebi je, treba podsjetiti, Turska naivno pripisivala stabilizacijsku ulogu regionalne sile, koja može imati “nula problema sa susjedima”, a ta joj se politika, sve je očiglednije, sada u brutalno realističnim okolnostima obija o glavu i pretvara u “stotine problema sa susjedima”. A zašto?

Očigledno je da sjeveroatlantske sile imaju dilemu da li podržati pobunjenike, iz bojazni da ne podrže pogrešnu stranu, zbog sve izrazitijeg prisustva radikalnih džihadista, koji su u ovakvim situacijama, prosto rečeno, očekivani razvoj događaja. Oni, a ovdje prvenstveno imamo na umu radikalne tekfirske elemente koji su se u međuvremenu formirali u vojne grupe, svojim načinom borbe protiv Assadovog režima izravno idu u korist upravo njemu i maksimalno kompromitiraju ciljeve koje je pred sebe postavila Sirijska nacionalna koalicija.

To i jeste, ustvari, suštinska razlika između “ideal” i “real” politike.

Turci su u svom idealističkom, neki bi rekli neoosmanskom zanosu, zaboravili da ni u doba najpotentnijeg realističkog osmanskog perioda to nisu mogli imati. Ispostaviće se da je dobra saradnja i sa Teheranom i sa Rijadom, sa Bagdadom i sa Damaskom, uz samohvalu kako jedino Turska kao većinska muslimanska sila regiona ima izvanredne odnose sa Izraelom, ipak, bila više idealistički san nego realnost.

Crvene linije

Naravno, nije pošteno Tursku previše okrivljivati, jer u regionu Bliskog Istoka gotovo svi susjedi Turske imaju efikasno sredstvo prijetnje Turskoj, kroz podršku PKK-u i potenciranje kurdskog pitanja, koje moderna Republika Turska od svog osnivanja nije uspijevala riješiti sve donedavno, kada se pokazala plodnosnom inicijativa Erdoganove vlasti koja je dovela do povlačenja boraca PKK-a u sjeverni Irak.

K tome, Erdoganovo zalaganje, što pokazuje i ova posjeta Sjedinjenim Državama, potvrđuje kredibilitet lidera koji je među prvima otvoreno i bez dlake na jeziku osudio zločine Assadovog režima.

Sada je, ustvari, izazov pred Obamom i Erdoganom da li mogu sirijskom narodu ponuditi ono treće, ono koje će isključiti i Assada i Al-Kaidu. A znano je to cijelom svijetu, više od decenije, da čarobna riječ Al-Kaida zapadnim vođama automatski podiže kosu na glavi.

Sada, kada su sve crvene linije prekoračene, vrijeme je da se odlučnije naprave konkretni koraci kako bi legitimnim zahtjevima sirijskog naroda za slobodu pomogli i od ugnjetavanja Assadovog režima, ali i od opasnih radikalnih skupina koje tu pravednu borbu sve više okreću u Assadovu i u korist njegovih partnera. Amerika i Turska imaju potencijala da zaustave daljnje stradanje Sirijaca i uništavanje Sirije. Susret Erdogana i Obame je prilika da konačno i na strani “prijatelja Sirije” dođe do razumijevanja i jasne vizije o Siriji. A ta jasna vizija bi sigurno bila veliki korak ka izvjesnijoj budućnosti Sirije, onoj koja će biti oslobođena svih izopačenosti, od režimskog terora i od radikalnih skupina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Opozicioni borci u Siriji pokrenuli su nove napade na vladine ciljeve u gradu Halepu na sjeveru zemlje. No, na jugu su pretrpjeli neuspjeh gubitkom grada na granici s Jordanom.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO