Potraga za sržnom državom predvodnicom

Piše: Mirnes Kovač

Već se uhodala krilatica da je “islam najbrže rastuća vjera”!? Brojka muslimana na globalnom nivou iz godine u godinu se povećava. Od nekih 1,6 milijardi u 2010. godini, Pew Research Centar je početkom januara, 2011. godine izašao sa prognozom da će ta brojka za narednih dvadeset godina porasti za 35 procenata, odnosno na 2,2 milijarde. Rast muslimanske populacije se prognozira dvostruko višom stopom, a ipak, taj rast, očigledno je ne donosi proporcionalni razvoj i doseg realne moći u međunarodnim odnosima?

Zašto jedan svijet kao što je muslimanski i jedna civilizacija poput islamske nemaju odgovarajuću relevantnost. Svijetu islama ne fali ni ljudskih ni prirodnih resursa. Zašto nema države pobornika, odnosno šampiona, na globalnoj sceni koja bi zastupala interese muslimana i islama? Da li je to jedna država ili skup država? Da li je to moguće i koliko je realno ostvarivo imajući u vidu sadašnje stanje u muslimanskom svijetu? Kakva je to moć koju bi takva država kod sebe imala?

Moguće kandidatkinje

I na Istoku i na Zapadu, rekli bismo, traga se za odgovorima na pitanja oko globalnih odnosa i moći, poput gore postavljenih u knjizi “Kriza islamske civilizacije” uglednog iračkog intelektualca i političara Ali A. Allawija, kojeg je britanski magazin Prospect uvrstio među 65 svjetskih mislilaca za 2013. godinu.

Tri su (zasad) potencijalne muslimanske zemlje koje na neki način delegiraju svoje potencijale i liderstvo muslimanskom svijetu kao njegove predvodnice: Turska, Iran i Saudijska Arabija

Činjenično stanje govori da se “Svjetska zajednica”, što je svojevrsni eufemizam za bilo koju državu ili grupu država koje globalno vode glavnu riječ,  do sada nije suočila sa potrebom da se prilagodi utjecaju islama u situaciji u kojoj bi bio izražen kroz jednu moćnu državu. U trenutnoj geopolitičkoj samoslici muslimanskog svijeta tri su (zasad) potencijalne muslimanske zemlje koje na neki način delegiraju svoje potencijale i liderstvo muslimanskom svijetu kao njegove predvodnice: Turska, Iran i Saudijska Arabija.  Važno je i pitanje, koliko muslimanski svijet prihvaća pomenute kandidatkinje. I konačno, koliko one mogu biti učinkovite i da li postoji mogućnost formiranja nekog grupnog nastupa, odnosno, koliko je taj koncept idealistički, da ne kažemo utopijski. U tom kontekstu važno je, svakako, osvrnuti se i na posljednja događanja i rekonfiguracije u regionu Bliskog Istoka.

Zajedničke ili kolektivne organizacije muslimanskih država nikada nisu mogle parirati, u smislu volje, cilja i moći, velikim državnim igračima drugih civilizacija. Samuel P. Huntington je ovo stanje nazvao ‘svijest bez povezanosti’.

Kako ističe Allawi, poznata teza o ‘sukobu civilizacija’, iako nastala kao odgovor na zaneseni zapadnjački neoliberalni trijumfalizam, pokušala je prikriti jedno pitanje od osobite važnosti. Od svih velikih civilizacija svijeta, jedino islam nije imao države ‘predvodnice’ koje bi mogle ispoljavati svoju ulogu na globalnoj sceni. Zapad je izdašno bio zastupan i branjen od strane Sjedinjenih Država kao i od strane zemalja zapadne Evrope, direktno ili putem Evropske Unije. Hindu svijet se praktično omeđavao potkontinentalnom državom Indijom. Konfučijanizam se u smislu granica i prostora poklopio sa Kinom. Čak se i pravoslavlje zastupa od strane nove ruske države sazdane na ruševinama bivšeg Sovjetskog saveza. Dakle, kako navodi Allawi, svaka od ovih država mogla je biti oličenje i braniti principe svojih civilizacija i posjedovala je neophodne resurse, koncentrirane u jednoj ili nekoliko moćnih država nacija, koje su to bile sposobne činiti. Jedino je islamu nedostajala ta ključna ‘sržna država’ zagovornik, ili imperija, koja bi mogla sama ili sa nekoliko saveznika, biti u stanju braniti interese i vrijednosti bez obraćanja drugim silama.

“Ironično je, stoga, da kad god se islam izdvaja kao glavni pobornik u konceptu ‘sukoba civilizacija’ da se malo pažnje obraća na nesrazmjernu moć između islamskih država u njihovoj razdijeljenoj i razdvojenoj prirodi, s jedne strane, i  velikih igrača pripadnika drugih civilizacija, s druge. Zajedničke ili kolektivne organizacije muslimanskih država nikada nisu mogle parirati, u smislu volje, cilja i moći, velikim državnim igračima drugih civilizacija. Samuel P. Huntington je ovo stanje nazvao ‘svijest bez povezanosti’. Sve od tog perioda islamska civilizacija je u potrazi za nekim svojim vitezom herojem,” ističe Allawi svoju postavku.

Mandat OIC

U praktičnoj realnosti muslimani ovu postavku označavaju široko idealističkim i duboko vjerskim terminom “Ummet” – globalna muslimanska zajednica. A ona već stoljeće na svojoj ogromnoj palubi za kormilom nema kapetana. Kao neka nadnacionalna organizacija, koja bi upravljala ovim brodom, prema ocjeni Allawija,  najizglednija se dosad pokazivala Organizacija za islamsku saradnju (prvobitno: Organizacija islamske konferencije – OIC), ali, ona nema niti mandat niti želju da svoj domet proširi mimo pobožnih poziva na islamsku solidarnost i rijetkih i jalovih osuđujućih izjava zbog naročito neugodnih djela čije su mete bili muslimani ili islam.

Saudijci polažu pravo na privilegovan status time što njihova zemlja posjeduje lokalitete dva sveta grada islama, Mekku i Medinu,” ističe Allawi

Sve tri pomenute kandidatkinje: Turska, Iran i Saudijska Arabija, prema Allawiju imaju određene prednosti, ali i stanovite nedostatke kako bi nastupile, ali i bile prihvaćene da kao “sržne” zemlje predvode muslimanski svijet. “Iran je nakon revolucije iz 1979. godine sebi pokušao priskrbiti ulogu branitelja islama. Međutim, njegov ši'ijski identitet ograničavao je njegovu privlačnost i utjecaj na široj sceni,” tvrdi Allawi dodajući kako je dugogodišnja međunarodna izolacija ostavila svoje tragove i po unutarnji i po vanjski razvoj ove zemlje.

Po ovom autoru, kolikogod poruka Homeinija bila na sunnijsko-šiijskom pomirenju i ujedinjavanju – današnji razvoj ideologije IR Iran je ipak osiguravanje i projiciranje svojih ideoloških interesa koji mu dugoročno oduzimaju kredibilitet za općemuslimansko prihvaćanje. “Saudijsko polaganje prava na globalni islamski autoritet povezuje se uglavnom s njenom moći oličenom kroz naftu i ogromne finansijske resurse koju ova moć može proizvesti. Osim toga, Saudijci polažu pravo na privilegovan status time što njihova zemlja posjeduje lokalitete dva sveta grada islama, Mekku i Medinu,” ističe Allawi napominjući isuviše zapleteno strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama kao jednu od glavnih prepreka općemuslimanskom prihvaćanju, s jedne, te konzervativnu i za ostale muslimane teško prihvatljivu interpretaciju islama, s druge strane.

Turski model

I konačno, prema Allawiju, Turska među muslimanskim zemljama predstavlja oštar antipod i saudijskoj i iranskoj paradigmi. Sa svojim novim liderstvom ona se koncentrirala na obnavljanje kulturnog-ekonomskog i na koncu političkog interesa kroz regionalno povezivanje i saradnju sa nekadašnjim osmanskim regionima.  Koliko je ova strategija korisna ostaje da se vidi, jer Turska je unatoč proklamiranoj politici “nula problema sa susjedima” dobila “još više problema sa susjedima”. A tu su, dakako, i teško premostive historijske traume i uvriježeni animozitet prema nekadašnjim gospodarima Bliskog Istoka.

Primjetna je izuzetna angažiranost i zainteresiranost globalnih igrača za usmjeravanje, ali i prilična nemogućnost određivanja smjera toj “svijesti bez povezanosti.

Ipak, na polju ekonomije turski model je nešto što mnogi ocjenjuju čudom i sa GDP-om od oko 400 milijardi, koliko iznosi i Saudijski, znatno više obećava. Turska nije isključivo oslonjena na eksploataciju prirodnih resursa i zbog toga je u boljoj poziciji od Saudije, dok je Iranski GDP sa nekih 250 milijardi dolara, iako razvojno bolji, već više od trideset godina opterećen sankcijama i pritiscima.

Neizvjesnost sadašnjeg kretanja ključnih kandidatkinja na neki način oslikava i neizvjesnost muslimanskog svijeta. Primjetna je izuzetna angažiranost i zainteresiranost globalnih igrača za usmjeravanje, ali i prilična nemogućnost određivanja smjera toj “svijesti bez povezanosti. U tom “usmjeravanju”, čini se, ne uspjevaju ni oni sa Zapada, a niti one tri najpotencijalnije muslimanske kandidatkinje.

Ostaje veliko pitanje: Hoće li procesi koji se posljednjih godina odvijaju u središnjem geopolitičkom staništu muslimanskog svijeta polučiti barem približavanje njegovih ključnih zemalja? Ukoliko se to ne desi, a prema sadašnjem odnosu pomenute trojke prema promjenama u Arapskom svijetu, stvari ne stoje optimistično, muslimanske zemlje i dalje ostaju bez svoje sržne zemlje ili zemalja. I ne samo to, i potencijalne predvodnice će ukoliko nastave produbljivati rivalstva, zasigurno ugroziti svoje dosad postignute statuse. Svijetu islama, izgleda, ostaje da se zbunjeno i naivno hvali rastom u isto vrijeme sve više demonstrirajući da razliku između “rasta” i “razvoja” teško raspoznaje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera