Otužna ironija o korupciji

Vladajuće oligarhije ponašaju se kao razmaženo derište u tvornici čokolade (EPA)
Vladajuće oligarhije ponašaju se kao razmaženo derište u tvornici čokolade (EPA)

Piše: Vuk Perišić

Konzultantska kuća Ernst&Young provela je istraživanje u 36 država, po kojem je Slovenija po korumpiranosti zauzela prvo, a Hrvatska treće mjesto.

Ima u tome neke otužne ironije, jer su Slovenija i Hrvatska 1991. počele svoj život kao samostalne države, na pretpostavci da će se tako “vratiti” u svijet austrougarskog ili srednjoevropskog “reda”.

Za ovu raspravu je sporedno što je ta teza proizišla iz nacionalističkih predrasuda i stereotipa.

Temeljni uzrok ironičnog obrata iz naivne vizije “reda” u visoku razinu korupcije leži u strukturi vlasti koja je, pak, posljedica zablude da nacija ili nacionalna država imaju prednost nad demokracijom.

Značaj i uloga države višestruko su precijenjeni i potpuno je zanemaren (demokratski) sadržaj kojim bi taj formalni okvir trebao biti ispunjen.

Državotvorne pobude

Nove političke elite nisu se zanimale za demokratske vrednote kao pretpostavke slobode i blagostanja, već su društvo promatrale isključivo kroz prizmu etničkih floskula. Njihove pobude nisu bile demokratske nego tek državotvorne.

Zato novonastale države i njihove ustavne institucije nisu mogle vršiti svoju ulogu nepristranog regulatora i čuvara reda i zakonitosti, pa su se lako degenerirale u instrument vladajućih oligarhija.

Pritom je država, zahvaljujući intenzivnoj propagandi i naivnim očekivanjima stanovništva, inaugurirana u najvišu vrednotu i, umjesto da se preobrazi u uslužni i samozatajni javni servis, njene ovlasti (visoki porezi, administriranje, prevlast državnog vlasništva) toliko su narasle da je stvoren prvi strukturni preduvjet visoke korumpiranosti.

Slaba kontrola ovlasti

Drugi preduvjet nalazio se u slaboj demokratskoj kontroli naraslih državnih ovlasti.

Dok je etnička euforija sprječavala političku pluralizaciju društva, demokratska procedura i medijska sloboda ritualizirani su i lišeni stvarnog sadržaja, a racionalna rasprava koja bi bila neopterećena dogmama i tabuima sustavno je onemogućavana.

Demokratska pozornica je postojala na nominalnoj i normativnoj razini, ali odluke su se donosile iza scene, gdje svjetlo kritičke javnosti i demokratskih kontrolnih mehanizama nije dopiralo, a ionako je bilo u začetku i suočeno s preprekama.

Privatizacija se svodila na raspodjelu bogatstva unutar oligarhije, gdje su novi ‘poduzetnici’ samo pouzdanici stranke i države.

Vladajuće oligarhije brzo su prepoznale pogodnosti takve vladavine. Moć koju su im pružali fetišizirana i svemoćna država, insuficijentna demokracija i stanovništvo zatravljeno nacionalističkom propagandom, dovela ih je na položaj razmaženog derišta u tvornici čokolade.

Kontrola koju je imala nad investicijama, javnim nabavama, poreznim i drugim inspekcijama, privrednom administracijom, sudstvom i većinskim udjelima u premnogim državnim poduzećima pružala je pripadnicima vladajuće oligarhije neslućene mogućnosti za lično bogaćenje.

Iz njenih redova regrutirana je i poduzetnička elita, čime je na samom početku nastala korupcijska sprega između izvora novca i onih koji su odlučivali o njegovoj raspodjeli.

Ono malo nezavisnih poduzetnika – koji su se uspjeli pojaviti u nemogućim uvjetima oskudnih tržišnih sloboda, lošeg sudstva, spore administracije i otvorenih pritisaka – našlo se pred nerješivom dilemom: ostati pošten i propasti ili pristati na “igru” i preživljavati.

Povratak racionalizma

Vremenom se zbio ciničan paradoks. Korumpiranost političke elite i njena opsesija debelim terenskim automobilima i neukusnim trokatnicama unijeli su određenu dozu unakaženog, ali kakvog-takvog racionalizma u nacionalistički iracionalizam.

Pokazalo se da znatan dio oligarhije baš i ne vjeruje u zablude koje su ih dovele na vlast. Racionalizam se počeo vraćati u politiku, iako na vrlo pogrešna vrata. Pravovjerni su, dakako, u tom procesu vidjeli strašnu izdaju.

Njihovo razočarenje je bilo veliko, ali u takvom ishodu nisu prepoznali niti su htjeli prepoznati, neminovnost, nego su moralistički inzistirali na “čistoti” izvornog ideala i nije im uopće smetalo što je taj ideal isuviše državotvoran da bi mogao biti demokratski.

Od samoga početka nove elite nisu imale viziju boljeg društva i blagostanja. Nisu je ni nudile. Nudile su samo etničku naciju. Ona je ostvarena na jedini način na koji se etnička nacija može ostvariti – kroz manjak demokracije i višak korupcije.

Novonastale države i njihove ustavne institucije nisu mogle vršiti svoju ulogu nepristranog regulatora i čuvara reda i zakonitosti, pa su se lako degenerirale u instrument vladajućih oligarhija

Kada je korupcija dosegla neukusnu razinu, vladajuće elite su krivično procesuirale nekolicinu istaknutih aktera, što nije upitno samo po sebi, ali je tek simptomatsko liječenje koje izbjegava suočenje s dubljim uzrocima.

Također, oligarhije su većini stanovništva – a i mnogim dobronamjernim promatračima – vještim medijskim manipulacijama podmetnule zamjenu teza da su korupciju i krizu uzrokovali “neoliberalizam” i “privatizacija”.

Bio je to fascinantan propagandni spin, jer upravo tržišna sloboda i privatno vlasništvo kronično nedostaju tim izrazito neliberalnim, etatističkim društvima, koja počivaju na tradiciji preziranja individualizma, profita i sklonosti kolektivizmu i egalitarizmu.

Privid privatizacije

Privatizacija se, pak, svodila na raspodjelu bogatstva unutar oligarhije, gdje su novi “poduzetnici” samo pouzdanici stranke i države. Stvarna privatizacija nije se ni dogodila. I u Sloveniji i u Hrvatskoj država je, u ovom ili onom obliku, još najveći vlasnik i poduzetnik.

U tome i jest središnji problem. Nisu, kako se često kaže u Sloveniji i Hrvatskoj, “države opljačkane”, nego su države najveći pljačkaši.

One nisu uspostavljene kao promotori i čuvari vladavine prava i poštene tržišne utakmice, nego kao mitska stvorenja, a, zapravo, sofisticirani su kalauz kojim su se političke elite domogle vlasti i bogatstva.

Sagledamo li u tom svjetlu tezu o zloj kobi “neoliberalizma” i “privatizacije”, lako je uvidjeti da je ona specifični oblik moralne i intelektualne (opet) korupcije, kojom se lakovjerni održavaju u zabludi, a postojeće stanje konzervira unedogled.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO