Ne izaziva nuklearni rat samo Pjongjang

Piše: Osman Softić

Korejski poluotok poprište je nepredvidivih ratnih igara i najopasnije geografsko područje na svijetu. Strahuje se da bi moglo doći do izbijanja drugog korejskog rata, koji bi mogao poprimiti i nuklearnu dimenziju.

Prijetnja režima u Pjongjangu da će, u slučaju provokacija, upotrijebiti svoj nuklearni arsenal protiv južnokorejskih, ali i američkih ciljeva na teritoriji SAD-a, izazvana je najnovijim sankcijama koje je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo protiv Sjeverne Koreje zbog nepoštivanja rezolucija koje je obavezuju na prekid razvoja nuklearnog oružja.

Ulje na vatru dosula je odluka vlasti Južne Koreje i SAD-a da započnu združene vojne manevre na jugu poluotoka. Ozbiljno shvativši prijetnju Pjongjanga, SAD je u Južnu Koreju uputio dva najsofisticiranija, “nevidljiva” bombardera B-2, u znak podrške svom savezniku.

Strah od ujedinjenja

Dok Južna Koreja i SAD manevre vide kao simbolični i defanzivni čin, Sjeverna Koreja ih smatra ozbiljnom prijetnjom svom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, te kao provokaciju čiji je krajnji cilj svrgavanje režima u Pjongjangu, nakon čega bi trebalo uslijediti ujedinjenje poluotoka po mjeri SAD-a.

Strah Pjongjanga nije neosnovan, budući da je SAD još tokom 80-ih godina prošlog stoljeća u okviru programa modernizacije svog arsenala u Južnu Koreju dopremila preko hiljadu komada nuklearnog oružja i 54 aviona opremljena mehanizmima da ga može upotrijebiti. Južna Koreja je tako pretvorena u najveću nuklearnu bazu na svijetu.

Ako bi došlo do izbijanja nuklearnog rata na Korejskom poluotoku, to bi, s obzirom na nesrazmjeran odnos vojnih arsenala, definitivno značilo kraj režima u Pjongjangu, a ljudske žrtve bile bi nesagledive.

Da bi se razumjela najnovija kriza važno je nakratko se vratiti u blisku historiju Korejskog poluotoka, u period kada je došlo do njegove podjele.

Sjever manevre SAD-a i Juga smatra ozbiljnom prijetnjom i doživljava kao provokaciju s ciljem ujedinjenja dvije Koreje po američkoj mjeri.

Nakon Drugog svjetskog rata sjeverni dio kontrolirali su Sovjeti, koji su instalirali komunistički režim, a južni Amerikanci, čije je vojno prisustvo omogućilo formiranje proameričkog antikomunističkog režima u Seulu.

Potpomognut i naoružan ruskim vojnim arsenalom, komunistički režim je na sjeveru pokušao zauzeti čitav poluotok. Amerikanci su, strahujući da bi komunističko preuzimanje juga Koreje moglo dovesti do pada ostalih zemalja istočne Azije pod komunističku vlast, izdejstvovali rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o odobravanju vojne intervencije s ciljem oslobađanja juga zemlje.

Intervencionističke trupe uspjele su potisnuti komunističke okupacione snage sa juga. Tada već komunistička NR Kina, bojeći se da bi na svojoj granici mogla imati proamerički, kapitalistički režim, ali i trajno stacionirane američke trupe, direktno se umiješala u rat na strani komunističkog Sjevera. U sukobu je stradalo pet miliona ljudi. Primirje je potpisano 1953, ali mirovni sporazum između dvije Koreje nikada nije sklopljen.

Blef ili stvarna prijetnja

Iako posjeduje nuklearno oružje, kao i balističke rakete dugog dometa za njegovo lansiranje, Sjeverna Koreja, prema analizama Međunarodnog instituta za strateške studije u Washingtonu, još nije ovladala preciznim tehnologijama koje bi joj omogućile uspješno gađanje ciljeva na teritoriji SAD-a, iako bi, tvrde oni, sa slabom preciznošću mogla dosegnuti teritorij otoka Guam u sjevernom Pacifiku, Japan i Okinavu, gdje je stacionirano skoro 50.000 američkih trupa i važne američke vojne instalacije.

Stoga se prijetnje Sjevera, prije svega, odnose na američke vojne potencijale u Južnoj Koreji, u kojoj je stacionirano 28.000 američkih vojnika.

Vjeruje se da jedino Kina može izvršiti pritisak na režim u Pjongjangu.

Koliko god prijetnje režima u Pjongjangu zvučale iracionalno, historija odnosa dviju zemalja i dosadašnje konzistentno ponašanje sjevernokorejskog režima, koje je uprkos retorici uvijek bilo pažljivo iskalkulirano, ukazuje na to da do realizacije prijetnji najvjerojatnije neće doći, jer bi to, prije svega, značilo kraj režima kojim već šest decenija vlada porodična komunistička oligarhija.

Osim toga, komunistički režim Sjevera je prevashodno okupiran vlastitim preživljavanjem, jer se, usljed dugogodišnjih ekonomskih sankcija, država nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji, a stanovništvo bukvalno gladuje.

Većina analitičara prijetnje Sjevera vidi kao još jedan blef u nizu pokušaja da osigura povoljniji status u pregovorima o denuklearizaciji poluotoka, a koji se već godinama bezuspješno provode na nivou šestorke (Sjeverna i Juzna Koreja, Japan, Kina, Rusija i SAD).

Pogled ka Kini

Budući da joj ponestaje aduta za uspješno rješavanje krize, pogledi međunarodne zajednice su sve više upereni ka Kini. Vjeruje se da jedino ona, kao moćni susjed i najbliži saveznik Sjevera, može izvršiti pritisak na režim u Pjongjangu i ubijediti ga u nužnost nastavka pregovora o denuklearizaciji, potpisivanju trajnog mira te izgradnji povjerenja između dvije Koreje.

Kina Sjevernu Koreju snabdIjeva gorivom, energijom i hranom, a obim godišnje trgovine dviju zemalja procjenjuje se na blizu 10 milijardi dolara. Pored toga, Kina u Sjevernoj Koreji ima značajne investicije u infrastrukturi i telekomunikacijama.

U zadnje vrijeme građani Kine se sve više protive neodgovornom i arogantnom ponašanju i nuklearnim ambicijama Sjeverne Koreje. Ovakav sentiment prisutan je i u štampi, što ilustrira i izjava Deng Yuwena, urednika i kolumniste uglednog časopisa KP-a Kine o tome kako bi se Kina trebala odreći Sjeverne Koreje i zauzeti oštriji stav prema režimu u Pjongjangu.

Kriza ide naruku Americi, jer joj pruža opravdanje za gomilanje trupa i vojnog arsenala radi eventualnog duela sa Kinom.

Uprkos mišljenju kineske javnosti, Kina ni po koju cijenu ne želi poduzeti oštre mjere koje bi mogle dovesti do kolapsa režima u Pjongjangu, uvjerena da je status quo, koji garantira njegov opstanak, još važan aspekt strateške politike prema Korejskom poluotoku.

Padom režima u Sjevernoj Koreji, usljed čega bi moglo doći do ujedinjenja sa Južnom, Kina bi bila direktno suočena sa SAD-om na vlastitim granicama. Takav scenario bi izazvao i nekontroliran priliv izbjeglica, što bi dodatno opteretilo društvene odnose u Kini.

S druge strane, stabilnost režima u Pjongjangu dobrim dijelom rješava sigurnosni problem sjeveroistočnih granica Kine, što joj omogućuje da vojne potencijale usmjeri u drugim pravcima.

Sukob interesa najmoćnijih sila

Smanjenju tenzija na Korejskom poluotoku, izgradnji povjerenja i obnavljanju pregovora o denuklearizaciji, najviše bi doprinijelo povlačenje 28.000 američkih vojnika iz Južne Koreje. Za ovakav potez nikada nije bilo veće potrebe nego danas.

Stabilnost režima u Pjongjangu dobrim dijelom rješava sigurnosni problem sjeveroistočnih granica Kine.

Ali to se, najvjerovatnije, neće desiti, posebno ne u momentu kada strateški interesi američke politike globalnog angažmana nužno podrazumijevaju povećanje vojne sile u istočnoj Aziji i Pacifiku.

Trenutna kriza ide naruku Americi, jer joj pruža opravdanje za gomilanje trupa i vojnog arsenala radi eventualnog duela sa Kinom, tako da se u regiji sjeveroistočne Azije može očekivati još intenzivniji angažman američke vojne moći, uključujući i povećanje broja trupa, a ne njihovo reduciranje.

Čak i ako se kriza oko Sjeverne Koreje smiri, veliki izazovi tek predstoje, s obzirom na to da se dvije najmoćnije sile svijeta, SAD i Kina, upravo tu direktno susreću, a njihovi interesi sukobljavaju.

Ovakva situacija pogoduje i režimu u Pjongjangu, koji u rivalstvu dvije sile vidi ne samo razlog svoga postojanja već, prije svega, šansu za preživljavanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera