Životno osiguranje kao izvor prihoda

Od Japana, preko Sjedinjenih Američkih Država do Austrije i Njemačke, pitanje imati ili ne polisu životnog osiguranja se više ne postavlja (EPA)
Od Japana, preko Sjedinjenih Američkih Država do Austrije i Njemačke, pitanje imati ili ne polisu životnog osiguranja se više ne postavlja (EPA)

Piše: Erol Mujanović

Industrija životnog osiguranja predstavlja jedan od najatraktivnijih oblika investiranja i štednje u Evropskoj uniji, a primjetan je napredak u razvoju ove industrije u cijelom regionu.

Od Japana, preko Sjedinjenih Američkih Država do Austrije i Njemačke, pitanje imati ili ne polisu životnog osiguranja se više ne postavlja, a diskutuje se o tome koliko polisa imati –  dvije, tri, četiri ili više i koje vrste.

Radi se o najznačajnijem izvoru prihoda za milione penzionera širom EU-a, koji su više ili manje skromnom štednjom sebi obezbijedili finansijsku neovisnost i stabilnu kupovnu moć.

Dobra alternativa

Zašto tolika popularnost? Glavni razlog je što navedena industrija predstavlja idealnu alternativu sistemu penzija kakav poznajemo u našem regionu, koji je pred kolapsom, jer se zasniva na izdvajanjima za penzije od plata zaposlenih osoba kojih je svake godine sve manje. 

Sadašnji sistem je koncipiran u vrijeme njemačkog kancelara Bizmarka, kada je radilo četiri, pet ili više osoba na jednog penzionera i ovaj odlično osmišljeni sistem međugeneracijske solidarosti je jako dobro funkcionisao.

Uspjeh je trajao gotovo dva vijeka, do prije nekoliko decenija, kada je u razvijenim zemljama broj zaposlenih osoba sve brže postajao jednak broju penzionera i kada je postalo jasno da je sistem neodrživ, jer nema dovoljno osoba koje doprinose. U tom periodu su osmišljeni drugi stubovi penzionog sistema i napravljene su razne alternative, gdje se osim države počelo računati, prije svega, na privatnu štednju.

Činjenica je da bi zapadnjaci, da su se oslanjali isključivo na sistem državnih penzija, imali jednako niske penzije kao i u BiH, nerijetko čak i manje. Industrija životnih osiguranja im je upravo pomogla da sačuvaju životni standard i dostojanstvo još dugi niz godina po prestanku radnog odnosa

U našem regionu, gdje je manje od pet posto populacije pokriveno proizvodima životnog osiguranja i gdje se uglavnom živi od danas do sutra, situacija je znatno drugačija. Odlaskom u penziju kupovna moć za većinu osoba u Bosni i Hercegovini spada sa hiljadu ili dvije hiljade konvertibilnih maraka neto plate (500 do 100 eura) na svega nekoliko stotina maraka i osoba se preko noći mora gotovo svega odreći i postati finansijski ovisna.

Razlog je, prije svega, velika doza nepoznavanja materije i straha od nepoznatog i dok se stanovništvo ne educira i ne počne strateški razmišljati, vrijeme i novac će nastaviti da cure, a sa njima i prilika za mnoge da sebi osiguraju snažnu kupovnu moć u trenutku odlaska u penziju ili znatno ranije.

Naprimjer, osoba od 35 godina, plaćajući samo četiri konvertibilne marke (dva eura) dnevno u periodu od 30 godina, u trenutku odlaska u penziju u 65. godini života dobit će sumu od 43.000 eura, odnosno gotovo dva puta više od sume koju će ukupno uplatiti. Slične su mogućnosti i za roditelje koji od rođenja pa do punoljetstva djeteta mogu napraviti štednju vrijednu 20.000 eura štedeći po euro dnevno.

U trenutnom ekonomskom kontekstu, koji ima popriličnu perspektivu pogoršanja penzionog sistema u Bosni i Hercegovini, vrijedi razbiti postojeće predrasude i istovremeno ukazati na određeni broj situacija gdje je potebno biti posebno pažljiv u ovoj industriji.

Radi se o jednostavnom mehanizmu u kojem je štednja osigurana i koji nudi uglavnom najbolji omjer sigurnosti novca – zarada. Štediti se može i minimalni iznos od jedne konvertibilne marke dnevno, koliko mnogi danas ostave u kladionici ili na kafi, tako da nije potebno startati sa hiljadama KM. 

Proizvodi životnog osiguranja, koja je visoko kontrolisana i regulisana oblast, nude relativno nisku stopu rizika u odnosu na prihode koji se mogu ostvariti i to je razlog zašto pojedine osiguravajuće (austrijske) kuće postoje i 200 godina i zašto ih ekonomske krize nisu posebno omele ili prekinule u poslovanju.

Princip na tržištima kapitala je, uglavnom, taj da je veći rizik da se novac izgubi što je veća zarada, pa tako osobe koje žele brzu i veliku zaradu kupovinom dionica vrlo često mogu preko noći izgubiti značajan dio uloženih sredstava.

Na isti način osobe koje žele gotovo nultu stopu rizika (naprimjer kupovinom obveznica njemačke Vlade ili oročenjem štednje u banci) imat će gotovo minimalnu zaradu, koju nekada i sama inflacija, odnosno rast troškova života, može nadmašiti. 

Sigurnost novca

U slučaju industrije životnog osiguranja fokus je, prije svega, na sigurnosti, jer, uzimajući u obzir činjenicu da korisnici žele da plasiraju mukotrpno zarađeni novac na period od 20 ili 30 godina, jasno je da sigurnost novca mora biti na prvom mjestu.

Proizvodi životnog osiguranja, koje je visoko kontrolisana i regulisana oblast, nude relativno nisku stopu rizika u odnosu na prihode koji se mogu ostvariti i to je razlog zašto pojedine osiguravajuće (austrijske) kuće postoje 200 godina i zašto ih ekonomske krize nisu posebno omele ili prekinule u poslovanju.

Osim naivnosti ljudi i elementarnog nepoznavanja funkcionisanja ovih proizvoda, nerijetko i beskrupulozni i nepošteni pojedinci iz ove industrije dovedu na loš glas cijeli sektor, jer propuste reći klijentu važne informacije, preferirajući tako kratkoročnu ličnu zaradu umjesto dobrobiti klijenta.

Naprimjer, osoba od 35 godina, plaćajući samo četiri konvertibilne marke (dva eura) dnevno u periodu od 30 godina, u trenutku odlaska u penziju u 65. godini života dobit će sumu od 43.000 eura, odnosno gotovo dva puta više od sume koju će ukupno uplatiti. Slične su mogućnosti i za roditelje koji od rođenja pa do punoljetstva djeteta mogu napraviti štednju vrijednu 20.000 eura, štedeći po euro dnevno.

Ali, sami po sebi, proizvodi životnog osiguranja su odlično osmišljeni i daju veliku sigurnost u slučaju bolesti, nesreće ili smrti, kako korisniku polise osiguranja tako i imenovanim nasljednicima. A vrijedno je istaći i relativnu fleksibilnost u mogućnosti promjene osigurane sume ili perioda trajanja osiguranja.

Pragmatičnost razvijenijih zemalja EU-a, gdje u pojedinim zemljama i preko 70 posto stanovništva ima jednu ili više polisa životnog osiguranja i privatne štednje, sama od sebe mnogo govori. Čak i laik može shvatiti da, ako tradicionalno racionalni promišljeni zapadnjaci hrle za određenim finansijskim proizvodom, tu zaista postoji  korist i finansijska isplativost za pojedince i to je slučaj sa životnim osiguranjima.

Naravno, treba uvijek biti pažljiv, čitati mala slova i ne zaboraviti da se radi o privatnim kompanijama, a ne o humanitarnim organizacijama. Ali činjenica je da bi zapadnjaci, da su se oslanjali isključivo na sistem državnih penzija, imali jednako niske penzije kao i u BiH, nerijetko čak i manje. Industrija životnih osiguranja im je upravo pomogla da sačuvaju životni standard i dostojanstvo još dugi niz godina po prestanku radnog odnosa ili u nizu kriznih situacija, kada se osoba obično kaje, jer nije na vrijeme poduzela prave korake.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO