Žrtvovanje mangupa iz svojih redova

Piše: Vuk Perišić

Krivični postupci koji se vode protiv bivšeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske Ive Sanadera, iako nisu pravomoćno okončani, otvorili su neka značajna pitanja, a možda će imati i trajne političke i kulturološke učinke.

Činjenica da je krivično procesuiran građanin koji je obnašao dužnost premijera medijski je nesumnjivo spektakularna, ali u svjetlu načela vladavine prava i jednakosti pred zakonom, uopće u kontekstu moderne demokracije, ta činjenica sama po sebi nije i ne smije biti naročito značajna.

S druge strane, herojsko-romantična i patrijarhalna politička tradicija Jugoistočne Evrope percipira vladajuće pojedince, da ne kažemo vođe, kao ljude posebnog kova, kao ljude izvan zakona, štoviše, kao ljude koji stvaraju zakone i arbitrarno odlučuju kako će se, i hoće li se, ti zakoni primjenjivati.

Krivično procesuiranje bivšeg premijera – nezavisno od ishoda – trebalo bi razbiti taj tabu i pridonijeti političkoj kulturi koja političara doživljava kao jednakopravnog građanina odgovornog pred zakonom.

Temelji države

U doba Sanaderovog hapšenja u hrvatskoj javnosti pojavila su se mišljenja kako je riječ o izvanrednoj situaciji koja dovodi u pitanje same temelje države.

Neukusno je kada predstavnici vlasti kao posebnu historijsku ili političku zaslugu prikazuju nešto što spada u elementarno funkcioniranje države i pravnog poretka.

Naprotiv, situacija u kojoj organi krivičnog gonjenja protiv nekoga pokreću postupak, jer smatraju da postoji osnovana sumnja da je počinio neko krivično djelo, savršeno je redovna, pri čemu je nebitno – i mora ostati nebitno – je li riječ o šalterskom činovniku, policajcu, generalu, premijeru ili bilo kojem javnom službeniku.

Izvanredna, pa i abnormalna situacija upravo je ona u kojoj se uprkos osnovanoj sumnji o počinjenom krivičnom djelu postupak ne pokreće. Sa stanovišta države i zakonitosti, pokretanje krivičnog postupka protiv bivšeg premijera – kao i protiv bilo koga kada se za to steknu zakonski uvjeti – tek je banalni pokazatelj redovnog stanja i funkcioniranja poretka.

U kolikoj mjeri hrvatska politička elita toga nije svjesna ukazivala je propagandna kampanja o takozvanoj “borbi protiv korupcije” u kojoj “nitko nije nedodirljiv”.

Neukusno je kada predstavnici vlasti kao posebnu historijsku ili političku zaslugu prikazuju nešto što spada u elementarno funkcioniranje države i pravnog poretka.

Pravosuđe je vezano načelom legaliteta krivičnog progona, što znači da mora reagirati povodom svakog saznanja o počinjenom krivičnom djelu. To je automatizam koji proizlazi iz državne suverenosti i svrhe i smisla države.

Kada krivični progon i, uopće, primjena zakona ovise o političkom oportunitetu i kada politička elita sprječava zakonski osnovan krivični progon ili se, pak, nalazi u položaju da ga velikodušno dopušta, na djelu je nedovršena država, u svakom slučaju nedemokratska i nepravna tvorevina, riječju, besudna zemlja.

Dok su svi jednaki pred zakonom i dok je zakon jednak za sve, potpuno je izlišno naglašavati da “nema nedodirljivih”. Osim što ta tvrdnja sadrži posredno priznanje da je pravosuđe (bilo) podložno političkom utjecaju, ona podriva temelje pravnog poretka jer implicira mogućnost da bi “nedodirljivih” ipak moglo biti ako politička elita procijeni da bi to (opet) moglo biti oportuno.

Dio hrvatskih medija se s posebnim zadovoljstvom ostrvio na Sanadera. Svrha tog linča je i pokušaj da se obezvrijedi demokratizacija Hrvatske i njeno otvaranje prema Evropi, u čemu je Ivo Sanader, kao nesumnjivo inteligentan i realan političar, svojevremeno odigrao odlučnu ulogu. Postupke protiv Sanadera njegova bivša stranka koristi kao priliku da se odrekne i njegovih nespornih zasluga i demokratskih iskoraka.

Takav preokret dugoročno je štetan za demokraciju i političku kulturu u Hrvatskoj i lišava je suvisle i demokratske – nasušno potrebne – opozicije.

Sanader je postao neka vrsta alibija, palijativnog lijeka za nečistu savjest i sredstvo za izbjegavanje rasprave o historijskim i političkim okolnostima u kojima je korupcija postala i moguća i maligna.

Suđenje Sanaderu pružilo je i stanoviti uvid u mentalitet vladajuće elite. Njeni pripadnici nisu se osjećali kao ljudi koji riskiraju, što osjeća svatko tko poseže za zabranjenim ponašanjem. Živjeli su u svojevrsnom azilu, u atmosferi bahate svemoći, kao bezbrižni ljudi koji svoju “nedodirljivost” prihvaćaju zdravo za gotovo.

Situacija stvara lopova, a kriminogenu situaciju u kojoj je lopovluk postao način života i business as usual, činio je sâm politički poredak.

Vlastita suprotnost

Utoliko krivični postupci protiv Sanadera mogu imati i negativan učinak, jer skreću pažnju sa sistemskih i ideoloških uzroka korupcije. Nije riječ samo o tome da Sanader – pod pretpostavkom da je kriv – nije bio niti je mogao biti jedini krivac, nego o vladavini koja je omogućila korupciju, štoviše, poticala ju je i na korupciji je počivala.

Sanader je postao neka vrsta alibija, palijativnog lijeka za nečistu savjest i sredstvo za izbjegavanje rasprave o historijskim i političkim okolnostima u kojima je korupcija postala i moguća i maligna.

Ta rasprava bi razotkrila nedemokratsku narav vladavine uspostavljene devedesetih godina i sveopćeg podržavljenja privrede, društva i kulture što je, pak, omogućilo klijentelističku distribuciju bogatstva i moći izvan svake javne i demokratske kontrole.

To vrijedi i za ratne zločine, jer ni ratni zločini, ni korupcija, nisu bili slučajni ekscesi, nego neminovna posljedica nacionalističkog, dakle nedemokratskog bića jednog režima i jedne vladavine.

Bez kritičke revalorizacije tog razdoblja, krivični postupci koji se vode povodom pojedinačnih slučajeva korupcije mogli bi se preobraziti u vlastitu suprotnost, u postupke rehabilitacije režima koji je tu korupciju generirao i sada se pokušava spasiti pred javnošću i pred historijom tako što će žrtvovati nekolicinu mangupa iz svojih redova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera