BiH – poligon za bogaćenje

Piše: Enes Ratkušić

Popriličan broj značajnih datuma koji se “obilježavaju” u Bosni i Hercegovini a tiču se upravo državne razine predmet je kontinuiranih rasprava i sporenja, čija ishodišta prepoznajemo u krajnje nepomirljivim stajalištima. Jedni ih doživljavaju epohalnim, historijski najvažnijim, drugi ih različitim oblicima ignoriranja nastoje potisnuti na margine društvene zbiljnosti, kao historijski nebitne, ili čak opasne i pogibeljne po sam opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Tako je sa svim datumima, od Dana nezavisnosti do Dana državnosti. I jedan i drugi izloženi su osporavanjima, koji svoje “utemeljenje” nalaze u različitim gledanjima na prošlost, puno više na budućnost Bosne i Hercegovine kao države.

Nesuglasice nekadašnjih republičkih vlastodržaca oko profiliranja tadašnje SFRJ koja se lagano raspadala – bolje rečeno, odsustvo volje da se pronađe rješenje koje bi je u nekoj formi sačuvalo kao teritorijalnu zajednicu – opredijelila je novoizabrano bosanskohercegovačko rukovodstvo s tadašnjim predsjedavajućim Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem, da među građanima provjere raspoloženje o Bosni i Hercegovini kao samostalnoj državi.

Mnogo žrtava je palo do 20. maja 1992. godine, kada se zastava Bosne i Hercegovine zaviorila ispred sjedišta Ujedinjenih naroda na East Riveru u Nev Yorku.

Izetbegović se, uz značajnu podršku, na takav korak odlučio uprkos otvorenim prijetnjama predstavnika Srpske demokratske stranke, odnosno njenog predsjednika Radovana Karadžića, koji je zaprijetio paklom i nestankom najbrojnijeg naroda u zemlji. Ne treba zaboraviti, međutim, da je i sama međunarodna zajednica insistirala na demokratskom izjašnjavanju, podstičući članice tadašnje Jugoslavije na takav korak. Referendum je, prema izvještaju Badinterove Arbitražne komisije, bio posljednji preduvjet za njenu međunarodnu verifikaciju kao samostalne države.

Zahvaljujući činjenici da se na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine većina građana zemlje, među njima, prema nekim procjenama, i oko deset posto Srba, opredijelila za nezavisan status zemlje, Bosna i Hercegovina je zvanično postala nezavisna država. No, ona se odmah po ozvaničenju nezavisnosti suočila s problemima proglašenja paralelne vlasti na takozvanim srpskim prostorima, barikadama, a potom i opsadom Sarajeva. Mnogo žrtava je palo do 20. maja 1992. godine, kada se zastava Bosne i Hercegovine zaviorila ispred sjedišta Ujedinjenih naroda na East Riveru u Nev Yorku.

Logika (ne)iskrenih namjera

Navedeni događaji – bolje rečeno, zbivanja koja su uslijedila – formirala su dva nepomirljiva stava o prirodi i karakteru rata, kojeg jedni doživljavaju kao akt agresije na međunarodno priznatu državu, dok ga drugi, opet, tretiraju građanskim ratom, ili čak početkom borbe za očuvanje Jugoslavije kao jedinog modela koji Srbima osigurava život u jednoj državi.

Uprkos ogromnim žrtvama i velikim razaranjima, uspostavljeni mir u zemlji nije donio bilo kakve novine u pogledu uklanjanja navedenih razlika. Šta više, međunarodna zajednica, pod čijim pokroviteljstvom je mir uspostavljen, gotovo da održava navedene razlike, što je u očima mnogih analitičara političkih prilika u Bosni i Hercegovini pozicionira kao političkog arbitra sa “sumnjivim namjerama”. Podrška bosanskohercegovačkoj cjelovitosti, uz prećutnu toleranciju ponašanja koje ne samo da retorički osporava njen status kao međunarodno priznate države, nego je različitim aktivnostima iznova destruira, teško se može prihvatiti kao logika iskrenih namjera. Mlaki demanti koji dolaze nakon takvih prigovora još više unose sumnju u pogledu krajnjih mogućih solucija.

Jedni će, uz obavezno prisustvo diplomatskog kora, istaknuti sve vrijednosti, povijesnu epohalnost samog čina sticanja statusa nezavisnosti; drugi će se potruditi da kažu da taj dan nikada neće priznati.

Takav odnos suštinski ohrabruje ne samo one koji bi Bosnu i Hercegovinu rado podijelili, nego obeshrabruje i one koji već dvije decenije u svakom pogledu svjedoče odanost zemlji, zbog čega se i u takvim krugovima nerijetko poteže pitanje nije li taj čin borbe za nezavisnost bio svojevrstan politički avanturizam. Takva logika, naravno, ide korak dalje, promovirajući tezu po kojoj je cijeli problem mogao biti riješen bez stradanja, što je iz perspektive cjeline zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije apsurdna tvrdnja, koja nema bilo kakvo utemeljenje.

Sve su to, međutim, razlozi koji bitno determiniraju budućnost zemlje u kojoj su suštinske promjene, naslonjene na toleriranje nepoštovanja osnovnih postulata koji jednu zemlju artikuliraju kao cjelovitu, nedjeljivu i međunarodno priznatu državu, gotovo nemoguće. Rezultanta cijele te zavrzlame očitovat će se u svečanim prijemima i drugim vidovima obilježavanja Dana nezavisnosti u dijelu entiteta Federacija Bosna i Hercegovina, dok će entitet Republika Srpska taj dan “obilježiti radno”, što je film čije reprize stalno gledamo. Jedni će, uz obavezno prisustvo diplomatskog kora, istaknuti sve vrijednosti, povijesnu epohalnost samog čina sticanja statusa nezavisnosti; drugi će se potruditi da kažu da taj dan nikada neće priznati.

Dodik i ‘borci’ iz Federacije

Situacija da ne može apsurdnija – jedna grupa vlastodržaca osporava nešto što sve relevantne svjetske institucije priznaju i niko od tako nečega ne pravi problem. I ne samo to, nego s tim istim, koji osporavaju ono što oni priznaju, vode najnormalniju političku i svaku drugu komunikaciju, ne nalazeći za shodno ni da im prigovore, a kamo li oštrije upozore, devalvirajući na taj način status, odnosno neupitnost općeusvojenih načela prema kojima se ravna cijeli svijet. Rade li oni to u interesu održavanja “mirne Bosne”, ili je u pitanju nešto drugo? Drugo, naravno, jer ovako koncipirana država samo im produžava vijek unosnog političkog trajanja.

Čini se da je svim tim mešetarima ovako najbolje, jer je unutrašnja perspektiva još apsurdnija. Ma kako nelogičnim zvučalo i jednoj i drugoj strani, ne generalizirajući, naravno, ovako koncipirana država, u kojoj nema neupitnih pretpostavki, potpuno odgovara. Bosna i Hercegovina ovakva kakva je zapravo im omogućava da vladaju i enormno se bogate na filozofiji takve podjele. Bosna i Hercegovina je za takve rabote izvanredan poligon kakvog u svijetu nema.

Bez Bosne i Hercegovine predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bi bio politički mrtvac, zbog čega njegovim pričama o njenom dokidanju ne treba vjerovati.

Ni u jednoj drugačije koncipiranoj državi Milorad Dodik, kao sinonim negiranja samog smisla opstojnosti Bosne i Hercegovine, zasigurno ne bi mogao ostvariti tako dominantnu poziciju. Bez Bosne i Hercegovine predsjednik RS-a bi bio politički mrtvac, zbog čega njegovim pričama o njenom dokidanju ne treba vjerovati. Bude li ozbiljno shvaćen i neko stvarno krene u realizaciju takvog cilja, za protivnika će imati upravo Dodika, kojem bi se u takvoj borbi zasigurno pridružio i značajan broj “boraca” iz Federacije.

Njima, dakle, treba ovakva Bosna i Hercegovina i ovakvo obilježavanje svih državnih praznika, pa i Dana nezavisnosti, između ostalih. Kad građani ove zemlje konačno shvate tu filozofiju njihovog “novokomponiranog patriotizma”, kad ta podjela ne bude figurirala kao najpovoljniji ambijent za lične profitabilne aktivnosti, zasigurno ćemo imati manje-više sličnu atmosferu u zemlji 1. marta. I ne samo 1. marta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera