Erozija američkih sankcija Iranu

Administracija SAD-a je praktično od iranske revolucije 1979. nametnula unilateralne sankcije Islamskoj republici (Reuters)
Administracija SAD-a je praktično od iranske revolucije 1979. nametnula unilateralne sankcije Islamskoj republici (Reuters)

Pišu: Hillary Mann Leverett i Flynt Leverett

Zapadni politički moćnici i komentatori pogrešno pretpostavljaju da će sankcije natjerati Iran na ustupke u pregovorima o nuklearnom programu – ili da će čak možda potkopati osnovnu stabilnost Islamske republike uoči narednih iranskih predsjedničkih izbora, koji će se održati u junu.

Osim pretjerivanja o tome kakav utjecaj sankcije imaju na iranske stavove i donošenje odluka, ovaj argument zanemaruje potencijalno fatalne greške u režimu sankcija koje predvode Sjedinjene Američke Države – greške naglašene tekućim razvojima u Evropi i Aziji, koje će vjerovatno potaknuti eroziju, ako ne i direktni kolaps američke politike o sankcijama.

Administracija SAD-a je praktično od iranske revolucije 1979. nametnula unilateralne sankcije Islamskoj republici. Ove mjere, međutim, nisu značajno naštetile iranskoj ekonomiji i zasigurno nisu promijenile iranske političke stavove koji se ne sviđaju Washingtonu.

Između 2006. i 2010. Amerika je uvjerila Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da usvoji šest rezolucija  kojim se odobravaju multilateralne sankcije Iranu –  također sa ograničenim utjecajem, s obzirom da su Kina i Rusija odbile da dozvole da se usvoji bilo koja rezolucija koja bi naštetila njihovim interesima u Iranu.

Osim unilateralnih i multilateralnih mjera protiv iranske ekonomije, SAD je od 1996. prijetio da  će uvesti “sekundarne” sankcije poslovnim subjektima iz trećih zemalja koji posluju sa Islamskom republikom.

Širenje spektra

Posljednjih godina Kongres je značajno proširio spektar aktivnosti koje podliježu takvim sankcijama, koje se ne odnose samo na ulaganje u iransku proizvodnju nafte i plina, već uključuju običnu kupovinu iranske sirove nafte i skoro sve finansijske transakcije.

Sekundarne sankcije su pravna i politička kula od karata. One skoro sigurno krše američke obaveze prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).

Ove godine je Kongres zabranio transfer plemenitih metala u Iran, čime otežava Teheranu da u zemlju donese prihod ostvaren izvozom ili da plati zlatom za uvoz robe.

Kongres je također proširio mjere sankcija koje mogu biti nametnute poslovnim subjektima koji su ih prekršili, uključujući i njihovo izbacivanje iz finansijskog sistema SAD-a.

Sekundarne sankcije su pravna i politička kula od karata. One skoro sigurno krše američke obaveze prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), koja omogućava članicama da obustave trgovinu sa državama za koje su ocijenili da predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali ne i da sankcioniraju druge članice zbog zakonitog poslovanja u trećim zemljama. Ako se ova praksa dovede u pitanje pred Mehanizmom za rješavanje sporova WTO-a, Washington će sigurno izgubiti.

Shodno tome, američke administracije nisu voljne da nametnu sekundarne sankcije poslovnim subjektima koji nisu iz SAD-a, a koji posluju sa Iranom. Clintonova administracija se 1998. godine suzdržala od nametanja sankcija konzorciju evropskih, ruskih i azijskih kompanija koje su gradile iranska gasna polja. Tokom naredne decenije, Washington je odbio da donese odluku da li druge neameričke kompanije koje imaju odnose sa Iranom trebaju biti sankcionirane.

Potpuna izuzeća

Obamina administracija sada izdaje potpuna izuzeća za zemlje koje nastavljaju kupovati iransku naftu, čak i kad je upitno da li one zaista smanjuju svoju kupovinu.

Ipak, pravni i reputacijski rizici koje donose američke prijetnje o sekundarnim sankcijama su smanjile spremnost kompanija i banaka u mnogim zemljama da posluju sa Iranom, što je dovelo do negativnih posljedica na količinu nafte koju Iran izveze, do posljedica na vrijednost iranske valute, te na posljedice drugih aspekata iranskog ekonomskog života.

Prošle godine je Evropska unija – koja je godinama osuđivala američku moguću “vanteritorijalnu” primjenu nacionalnog trgovinskog zakona i upozorila da će se obratiti Mehanizmu za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije ako Washington ikada sankcionira evropske kompanije zbog poslova vezanih sa Iranom – konačno podredila svoju politiku o Iranu američkim željama.

EU je uvela zabranu za iransku naftu i skoro sveobuhvatni ekonomski embargo Islamskoj republici.

Ipak, posljednjih sedmica je evropski Opći sud poništio evropske sankcije uvedene dvjema najvećim iranskim bankama, odlučivši da EU nikada nije potkrijepila svoje tvrdnje da su banke pružile “finansijske usluge poslovnim subjektima u ime iranskih nuklearnih i balističkih raketnih programa”.

Evropsko vijeće ima dva mjeseca da odgovori – ali ukidanje sankcija bankama bi ozbiljno oslabilo evropski režim sankcija. Ostali glavni igrači u iranskoj ekonomiji, uključujući Centralnu banku Irana i Iransku nacionalnu naftnu kompaniju, sada osporavaju njima nametnute sankcije.

Na drugoj strani svijeta, Amerika je na putanji koja će je dovesti do sudara sa Kinom zbog sankcija. Posljednjih godina Peking je pokušao udovoljiti američkoj zabrinutosti oko Irana. Nisu u toj zemlji dovoljno brzo razvili trgovinske i investicijske pozicije, a skrenuli su neke transakcijske tokove povezane sa Iranom u kinesku valutu  da omoguće Obaminoj administraciji da izbjegne sankcioniranje kineskih banka (slično tome, Indija sada rupijima plaća za uvoz neke iranske nafte).

Kako Kongres uvodi dodatne slojeve sekundarnih sankcija, tako se prostor za manevar predsjednika Obame postepeno smanjuje. U tome se nazire propast ove politike.

Nejasno je da li je Peking zaista snizio ukupni uvoz iranske nafte – ali očito ga smanjuje s obzirom na to da administracija odlučuje o šestomjesečnom izuzimanju od sankcija zemljama koje kupuju iransku sirovu naftu.

Sprečavanje sukoba

Administracija je poduzela mjere da spriječi kinesko-američki sukob oko sankcija. Osim izdavanja izuzeća za uvoz nafte, kineska banka kojoj je Washington zabranio pristup američkom finansijskom sistemu zbog transakcija vezanih za Iran je podružnica kineske energetske kompanije – podružnica bez poslovanja u Sjedinjenim Američkim Državama.

Međutim, kako Kongres uvodi dodatne slojeve sekundarnih sankcija, tako se prostor za manevar predsjednika Obame postepeno smanjuje. U tome se nazire propast ove politike.

Ako na insistiranje Kongresa administracija kasnije ove godine zatraži da Kina značajno smanji uvoz iranske nafte i da kineske banke zaustave praktično sve transakcije vezane za Iran, Peking će reći ne. Ako se Washington povuče, zastrašujući efekt sekundarnih sankcija će brzo erodirati. Izvoz iranske nafte je ponovno u porastu, uglavnom zbog kineske potražnje.

Kada postane očito da Washington neće ozbiljno nametnuti sekundarne sankcije, porast u isporuci iranske nafte Kini i drugim nezapadnim privredama (primjera radi, Indiji i Južnoj Koreji) će se ubrzati. Isto tako, nezapadne sile su u središtu iranske potrage za alternativnim mehanizmima za provođenje i rješavanje međunarodnih transakcija, mehanizmima kojim dominira SAD – što je projekt koji će dobiti maha nakon što propadne blef Washingtona.

Isto tako, ako Washington uvede sankcije velikim kineskim bankama i energetskim kompanijama, Peking će odgovoriti – barem tako što će Ameriku izvesti pred Mehanizam za rješavanje sporova WTO-a (gdje će Kina pobijediti), a možda će uzvratiti na isti način američkim kompanijama u Kini.

Nakon što se politika Amerike o sankcijama raspetlja, predsjednik Obama će morati odlučiti hoće li ostati na putu otvorenog neprijateljstva prema Iranu koji će u konačnici dovesti do još jednog rata na Bliskom istoku, koji su pokrenule Sjedinjene Američke Države.

Kineski političari su sve više zabrinuti da Washington zanemaruje svoj dio temeljnog dogovora koji je bio osnova kinesko-američkog približavanja 1979-tih – da prihvati kineski relativni ekonomski i politički uspon i da ne pokuša uspostaviti hegemonijsku poziciju u Aziji.

Peking je već manje spreman za rad u Vijeću sigurnosti na novoj (iako razblaženoj) rezoluciji o sankcijama i spremniji su da se odupre američkim inicijativama koje, prema mišljenju Kine, predstavljaju prijetnju interesima te države (svjedok tome je kineski veto na tri rezolucije o Siriji, koje podržava SAD).

U tom kontekstu, kineski čelnici neće prihvatiti američku aroganciju oko sankcija Iranu. U ovom trenutku, Peking ima više načina da nametne kazne Americi zbog kršenja međunarodnih ekonomskih zakona kojim zadire u kineske interese nego što Washington ima mogućnosti da prisili Kinu da se povinuje.

Nakon što se politika Amerike o sankcijama raspetlja, predsjednik Obama će morati odlučiti hoće li ostati na putu otvorenog neprijateljstva prema Iranu koji će u konačnici dovesti do još jednog rata na Bliskom istoku, koji su pokrenule Sjedinjene Američke Države.

Alternativa je razvoj drugačije vizije za američku strategiju o Bliskom istoku – one koja naglašava istinski diplomatski odnos sa Teheranom, ukorijenjen u američkom prihvatanju Islamske republike kao legitimnog političkog poretka koji predstavlja legitimne nacionalne interese i koji je usmjeren na temeljni preustroj američko-iranskih odnosa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 



Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO