Dogovor Hrvatske i Slovenije štetan za BiH?

Piše: Davor Gjenero

Memorandumom o suglasnosti, koji su uskladili i parafirali ovlašteni pregovarači, hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i slovenski državni tajnik Tone Kajzer, a što će ga potpisati premijeri Zoran Milanović i Janez Janša, u slovenskom će Parlamentu započeti proces ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora s EU-om, a pitanje međusobnih odnosa dviju država, vezano uz dugovanja i potraživanja u slučaju Ljubljanske banke, ostaje, de facto, zamrznuto.

Hrvatska je pristala na to da se pitanje Ljubljanske banke, odnosno takozvane prenesene štednje, rješava kao sukcesijsko pitanje, iako je jasno da su devizni depoziti njenih građana, koje je država isplatila i tako povećala svoj javni dug, u trenutku raspada Jugoslavije bili privatna imovina, pa, prema tome, ne bi trebali biti predmetom sukcesije.

Tek poslije, kao samostalna država, Hrvatska je isplatila blizu 520 od ukupno 840 milijuna DEM devizne štednje svojih građana. O neprenesenoj štednji, od skoro 320 milijuna DEM, odnosno 160 milijuna € plus kamate za dvadeset godina, u ovom krugu pregovora slovenski i hrvatski pregovarači nisu raspravljali.

Najtvrđi otpor BiH

Poslovne su banke, koje su u ime hrvatske države isplatile prenesenu štednju (a onda ih je država kompenzirala privatizacijskim instrumentima), u ime države još sredinom devedesetih pokrenule proces protiv Ljubljanske banke, Nove Ljubljanske banke koja je nastala prijenosom aktive na tu „novu“ banku, a ostavljanjem njenih dugova u „staroj“, te protiv slovenske države, kao vlasnice banke. Karakteristično za hrvatske sudove, proces nije pravomoćno završen niti nakon više od petnaest godina sudovanja, a Ljubljana je pokušala u finalu pristupanja Hrvatske EU-u izboriti hrvatsko odricanje od tih procesa i postići nekakvu „likvidaciju“ Ljubljanske banke u Hrvatskoj.

U Memorandumu o razumijevanju hrvatski državni vrh nije pristao na takvu opciju, ali jest na novi krug sukcesijskih pregovora. Ponovno se računa na pomoć Banke za međunarodna poravnanja (BIS) iz Basela, iako je prije dvije godine ta Banka odbila posredovati između Zagreba i Ljubljane u ovom sporu, jer je utvrdila da ne može ponuditi rješenje. Jedini način provođenja dogovora bio bi obnova dijaloga svih zemalja nasljednica bivše Jugoslavije uz medijaciju baselske banke, ali pokazalo se da druge države nasljednice nisu zainteresirane za takav nastavak dijaloga.

Sloveniji je bio najvažniji pritisak na Hrvatsku, jer su njeni građani imali najveće devizne depozite, a vrlo je relevantan dio novca čiji je povrat preuzela hrvatska država.

Najtvrđi je pritom otpor Bosne i Hercegovine, koja sama nije preuzela obvezu isplate štednje svojih građana u Ljubljanskoj banci, a njeni građani svoj su problem sami počeli rješavati pred Europskim sudom za ljudska prava i pritom su do sada uspjeli u prvostupanjskom postupku. Slovenija se, doduše, žalila na prvostupanjsko rješenje, ali ne čini se izglednim da bi ono moglo pasti u žalbenom postupku.

Međutim, da bi građani BiH, a time i svi drugi koji imaju neprenesenu štednju kod Ljubljanske banke, mogli naplatiti svoja potraživanja od Nove LB i slovenske države, proći će još dosta vremena. Naime, nakon pravomoćnosti presude Slovenija će dobiti rok u kome mora oblikovati model i definirati vrijeme u kome će isplatiti sve oštećene štediše, a za sve to bit će potrebna još koja godina.

Sloveniji je bio najvažniji pritisak na Hrvatsku, jer su njeni građani imali najveće devizne depozite, a vrlo je relevantan dio novca čiji je povrat preuzela hrvatska država. Budući da Hrvatska ove godine pristupa Europskoj uniji, presude njenih sudova postaju izvršne na području cijele Unije, pa bi na osnovu njih Hrvatska mogla naplatiti na sebe „preuzetih“ 260 milijuna € uvećano za dvadesetogodišnju kamatu, što bi objektivno potreslo slovenske državne financije, a ionako kapitalski neadekvatnu NLB gurnulo u siguran stečaj.

Dogovorom zapisanim u memorandumu ti će procesi u Hrvatskoj zastati, a Hrvatska se obvezala da neće pokretati nove. Međutim, Hrvatska se nije odrekla mogućnosti da te procese nastavi propadnu li pregovori o sukcesijskom rješavanju problema.

Nije jasno kako će se ti pregovori odvijati. Postoji mogućnost da Slovenija sada zaoštri pritisak na druge države bivše Jugoslavije da pristanu na otvaranje pregovora u Baselu, a oruđe za takav pritisak može joj biti samo uvjetovanje njihova napretka u EU dijalogu. Pritom bi se u najtežem položaju mogle naći BiH i Makedonija. Doduše, BiH trenutno ima ozbiljnije probleme u napretku prema dijalogu s EU-om, a u takvim uvjetima u Uniji ne bi bilo dobro primljeno da Slovenija pokuša bilo što dodatno uvjetovati, dakako, ako bi BiH riješila neke od svojih najtežih problema koji je zaustavljaju u započinjanju pregovora o članstvu.

Kao i u slučaju sporazuma o arbitraži o granici, i u ovom slučaju, „zaključenim“ Memorandumom o razumijevanju, niti Hrvatska niti Slovenija nisu izašle kao pobjednice iz dvadesetogodišnjeg sukoba, ali, isto tako, rješenje problema ponovno je samo odgođeno.

Za BiH je važno da se postupci pred Europskim sudom za ljudska prava okončaju prije otvaranja dijaloga o sukcesiji. S druge strane, Hrvatska ima samo blizu dvije godine manevarskog prostora za odgodu rješenja unutar sukcesijskog postupka, jer procesi koje ona vodi protiv Ljubljanske banke mogu biti „u zastoju“ samo otprilike dvije godine, a nakon toga bi se smatralo da je Hrvatska od njih odustala. Isto tako, pokretanje novih procesa nije moguće, jer je nakon 20 godina nastupila zastara tih potraživanja, pa hrvatska država do svog novca u Ljubljanskoj banci može doći samo ako procese „održi na životu“.

Kao i u slučaju sporazuma o arbitraži o granici, i u ovom slučaju, „zaključenim“ Memorandumom o razumijevanju, niti Hrvatska niti Slovenija nisu izašle kao pobjednice iz dvadesetogodišnjeg sukoba, ali, isto tako, rješenje problema ponovno je samo odgođeno. U pitanju granice stvari će biti jednostavnije, jer kakvo god bilo rješenje arbitražnog ad hoc tribunala ono će nakon hrvatskog pristupanja EU-u, kad granica više, zapravo, neće biti, biti irelevantno.

Relevantne konzekvence

Rješenje pitanja Ljubljanske banke imat će, međutim, relevantne konzekvence, jer se radi o ozbiljnom novcu, a problem se zbog kamata iz godine u godinu samo povećava. Doduše, tih 260 milijuna € što ih Hrvatska potražuje od Slovenije, a pogotovo blizu 80 milijuna €, koliko ostaje nakon što se odbiju plasmani Ljubljanske banke hrvatskoj privredi, čak i kad se ta suma uveća za dvadesetogodišnje kamate, relativno je mali iznos u odnosu na skoro 600 milijuna € financijske omotnice iz aktualnog proračunskog razdoblja, što bi ih Hrvatska izgubila ako ove godine ne pristupi EU-u.

Pritom ne treba niti govoriti o tome kakva bi šteta nastala ako bi Hrvatska izgubila datum pristupanja, a time vjerojatno i dugoročnu šansu za članstvo u Uniji. Ipak, za razliku od pitanja razgraničenja, koje je posve bilateralno, rješavanje problema devizne štednje u Ljubljanskoj banci imat će reperkusije i na države regije i na njihov put pristupanja EU-u, a, kao što se to nekako uobičajilo, najvećem riziku da bi pritom mogla biti gubitnikom izložena je država koja je i najveća žrtva procesa raspadanja Jugoslavije – Bosna i Hercegovina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera