Mišljenja

Zašto Zapad strahuje od uplitanja u Siriji

Velika razaranja: Stradali postali statistički podaci (AP)
Velika razaranja: Stradali postali statistički podaci (AP)

Piše: Mirnes Kovač

Da li je vrijeme nakon 11. septembra, 2001. godine, obilježeno kao doba u kojem će glavnu ulogu u određivanju međunarodnih odnosa imati strah? Koliko god bježali od ovog pitanja, dešavanja na međunarodnoj sceni nas njemu vraćaju. Doista, strah je, izgleda glavni pokretač našeg globaliziranog svijeta.

Strah od nuklearnog Irana, s jedne strane drži, napetost na Bliskom istoku već skoro deceniju. Slično je sa strahom od Izraela i njegovog ekspanzionizma u regionu. Strah u globalnoj ekonomiji od prevlasti Kine, strah od energetske ovisnosti o Rusiji…

U skorije vrijeme, strah od terorista, radikala u Siriji, nije samo priča kojom svoju brutalnu opresiju opravdava režim Bashara al-Assada, već je taj strah i glavni kočničar većeg uplitanja Zapada u zaustavljanje pokolja nad sirijskim građanima.

Primarni modus

Već više od jedne decenije, strah kao učinkovito sredstvo zapadnog intervencionizma postalo je njegov primarni modus djelovanja tamo gdje se želi, naprimjer u Maliju, tj. gdje postoje interesi. Odnosno, nedjelovanja tamo gdje ti interesi ne postoje ili nisu dovoljno privlačni kao što je slučaj dvogodišnjeg krvoprolića u Siriji

Kao jedan od najefektnijih pokretača straha još je maksima – “Al-Kaida”, iako je njen vođa prije dvije godine ubijen u svom skrovištu u Abbottabadu, u Pakistanu. 

O problematičnom pristupu savremenom terorizmu korisne priloge napisali su mnogi relevantni svjetski umovi. Svi se slažu u jednom, u pogrešnom i zavodljivom načinu prisutpa i rješavanja ovog problema, pogotovu, teških posljedica njegove zloupotrebe.

Međutim, strah je učinio svoje i, kako to inače biva, stvorio je svoju samoodrživost kroz traumu. Traumu koja će, izgleda, odrediti budućnost zapadnog odnosa ne samo sa ostatkom svijeta, već i sa samim sobom.

“Propaganda djeluje kada se poklopi sa ljudskim osjećanjem za ono što oni smatraju istinom,” jedna je od rečenica koju je u završnim mislima knjige Al-Kaida: Prava priča o radikalnom islamu (Al-Qaeda: The True Story of Radical Islam) izrekao Jason Burke, autor svjetskog bestsellera iz 2004. godine. U ovoj knjizi Burke je pokušao predstaviti radikalizam koji za svoju ideološku podlogu uzima vjeru islam. Iako je prošla gotovo decenija od kako je ovaj autor sa izravnim iskustvom istraživanja ekstremističkih grupa objasnio pravu prirodu ove pojave, ona još nije sišla sa uma globalne zajednice, iz glava planera i kreatora politika, iz novinskih napisa i medija općenito. 

Strah je učinio svoje i, kako to inače biva, stvorio je svoju samoodrživost kroz traumu. Traumu koja će, izgleda, odrediti budućnost zapadnog odnosa ne samo sa ostatkom svijeta, već i sa samim sobom.

“Šta je onda Al-Kaida? Upitajte čak i dobro obaviještene Zapadnjake šta oni misle šta je Al-Kaida  i mnogi će vam kazati da to označava neku terorističku organizaciju koja je osnovana prije više od jedne decenije od strane iznimno bogatog saudijskog vjerskog fanatika i koja je prerasla u fantastično moćnu mrežu, koja se sastoji od hiljada obučenih i motiviranih ljudi, koji čekaju u svakom gradu, u svakoj zemlji, na svakom kontinentu, spremni da izvrše zapovjedi svog vođe, Osame bin Ladena, da ubiju i osakate za svoju stvar. Dobra vijest je da ovakva Al-Kaida ne postoji. Loša vijest je da je prijetnja s kojom se sada suočava svijet daleko opasnija od bilo kojeg pojedinačnog terorističkog vođe sa vojskom, ma koliko velikom, lojalnih kadrova. Umjesto toga, prijetnja s kojom se suočavamo je nova i drugačija, kompleksna i različita, dinamična i mnogolična i iznimno teška za okarakterizirati. Trenutno nema dostupnog vokabulara s kojim bi se to opisalo. Ovo vodi u probleme. “Al-Kaida” je jedna umrljana i surova oznaka, koja se često nepažljivo primjenjuje u nedostatku pogodnijeg termina…” napisao je u svojoj knjizi prije skoro deset godina Jason Burke, nagrađivani autor, novinar koji je više od decenije proveo izvještavajući sa Bliskog Istoka.

Boravak u Iraku i Afganistanu pružio mu je iskustvo iz prve ruke: uvid u tajne dokumente, priliku za zapanjujuće intervjue sa obavještajcima, militantima, komandirima mudžahedina i saradnicima Bin Ladena.

Razotkrivajući mit “Al-Kaida” s ciljem razumijevanja ovog beskrajnog košmara i nejasnoća, za shvatanje današnjeg radikalizma koji se na najbezkrupolozniji način trpa na račun islama i muslimana, ovaj autor nalaže preformuliranje standardnog Zapadnog pitanja “Šta oni hoće?” u “Zašto se oni osjećaju tako da moraju djelovati na način na koji djeluju?”

Veoma pronicljivo! Unatoč svom neredu koji se danas na svjetskoj sceni dešava, svom strahu i nevoljama koje je donio terorizam, Burke, hrabro Zapadu saopćava odgovor na ove zagonetke: “Odgovor je da sve što militanti čine, rade zbog toga što, iz pozicije svog iskrivljenog stajališta, vjeruju da nemaju drugog izbora. Vjeruju da je islam napadnut. Vjeruju da vojuju odlučujuću bitku za opstanak svog društva, kulture, vjere i načina života…” “A odakle ova percepcija izvire?” – pita se Burke, “Zašto nas okrivljuju?” – pita se i odgovara: “Zbog dobrih i loših razloga. Istina je da historija Zapadne intervencije u muslimanskom svijetu u protekla tri stoljeća nije bila sretna. Također je istina, kao što su stoljeća antisemitizma pokazala, da ljudska bića prirodno traže da okrive “drugog.”

Stvorene traume

Dakle, strah je učinio svoje, historijske traume su stvorene i one se održavaju bilo kroz iracionalni narativ o Zapadu kao neprijatelju ili pak kroz stalno medijsko naglašavanje fanatičnih militanata u islamskom ruhu koji “mrze naš način života” i žele nas zajedno s njim uništiti. Savršen sukob strahova i trauma koji ustvari jedni druge čine samoodrživim paraliziraju današnji svijet. Za to je najočitiji primjer Sirija gdje smo se već navikli na “normalne” dnevne bilanse mrtvih koji dosežu i brojke od preko stotinu mrtvih. I ne samo to! Ti strahovi i te traume danas gotovo u potpunosti isključuju opcije bilo kakvog interveniranja, pa i onog spornog tzv. humanitarnog. Niko, koliko sam upratio u posljednjih dvije godine od početka sukoba u Siriji, nije ozbiljno razmotrio pitanje tzv. humanitarne intervencije!?

O problematičnom pristupu savremenom terorizmu korisne priloge napisali su mnogi relevantni svjetski umovi. Svi se slažu u jednom, u pogrešnom i zavodljivom načinu prisutpa i rješavanja ovog problema, pogotovu, teških posljedica njegove zloupotrebe.

Stoga, više nije glavno pitanje hoće li u Siriji pobunjenici uspjeti ukloniti Assada i njegov okrutni režim, ili hoće li taj režim uspjeti ugušiti pobunu. Sada je realnije pitanje hoće li Sirija uopće opstati. I dok ova zemlja polahko nestaje, sada ona u takvom stanju kakvom jeste postaje strah za cijeli region Bliskog istoka, na što ovih dana upozorava ugledni londonski Economist, pozivajući svijet da reagira prije nego što bude previše kasno. Prije, dodaćemo, nego što i ovaj strah preovlada i odredi svaku buduću situaciju. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Turska je otvorila šesnaesti logor za sirijske izbjeglice. Iako predviđen za 10 hiljada, u roku od sedam dana od otvaranja u njemu je već 12.000 ljudi. Posjetila ga je reporterka Al Jazeere Nisreen El-Shamayleh.  

Više iz rubrike Piše
POPULARNO