Iza opstanka EU-a stoje sudbonosni ulozi

Evropska unija pokušava se nositi s izazovima budućnosti na način da ne uvrijedi prošlost (AFP)

Piše: Vuk Perišić

Državni zbor Slovenije donio je Zakon o ratifikaciji Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Evropskoj uniji. Ishod je bio očekivan. Koliko god Ljubljana i Zagreb tvrdili da su sporazum postigli samostalno i bez vanjskih pritisaka, očito je da je presudnu ulogu iza scene odigrala evropska diplomacija. Na probi je bila sposobnost Unije da vrši svoju temeljnu svrhu, a to je kompromisno, mirno i sporazumno rješavanje sporova na kontinentu.

Ratifikacija je bila povod da se, po tko zna koji put, otvori rasprava o smislu članstva u organizaciji koja proživljava najtežu krizu od svoga nastanka. Pritom se zaboravlja na to da je stanje veće ili manje, opasne ili manje opasne krize imanentno ljudskoj civilizaciji i ljudskom društvu, pa i pojedinačnoj egzistenciji. Potpuno odsustvo krize je utopijski, zapravo totalitarni ideal.

Raznolikost stavova

Samo totalitarizam teži zlatnom dobu. Totalitarizam nudi sreću. Demokracija nudi samo priliku, priliku da svatko svoj život živi i organizira po vlastitoj volji, mjeri i sposobnostima u što je – osim obveze poštivanja drugačijih individualnih izbora – uračunata i mogućnost neuspjeha. Drugim riječima, demokracija od pojedinca očekuje da preuzme odgovornost i da prihvati neizvjesnost, što je, grubo rečeno, samo drugi izraz za stanje neprestane krize.

Totalitarizam pruža privid izvjesnosti i sigurnosti, ali samo kratkoročno i po nepodnošljivoj cijeni. On je i idiličan, jer od podanika traži odanost i ljubav. Demokracija je u vječnoj krizi, jer ne opstaje zato što je voljena, nego zato što je podvrgnuta razumnoj sumnji. Totalitarizam prije ili kasnije završava u ruševinama, moralnim ili doslovnim. Demokracija je strah od tih ruševina. Na takvom strahu nastala je i Evropska unija. Njena kriza i raznolikost stavova o uzrocima i načinima svladavanja te krize dokaz su njene demokratske vitalnosti.

Koliko god Ljubljana i Zagreb tvrdili da su sporazum postigli samostalno i bez vanjskih pritisaka, očito je da je presudnu ulogu iza scene odigrala evropska diplomacija. Na probi je bila sposobnost Unije da vrši svoju temeljnu svrhu, a to je kompromisno, mirno i sporazumno rješavanje sporova na kontinentu.

Kada se skup i koristan stroj pokvari ne odbacuje se na otpad. Razumnije je popraviti ga, posebno ako je, u odnosu na konačnu svrhu i vrijednost stroja, popravak dugoročno isplativ. Iza opstanka Evropske unije stoje sudbonosni ulozi, neuporedivo veći i važniji od grčkog duga, britanske funte ili slovačkog nacionalnog identiteta.

Ni početkom pedesetih godina, kada je osnivana Evropska zajednica za ugljen i čelik, nije bilo riječi o ugljenu i čeliku, nego o uspostavi poretka u kojem će strahote iz prve polovice dvadesetog stoljeća postati nemoguće.

Taj poredak pokušava pomiriti dva u osnovi proturječna zahtjeva. S jedne strane stoji potreba za ekonomskom i političkom integracijom kao jamstvom mira, demokracije i ekonomske efikasnosti. S druge strane stoji politička realnost nacionalnih država i potreba da se poštuje njihova delikatna sujeta. Evropska unija pokušava se nositi s izazovima budućnosti na način da ne uvrijedi prošlost. Vrijeme je na njenoj strani.

Navodna superiornost

Nacionalne države koje su nastajale u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća su za to vrijeme i tadašnju civilizacijsku razinu možda i bile optimalni oblici političkog organiziranja. Njihova međuovisnost bila je neusporedivo manja nego danas, zahtjevi su bili skromniji i bilo ih je moguće ostvariti u uskim okvirima carinskog protekcionizma i ekskluzivističke nacionalne kulture. I samodovoljnost i samostalnost bile su održive na tadašnjoj, neusporedivo nižoj razini tehnologije, trgovine, medija i saobraćaja, ali i tadašnjih predodžbi o svijetu i stvarnosti.

Danas su nacionalne države anakronizam, opstaju na emocijama njihovih državljana i na strahu da bi im nadnacionalna reorganizacija Evrope u demokratsku federaciju oduzela nešto važno i vrijedno, što god to bilo. Neke, pak, članstvo u Uniji vide tek kao potvrdu svoje navodne civilizacijske superiornosti, pri čemu ne shvaćaju da je Unija nastala upravo na negaciji takvih šovinističkih zabluda.

Kada se skup i koristan stroj pokvari ne odbacuje se na otpad. Razumnije je popraviti ga, posebno ako je, u odnosu na konačnu svrhu i vrijednost stroja, popravak dugoročno isplativ. Iza opstanka Evropske unije stoje sudbonosni ulozi, neusoredivo veći i važniji od grčkog duga, britanske funte ili slovačkog nacionalnog identiteta.

Strast kojom se katkad i gdjegdje brani nacionalna suverenost ukazuje na to da je nesposobnost nacionalnih država u nošenju s izazovima modernog vremena dosegla kritičnu točku. Klimatske promjene, prirodne katastrofe, terorizam, organizirani kriminal, nadasve potraga za optimalnom ravnotežom između socijalne države i efikasnosti tržišta, izazovi su koji ne nameću samo međunarodnu suradnju, nego i nadnacionalnu egzekutivu. Ne radi se samo o tome da nacionalne države, po prirodi stvari, imaju ograničene resurse, nego je i klasična suverenost vestfalskog tipa izgubila značaj. Štoviše, ona postaje prepreka napretku.

Sindrom Sjeverne Koreje

Što uopće znače i mogu značiti suverenost i teritorij u svijetu u kojem – prisjetimo se – jedna erupcija vulkana na dalekom Islandu može onemogućiti zračni prijevoz nad čitavom Evropom? Što je takozvana “nacionalna kultura” u vremenu intenzivnog protoka raznolikih informacija kad tehnologija omogućuje nove i nepoznate oblike umjetničkog i, uopće, ljudskog izražavanja?

Istina, nacionalne ideologije u strahu od tih izazova mogu pozvati na povlačenje u etničku, političku, ekonomsku i kulturnu samodovoljnost i zatvoriti se za “tuđu” robu, ljude i ideje, ali krajnja konzekvenca takve, apsolutne suverenosti je sindrom Sjeverne Koreje.

Na stanovit način je čak i rasprava o delikatnoj ravnoteži između nacionalne suverenosti i evropskog integralizma postala anakrona. Nije više riječ o tome mogu li se mnogobrojne evropske države same nositi s modernim izazovima, nego o sposobnosti male Evrope da nađe svoje mjesto u globalnom paralelogramu sila, pored Sjedinjenih Država, Kine, Brazila, Indije i Rusije.

Stave li se košmari naših lokalnih euroskeptika i eurofoba u takav, svjetski kontekst, njihov provincijalizam gotovo da izaziva sažaljenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera