Nova obzorja za Arapsku ligu

Mora se promijeniti i sama povelja Lige kako bi postala okvir koji podržava slobodu, demokratiju i građanska prava (AFP)

Piše: Adel Ltifi

Arapska liga je nedavno obilježila godišnjicu svog osnivanja. Osnovana je 23. marta 1945. godine. To je možda prilika da razmotrimo putanju kojom je išla ova organizacija, da zastanemo na najvažnijim fazama njenog razvoja, kao i da pokušamo prikazati njena nova obzorja u kontekstu promjena koje su izazvale revolucije u arapskom svijetu.

Od izazova s kojima se suočila prilikom osnivanja, preko koalicija u koje su stupale arapske zemlje tokom Hladnog rata, pa do sadašnjih turbulencija u arapskom svijetu nakon revolucija, čini se da bi se historija ove organizacije najbolje mogla svesti pod „niz neuspjeha u iščekivanju novog obzorja koje bi ove revolucije mogle otvoriti“.

Ciljevi prilikom osnivanja

Osnivanje Arapske lige je bilo posljedica unutarnjih povijesnih i kulturnih okolnosti kao i onih vanjske prirode. Na idejnom planu, osnivanje lige javlja se kao utjelovljenje razvoja struje orijentirane ka ‘arapskom nacionalizmu’ koja se kontinuirano širi nakon Prvog arapskog kongresa održanog u Parizu 1913. godine. Na tom kongresu aktivno učešće uzeli su panarabistički orijentirani savezi i asocijacije poput udruženja Al-Ahd, Al-Fatat i Partije za administrativnu decentralizaciju Osmanskog carstva. Te struje su općenito iskoristile stagnaciju koncepta ‘Islamska liga’ nakon ukidanja hilafeta u ataturskovoj Turskoj i transformacije ove države iz carstva u republiku.

Na političkom planu, osnivanje Lige je imalo vrlo važnu dimenziju s obzirom na novonastalu situaciju koju je za sobom ostavilo sticanje nezavisnosti arapskih zemalja, naročito zemalja Mašreka i s obzirom na stanje u međunarodnoj politici nakon Drugog svjetskog rata. Arapske zemlje koje nisu bile kolonizirane, kao i one koje su se prije Drugog svjetskog rata izvukle iz jarma kolonijalizma, morale su se uvjeriti u svoju nezavisnost time što bi se svojevoljno angažirale u nekim novim okvirima koji bi zamijenili bivše britanske i francuske saveze.

S druge strane, tim novim savezom bi na neki način mogle izbjeći prethodna lažna obećanja o arapskoj državi (Mac Mahon) ili opasnost da ponovo zapadnu u nešto što bi ličilo na Sykes-Picot sporazum (tajni sporazum Velike Britanije i Francuske o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku nakon Prvog svjetskog rata).

Na međunarodnoj sceni, tok Drugog svjetskog rata je nedvojbeno ukazao na nastanak dviju novih svjetskih sila: Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Tako su mnogi teoretičari arapskog jedinstva  u tom periodu predlagali zajedničko djelovanje Arapa radi potvrde njihovog identiteta. Tome bi još valjalo dodati da su se u tom periodu novonastale  države u arapskom svijetu suočavale s brojnim izazovima poput izgradnje administracije, očuvanja mira i nezavisnosti, a ponajviše izbavljenjem naroda iz siromaštva i nazadnosti. Sve su to pitanja koja zahtijevaju neku vrstu saradnje s drugim državama.

Na političkom planu, osnivanje Lige je imalo vrlo važnu dimenziju s obzirom na novonastalu situaciju koju je za sobom ostavilo sticanje nezavisnosti arapskih zemalja.

S historijske tačke gledišta, postoji jedan paradoks na koji se mora ukazati, a to je da osnivanje Arapske lige, suprotno njenom unionističkom viđenju, u sebi sadrži afirmaciju multietničke na račun nacionalne države.

Povelja o osnivanju Lige je dala legitimitet osnivanju multinacionalnih država koje su formirane bilo raspadom Osmanskog carstva, odlaskom kolonizatora ili je, pak, njihov nastanak rezultat razvoja nekih ranijih historijskih okolnosti (Egipat, Tunis, Maroko).

Arapska liga je pred sebe postavila velike ambicije. Pored koncepta zajedničkog djelovanja arapskih zemalja, koji se ticao samo onih nezavisnih, od Lige se očekivalo da odigra ogromnu ulogu u pomoći sjevernoafričkim arapskim zemljama da se oslobode kolonizatora. Tim zemljama je tada itekako bila potrebna podrška izvana. To je razlog što su tada učestale posjete lidera sjevernoafričkih narodnooslobodilačkih posjeta Kairu, poput Marokanca Allala al-Fasiya, Tunižanina Bourguiba i Alžirca Messallija Hadja.

Postojala je velika želja da se dokaže nezavisnost politike arapskih zemalja koju je dodatno rasplamsala revolucija ‘slobodnih oficira’ u Egiptu sa svojim panarapskim i anti-kolonijanim sloganima. Međutim, nakon te iskre nade, uslijedila su brojna razočarenja koja su gotovo uništila ovu tek nastalu organizaciju.

Izazovi i prepreke

Prvi ali i fatalni udarac za koncept zajedničkog djelovanja arapskih zemalja (a samim time i Arapske lige) bio je poraz koji su vojske tih zemalja pretrpjele od novonastale izraleske državne tvorevine. Uprkos brojnim drugim okolnostima koje su doprinijele tom porazu, među kojima je i  naredba o prekidu vatre koju su Izraelci iskoristili, nedostatak koordiniranog djelovanja arapskih zemalja  i nepostojanje jedinstvenog političkog stava su, čini se, odigrali presudnu ulogu u tom porazu.

Drugi ispit na kojem je Arapska liga pala, i koji je gotovo doveo u pitanje postojanje ove krhke institucije, bio je osnivanje Bagdadskog pakta (vojno-politički savez Irana, Iraka, Pakistana, Turske i Velike Britanije) 1955. godine  i njegove posljedice. Cilj pakta bio je otpor utjecaju komunizma u arapskom svijetu.

S historijske tačke gledišta, postoji jedan paradoks na koji se mora ukazati, a to je da osnivanje Arapske lige, suprotno njenom unionističkom viđenju, u sebi sadrži afirmaciju multietničke na račun nacionalne države.

Odgovor na nastanak ovog prozapadno orijentiranog saveza bio je osnivanje Ujedinjene Arapske Republike (od strane ba'thističke Sirije i naserovskog Egipta) 1958. godine, koja je bila utjelovljenje naklonosti tog dijela arapskog svijeta Istočnom bloku.  Forma u kojoj je opstojala Arapska liga je bila vrlo krhka usljed osnivanja ovih paktova koji ukazuju na uključivanje arapskih zemalja u Hladni rat u njegovoj ranoj fazi.

Među ranim krizama koje Liga nije uspjela riješiti je bila i ona između Ujedinjene Arapske Republike i Tunisa, koja je za posljedicu imala trogodišnje odsustvo tuniskog predstavnika u Ligi (1958-1961). Ta kriza je u svojoj suštini odražavala sukob koncepta  ‘ regionalnog  arapskog nacionalizma’ i projekta panarapske  države, a na individualnom planu sukob ličnosti Habiba Bourguiba i Gamala Abdel Nasera.

Izazov se ogledao u tome što je Liga ovaj put pred sobom imala miješanje jedne arapske države u unutrašnja pitanja druge, budući da je Habib Bougraiba optuživao Naserov Egipat da podržava njegovog oponenta Saleh Ben Youssefa koji je u Tunisu gradio panarabističke ideje. Tako će Habib Bourguiba mlađi 1958. za francuski list „Le Monde“ izjaviti da je Arapska liga postala više organizacija kojom dominira Ujedinjena Arapska Republika, nego neutralan savez.

Moglo bi se reći da je bez ovih unutrašnjih problema prošao samo period od poraza arapskih zemalja 1967. od strane Izraela do Jomkipurskog rata 1973. godine i period naftne krize koji uslijedio nakon tog rata. Taj period je obilježila djelomična saradnja arapskih zemalja u pogledu  palestinskog pitanja i suprotstavljanja izraelskoj prijetnji. U kontekstu te saradnje možemo razumjeti i zamrzavanje egipatskog članstva u Ligi zbog potpisivanja Sporazuma iz Camp Davida s Izraelom. To je za posljedicu imalo i premještanje sjedišta Lige u Tunis, čime je završena egipatska dominacija u Ligi koja je trajala od samog osnivanja.

Tokom osamdesetih godina, nakon kraćeg perioda u kojem su arapske zemlje sarađivale, ponovo nastupa period nesposobnosti Arapske lige da riješi sporove arapskih zemalja, poput alžirsko-marokoanskog, sirijsko-iračkog, libijsko-tuniskog i drugih sporova u kojima su sukobljene zemlje ponekad znale ići dotle da podržavaju naoružanu opoziciju sistema u zemlji s kojom imaju spor. Kroz ta pitanja se ponovo pokazala nesposobnost Lige u rješavanju sporova među arapskim zemljama.

Kraj Hladnog rata 

Iračka invazija na Kuvajt i Prvi zaljevski rat koji je uslijedio nakon nje  mogu se smatrati krajem Hladnog rata u arapskom svijetu, budući da su ta dva događaja na izvjestan način promijenila dotadašnji odnos snaga. Iračka invazija je rezultirala nastajanjem dva bloka u arapskom svijetu kojima su dokinuti dotadašnji savezi nastali u hladnom ratu. Prvi, koji je podržavao Kuvajt, su predvodili Saudijska Arabija, Egipat, i zaljevske zemlje koje uspjele privoljeti i Siriju da zauzme njihov stav.

Drugi blok nije podržavao iračku invaziju, ali isto tako nije bio ni za zapadnu intervenciju. Njega su sačinjavali Alžir, Tunis, Sudan, Libija i Jemen. Jasno je da je prva struja bila brojnija, što je Egiptu omogućilo da sjedište Lige vrati u Kairo. Tada počinje nova faza koju će obilježiti zbližavanje sa Sjedinjenim Američkim Državama koje postaju gotovo jedini veliki igrač na međunarodnoj sceni.

Tokom osamdesetih godina, nakon kraćeg perioda u kojem su arapske zemlje sarađivale, ponovo nastupa period nesposobnosti Arapske lige da riješi sporove arapskih zemalja, poput alžirsko-marokoanskog, sirijsko-iračkog, libijsko-tuniskog i drugih sporova u kojima su sukobljene zemlje ponekad znale ići dotle da podržavaju naoružanu opoziciju sistema u zemlji s kojom imaju spor. Kroz ta pitanja se ponovo pokazala nesposobnost Lige u rješavanju sporova među arapskim zemljama.

Nakon napada 11. septembra koji će za posljedicu imati rat protiv terorizma koji će, opet, za sobom povući orijentiranost ka ideji novog Bliskog istoka, situacija se dodatno usložnjava. Ovaj period će obilježiti gotovo potpuna odsutnost djelovanja Arapske lige, usljed pokoravanja skoro svih arapskih zemalja onome što bi se moglo nazvati arogantnim američkim odlukama, naročito u doba Georgea Busha sina.

U tom posljednjem periodu se dala primijetiti potpuna dezintegracija arapskog stava zbog američke politike zastrašivanja i direktne američke intervencije. No, to nije dugo trajalo. Američka intervencija u Iraku i pad Sadamovog režima dovela je do nastajanja nova dva bloka u arapskom svijetu. Prvi, Blok otpora, okupljen oko Sirije i uz podršku Irana, a na nasuprot njemu je stajao blok zemalja okupljenih oko Saudijske Arabije i Egipta. Novina je to što je podjela ovaj put imala konfesionalnu dimenziju, budući da su prvi blok sačinjavali arapski šiti, Sirija, Irak i Hesbollah, a drugi suniti okupljeni oko Saudijske Arabije.
Ni to neće dugo potrajati. Bum koji su izazvale arapske revolucije ponovo je iznenadio Arapsku ligu i ona se u vrijeme tih sudbonosnih promjena zatekla nesposobnom za interpretaciju revolucije i poduzimanje ispravnih koraka.

Za zaštitu slobode i demokratije

Arapske revolucije su dodatno zakomplicirale stanje u arapskom svijetu aktualizirajući nova pitanja. Prvo od njih je  vlast, koja je bila pitanje vanjskog karaktera i ticala se inostranih odnosa, naročito odnosa s velikim silama,a sada je vraćena na mjesto kojem i pripada, tj. na pitanje odnosa naroda s liderom.
S tim u vezi je počela i neka vrsta skretanja pažnje s odnosa zemalja Arapske lige  sa ostatkom svijeta, kao i bilateralnih odnosa samih članica Lige, na unutrašnju situaciju u pojedinim zemljama zahvaćenim revolucijom.

Međutim, jasno je da trenutne promjene nisu potpuno dokinule bivše podjele. Arapsko proljeće jeste oslabilo Blok otpora  s obzirom na pobune protiv al-Assadovog (Bashar al-Assad), Salehovog, (Ali Abdallah Saleh) i Gaddafijevog (Muammar Gaddafi) režima. S druge strane, čini se da je drugi blok, predvođen Saudijskom Arabijom i Katarom, privremeno  iskoristio tu situaciju i da pokušava usmjeravati dalji tok revolucije, naročito kroz saudijsko-katarsku ulogu u Siriji.

U kontekstu te nove konstelacije snaga, ponovo smo svjedoci gotovo potpunog odsustva uloge Arapske lige. To je bilo i za očekivati, s obzirom na to da povelja Lige i njen sistem nisu navikli da se bave pitanjima u vezi s građanskim  pravima i slobodama, niti je Liga kada gajila takvu kulturu. Zapravo je Liga tokom cijele svoje historije bila produžena ruka vladajućih sistema zemalja članica, a ne volje naroda tih zemalja.

Nakon napada 11. septembra koji će za posljedicu imati rat protiv terorizma koji će, opet, za sobom povući orijentiranost ka ideji novog Bliskog istoka, situacija se dodatno usložnjava. Ovaj period će obilježiti gotovo potpuna odsutnost djelovanja Arapske lige, usljed pokoravanja skoro svih arapskih zemalja onome što bi se moglo nazvati arogantnim američkim odlukama, naročito u doba Georgea Busha sina.

Također je jasno da su slabljenje uloge Egipta iskoristile zaljevske zemlje da, na neki način, uspostave svoju dominaciju. Međutim, to je samo privremeno, jer ni te zemlje po svojoj prirodi nisu navikle nositi se s izazovima građanskih prava i sloboda koje trenutne okolnosti nameću kao prioritet.

Smatram da bi istinski projekt Arapske lige danas trebao biti prevazilaženje koordinirajuće uloge među sistemima koji su građane lišili njihovih prava i sloboda i  prerastanje u instituciju koja će biti kadra da olakša prijelaz ka slobodi i demokratiji. No, takav projekt bi prije svega zahtijevao da se proširi polje sloboda i da se poveća učešće u političkom životu u zemljama s tradicionalnom političkom i društvenom strukturom. S druge strane, mora se promijeniti i sama povelja Lige kako bi postala okvir koji podržava slobodu, demokratiju i građanska prava i koji brani opće arapske interese, a ne partikularne, kao što je to prethodno uglavnom bio slučaj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera