Milanoviću bi dobro došla Luda u Dvorima

Pri dolasku na vlast prije 15 mjeseci Milanović je govorio umjereno, koncilijarno, skromno (AFP)

Piše: Zdenko Duka

Hrvatski premijer Zoran Milanović gubi živce u posljednje vrijeme i ulazi u verbalni konflikt sa sindikatima, s poslodavcima, s profesorima engleskog, s predstavnicima civilnog društva, koji su u skromnom broju demonstrirali protiv azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva i u konflikt s novinarima.

U ponedjeljak je sazvao izvanrednu konferenciju za novinare da bi ukazao na neke slučajeve neprofesionalnosti u medijima, a najviše potaknut time što je Nova TV skratila jednu njegovu izjavu, pa se moglo zaključiti kako premijer smatra da se u Hrvatskoj desio građanski rat.

Slobodni prilaz

Neke organizacije HDZ-a odmah su zatražile njegovu ostavku. U istoj je izjavi, ali petnaestak sekundi kasnije od spominjanja građanskog rata, Milanović spomenuo i „razoran rat i agresiju“ u Hrvatskoj, pa je zaista bjelodano da on ne misli da je rat u Hrvatskoj 1991-1995. bio građanski.

U mnogočemu što je iznio Milanović je u pravu, ali ne može biti normalna situacija u kojoj premijer jedne zemlje saziva izvanrednu konferenciju za novinare kako bi kritizirao medije, jer to uvijek znači i pritisak vlasti na slobodu medija.

Pri dolasku na vlast prije 15 mjeseci Milanović je govorio umjereno, koncilijarno, skromno. Održao je sjajan pobjednički govor koji je pozivao na okupljanje svih za boljitak Hrvatske i za reforme. Bio je to njegov obećavajući početak.

Bahat prema novinarima, ali i vlastitim kolegama političarima, bio je prvi Vladin potpredsjednik Radomir Čačić, koji je mjesecima bio izvjesni Vladin gromobran. Činilo se, čak, da nema ništa protiv takve uloge. Zbog zatvorske kazne morao je otići, nastala je praznina i oslobođeni slobodni prilaz Milanoviću.

Hrvatski premijer Zoran Milanović gubi živce u posljednje vrijeme i ulazi u verbalni konflikt sa sindikatima, s poslodavcima, s profesorima engleskog, s predstavnicima civilnog društva, koji su u skromnom broju demonstrirali protiv azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva i u konflikt s novinarima.

Zamjeralo mu se kako ga je malo u javnosti, ali sada, kad istupa više nego prije, zna biti goropadan.

Ekonomska situacija je loša, bez nade da će u dogledno vrijeme biti bolja i bez realnog plana u kojeg bi se moglo vjerovati da će plan pomoći.

Premijer Milanović vjerojatno ne gleda tako, ne misli da mu je Vlada startala loše, nego da su teške objektivne okolnosti, a kako je sve veći pritisak javnosti i medija, on se s mnogima počeo svađati.

Brzo misli i oštar je polemičar, pa je nekoliko puta ‘pomeo’ HDZ-ove zastupnike kad su mu postavljali pitanja u Saboru. To je kod mnogih promatrača bilo i radosno prihvaćeno, jer je Milanović žestoko raskrinkavao licemjerje političara koji su do jučer bili na vlasti, pa nisu napravili ništa ili su čak učinili puno štete, a sada, naravno, viču kako je ova Vlada katastrofalna.

Politički obračun s hadezeovcima premijeru i predsjedniku SDP-a može se oprostiti, može ga se i podržavati u tome, ali ‘širenje područja borbe’ na različite druge socijalne grupe ne donosi dobro Milanoviću i Vladi.

Govoreći kako Vlada mora naći pravo rješenje ukliještena između poslodavaca i sindikata, Milanović je u nedavnom televizijskom intervjuu rekao da poslodavci traže izmjene radnog zakona, jer bi radnike tretirali kao stvari, a sindikate je dva-tri puta pozvao da iziđu na izbore i na njima izmjere svoju snagu.

U mnogočemu što je iznio Milanović je upravu, ali ne može biti normalna situacija u kojoj premijer jedne zemlje saziva izvanrednu konferenciju za novinare kako bi kritizirao medije, jer to uvijek znači i pritisak vlasti na slobodu medija.

„Dvadeset godina gledamo iste ljude, uvijek isto pričaju… Ako žele izvoditi ljude na ulice zbog smanjenja od tri posto bruto plaća i baviti se rušilačkom politikom neka izvole. Ali netko u ovoj zemlji mora biti hladne glave i normalan“, prozvao je Milanović sindikate u televizijskom intervjuu. Naravno, taj ‘netko normalan’ su Milanović i Vlada.

Istina je da je ugled vođa sindikata u Hrvatskoj na najnižim granama, vrlo blizu katastrofalnih rejtinga stranaka, političara i Sabora. Istina je da su lideri manje-više nesmjenjivi i da s vrlo stabilnim sinekurama uglavnom ne dijele lošiju sudbinu svog članstva. Ali sindikati jesu tu da se bune kad se smanjuju plaće, sindikati nigdje ne idu na izbore, nigdje sindikati ne vladaju. Milanović to jako dobro zna, ali ljut je pa ih izaziva.

Neviđena pompa

U Zagreb je prije nekoliko dana stigao u posjet azerbejdžanski predsjednik Alijev, a 19 hrvatskih tvrtki rade poslove u toj zemlji ili su pred njihovim sklapanjem. Prilikom posjeta Alijeva, grupa demonstranata predvođenih aktivistima iz Kuće ljudskih prava protestirala je zbog katastrofalnog stanja ljudskih prava u Azerbejdžanu, a premijer Milanović im je to zamjerio pa kazao da su licemjeri, jer će te udruge i dalje ‘dolaziti po Vladin novac’ za svoj rad.

Asocirao je na jako staru izjavu jednog od hrvatskih ministara policije (još u socijalističkom sistemu), koji je prije tridesetak godina rekao da smo „jedina zemlja koja financira vlastitu opoziciju“.

Naprosto, svaka demokratska zemlja mora ‘financirati’ i svoju opoziciju, a premijer svakako zna da novac sviju nas prikupljen od poreza nije njegov i u vezi s njegovom podjelom udrugama postoje nekakvi kriteriji koje treba zadovoljiti.

Politički obračun s hadezeovcima premijeru i predsjedniku SDP-a može se oprostiti, može ga se i podržavati u tome, ali ‘širenje područja borbe’ na različite druge socijalne grupe ne donosi dobro Milanoviću i Vladi.

Neviđena medijska pompa digla se oko prilično lošeg engleskog Ingrid Antičević Marinović, hrvatske promatračice u Europskom parlamentu. Mediji su tu svakako pretjerivali, ali je to bio povod premijeru Milanoviću da, nakon što je izostavio Ingrid Antičević s liste za izbor u EP-u, kaže da ona bolje govori engleski od mnogih profesora engleskog, koji ga govore za minus dva.

Onda su se digli protiv njega profesorice i profesori engleskog, a on je, prema svemu sudeći, mislio samo na profesoricu engleskog Dubravku Šuicu, koja će biti prva na HDZ-ovoj listi za EP. Eto, sami nesporazumi.

I onda, naposlijetku – Zoran Milanović ‘zabranjuje’ odgovor na jedno novinarsko pitanje.

Pretprošlog vikenda morao je iz Vlade otići ministar turizma Veljko Ostojić iz Istarskog demokratskog sabora, zato što su 2004. godine, nakon pretvaranja poljoprivrednog u građevinsko zemljište, Ostojićeva supruga i njezina sestra preprodajom zaradile tri i pol milijuna eura. Prije ostavke Ostojić je iz dana u dan petljao, mijenjajući iskaze.

Zabranjen odgovor

S druge strane, predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić u ovom trenutku otplaćuje mjesečne rate kredita od više tisuća eura. Kako – teško je to objasniti. Novi ministar turizma Dario Lorencin, kojeg je Milanović prije koji dan predstavio novinarima, ima trenutačno tri kredita, ukupno vraća 180.000 eura. I – premijer zabranjuje odgovor na novinarsko pitanje Lorencinu da podrobnije objasni kako otplaćuje svoja tri kredita!

Tumači to apriornim novinarskim nepovjerenjem prema novom ministru. 

Naprosto, svaka demokratska zemlja mora ‘financirati’ i svoju opoziciju, a premijer svakako zna da novac sviju nas prikupljen od poreza nije njegov i u vezi s njegovom podjelom udrugama postoje nekakvi kriteriji koje treba zadovoljiti.

Možda je ovo za Milanovića prolazno razdoblje kad su kočnice popustile, a kao da ga nema tko otvoreno upozoriti i na neke njegove predominantne, previše samouvjerene, a štetne reakcije.

Potrebna je makar jedna pametna, lucidna, a dobrohotna Luda na dvoru – u zagrebačkim Banskim dvorima – koja bi ga kritizirala, a kojoj bi on vjerovao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera