Naučna revolucija i etičke dileme

Projekat humanog genoma je počeo 1987. a završen je 2003. godine (Reuters)
Projekat humanog genoma je počeo 1987. a završen je 2003. godine (Reuters)

Piše: Jelena Kalinić

Slučajno ili ne sasvim slučajno, ove godine u aprilu su se poklopile dvije iznimno velike godišnjice za nauku – 60 godina od objavljivanja naučnog rada koji objašnjava strukturu DNK i 10 godina od završetka Projekta humanog genoma.

Šta to znači za akademsku zajednicu? Ili, mnogo bolje pitanje – šta to znači za „obični“ svijet, za sve one koji jedva mogu izgovoriti naziv ove molekule i sve one kojima poznavanje njene strukture i uloge nije u opisu radnog mjesta? I, zaista, o čemu se radilo u tim radovima što bi se ticalo sviju nas?

Krajem zime 1953. dvojica mladih ljudi su, u pubu The Eagle u britanskom Cambridgeu, prekinuli bezbrižni mir ambijenta, rekavši naglas „Otkrili smo tajnu života!“

Bili su to Francis Crick, američki fizičar i James D. Watson, engleski biolog, a ova priča je najčešća varijanta legende o objavi okrića strukture DNK. 

Ta gotovo montipajtonovska izjava se odnosila na njihovo viđenje strukture jedne ogromne molekule, smještene u stanicama, koja je dugo bila glavna misterija u znanosti o životu.

Njihovo viđenje modela strukture dezoksiribonukleinske kiseline, poznate kao DNK, do danas je ostalo opšteprihvaćeni model. Rad je objavljen 25. aprila 1953. u časopisu Nature. Bio je napisan minimalistički, na jednoj strani.

Oni su rekli da ta čudna molekula ima oblik dvojne spirale, u kojoj su u lancima spojeni nukleotidi – gradivni elementi ove molekule, te objasnili šta čini vertikalne, a šta poprečne elemente spirale.

Otkrića i izazovi

To sada zna (skoro) svaki školarac, ako mu je u interesu da ima prolaznu ocjenu iz biologije. A ona dvojica “danguba”, kako su sami sebe voljeli zvati, ušli su u istoriju kao korifeji znanosti o nasljeđivanju. I dobili Nobelovu nagradu 1962. 

Rad objavljen 25. aprila je bio preduslov za još jedan njihov rad, objavljen 30. maja iste godine, u istom časopisu, gdje objašnjavaju da je upravo ova džinovska molekula, DNK, a ne neka druga molekula, nosilac nasljedne informacije.

Amalgam znanja samo je otvorio jedna majušna vrata i znanstveni svijet se našao u ulozi Alise u zemlji čuda. I još je.

Ranije je akumulacija niza „manjih“ otkrića dovela do ovoga. Mendel, Hunt Morgan, Erwin Chargaff, Oswald T. Avery, Salvador E. Luria, Rosalind Franklin,Wilkins M.H.F. su imena čiji su radovi omogućili Cricku i Watsonu tako epohalno otkriće.

Dok su drugi eksperimentisali oni su teoretisali i stavili tačku na “i“ tako što su, praktično, saželi sva dotadašnja praktična znanja o ovom problemu. Da li?

Ne zavaravajte se da ovdje može biti riječi o bilo kakvom stavljanju tačke na“i“. Ovaj amalgam znanja samo je otvorio jedna majušna vrata i znanstveni svijet se našao u ulozi Alise u zemlji čuda. I još je.

Kasnije je utvrđen mehanizam biosinteze proteina i način na koji genetička informacija, tj. DNK, reguliše ovaj proces. Počela je nova era u nauci i nova naučna revolucija.

Projekat humanog genoma bio je projekat mapiranja sveukupne nasljedne informacije (genom) čovjeka. Odnosno, svih gena čovjeka. Projekat je počeo 1987. i završen je 14. aprila 2003.

U projektu je učestvovalo nekoliko kompanija i naučnih institucija, što je bilo omogućeno ne samo jakom voljom svjetske akademske zajednice da se projekat provede, već i procesom globalizacije koji je dozvolio brz protok informacija.

Osim hvale vrijednog timskog rada te rezultata istog, ovaj projekat će ostati upamćen i po tome što je pokazao da vrsta Homo sapiens ima mnogo manje gena-jedinica nasljednih informacija nego što se pretpostavljalo.

U projekat se ušlo sa pretpostavkom da naša vrsta ima blizu 100.000 gena koji regulišu sve moguće u organizmu. Iz projekta se izašlo sa saznanjem da ih ima mnogo manje – blizu 20.000. 

Nameće se pitanje – šta sad, kuda dalje? Pojavljuju se brojne etičke dileme. Ovih dilema je tako mnogo i one su tako komplikovane i osjetljive da im je dodijeljena posebna znanost, bioetika, da ih razmatra.

Bioetika se ne bavi samo etičkim pitanjima iz genetike, već i mnoštvom drugih problema koji se pojavljuju zajedno sa novim znanjima iz oblasti biologije, te medicine i agrikulture, a sučeljavaju se sa pravom, politikom, religijom i osobnim stavovima.

Genetički modifikovani organizmi, forenzika, matične ćelije, kloniranje, terapija genima, rano otkrivanje genetičkih predispozicija za neku bolest, pitanje abortusa ako plod ima neki deformitet koji ultrazvučni test u ranoj trudnoći može pokazati… samo su neka od bioetičkih pitanja iz oblasti humane genetike.

Međutim, nije sve tako crno. Sada imamo napredne forenzičke tehnologije koje omogućavaju otkrivanje zločinaca, identifikaciju žrtava i zadovoljenje pravde.

Ili, recimo, genetički modifikovani organizmi i metode genetičkog inženjeringa, kada se, najprostije rečeno, u genetički materijal jedne vrste ubacuje dio nasljedne informacije neke druge vrste.

Porazi i nade

Neću vam dozvoliti da budete odveć negativno nastrojeni prema ovom dijelu naše realnosti. Zamislite da vi ili neko od vaših bližnjih boluje od dijabetesa. Najčešće komplikacije kod ovog oboljenja jesu amputacija zbog postojanja otvorenih rana na tijelu i sljepilo.

Jedini istinski lijek za dijabetes jeste humani insulin. A sada zamislite da je insulin, koji će spriječiti nečiju patnju, dobiven iz genetski modifikovanog kvasca ili GMO bakterije ovom metodom. Upravo je takav insulin koji koriste dijabetičari.

Dakle, ni GMO nije toliki bauk. Jedini pravi bauk je neznanje, dok je glupost onaj grijeh iz kojeg proističu svi ostali. Nauku čine nade, porazi i promašaji, ne samo hipoteze, teorije i eksperimenti.

Bioetika sebi ne smije dozvoliti luksuz da kaska za genetikom i biomedicinom, ali ne smije sebi dozvoliti ni diletantizam i špekulacije koje diletantizam prate, a koje treba razlikovati od naučno utemeljenih projekcija implikacija razmatranog problema na stvarnost.

U iščekivanju razvoja situacije, novih naučnih dostignuća i novih zakonskih regulativa, dostojanstveno se prisjetimo dosadašnjih otkrića i zahvalimo tiho, u sebi, ljudima koji su nam, ma koliko se mi žalili da nam je loše, poboljšali životni standard svojim radom. Živjela nauka!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO