Ljudska prava – ideološka šarena laža?

Piše: Mirnes Kovač

Letimičan pregled, na koju god stranu svijeta da se pogleda, pokazuje da ljudska prava nisu u ništa boljem stanju nego što su bila prije 65 godina, kada je Generalna skupština UN-a usvojila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima (UDHR). Štaviše, danas kršenja ljudskih prava, osim što se dešavaju u skoro svakom kutku svijeta, zahvaljujući savremenim sredstvima informiranja, mnogo bolje vidimo u svim njihovim užasavajućim dimenzijama.

To, dakako, više zabrinjava, posebice što danas čovječanstvo, ipak, ima neka zapisana pravila i norme, institucije koje nije imalo, barem ne u ovoj formi i kapacitetu, prije šest i pol decenija, u vrijeme kada je svijet u šoku i nevjerici pokušavao dokučiti razmjere žrtava i razaranja Drugog svjetskog rata. Uz sve to, veliki dijelovi svijeta priču o ljudskim pravima i dalje doživljavaju kao ideološku šarenu lažu. Naravno, dok to čine ne samo da ne nude alternativu, već istovremeno nastavljaju ta, uslovno kazano usaglašena, ljudska prava brutalno kršiti. I oni razvijeni i oni nerazvijeni. Zašto Univerzalnu deklaraciju svi ne doživljavaju kao “univerzalnu”? I, naposljetku, ima li smisla zapitati se da li je savremeni svijet svojom savremenošću osavremenio i kršenja ljudskih prava? Je li u 21. stoljeću naivno govoriti da je svijet, da smo svi mi nešto naučili?

Muslimanski svijet

Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UNGA) je 1950. godine 10. decembar proglasila Danom ljudskih prava, a objašnjenje koja se tada proklamiralo bilo je da je taj dan proglašen “kako bi narodi svijeta obratili pažnju na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao zajednički standard i postignuće svih naroda i svih nacija”. K tome,  UN je prije ravno dvadeset godina kreirao mandat Visokog povjerenika za promociju i zaštitu ljudskih prava. Univerzalna deklaracija (UDHR) predstavlja prvi globalni izražaj o pravima koja sva ljudska bića inherentno zavređuju. Sastoji se od trideset članaka, koji su sastavljeni oslanjajući se na neke ranije međunarodne sporazume, regionalne kodekse i nacionalne ustave i zakone. Ali čije? Zašto je, recimo, kao “univerzalnu” ne prihvata i ignorira veliki dio onog što se zove muslimanskim svijetom, a koji danas broji jednu četvrtinu svjetske populacije?

Charlesa Malika je njegovo libansko porijeklo učinilo nekom vrstom nadomjestka za odsutni muslimanski glas u komisiji, ali to je stvorilo pogrešnu pretpostavku. 

Možda se to dešava zbog činjenice što je jedan od njenih ključnih sastavljača u Komisiji UN-a, uz Elenoor Rosevelt, dakako, bio specijalni izvjestilac Charles Malik iz Libana. Ustvari, on jeste napisao uvodni dio Deklaracije i jeste bio odgovoran za nekoliko njenih članaka, koji su dokumentu nastojali dati odgovarajuće, univerzalno značenje. (Ostale članove Komisije činili su Rene Cassin, francuski pravni ekspert, John Humphrey, kanadski službenik UN-a i pravni učenjak P. C. Chang iz Kine.) Charlesa Malika je njegovo libansko porijeklo učinilo nekom vrstom nadomjestka za odsutni muslimanski glas u komisiji, ali to je stvorilo pogrešnu pretpostavku.

Malik nije bio samo predani kršćanin (ono što bi se danas nazvalo fundamentalistom), već se držao stavova koji su bili duboko neprijateljski nastrojeni prema islamu. Kasnije je postao ideološki mentor libanskih snaga, desničarske kršćanske milicije tokom libanskog građanskog rata. Malik je stajao iza izjava poput one: ‘Vjerujem da je grčko-rimsko-judeo-kršćanska tradicija, sa svim svojim unutarnjim mnogostrukostima, pa čak i kontradikcijama, najveća, najdublja i najvjerodostojnija historijska činjenica koja postoji.’

Osim farse sa Kairskom deklaracijom iz 1990. godine, muslimanski svijet nije ponudio ništa kredibilnije. A o praksi je suvišno bilo šta govoriti. 

Ipak, Charles Malik je, kao neumorni lobista i čovjek sa vezama, uspio neutralizirati sumnje Sovjeta, dijelom i uključivanjem nekih od njihovih primjedbi u konačni nacrt. Muslimanske zemlje su uglavnom odbile podržati Deklaraciju, a Sovjeti su se suzdržali pri konačnom glasanju. Deklaracija je, ipak, usvojena i postala je ‘univerzalna’: oficijelno globalno očitovanje o ljudskim pravima.  Dakle, s pravom se i danas postavljaju pitanja o ljudskim pravima formuliranim u Univerzalnoj deklaraciji na ovakav način, te stoga njihovo (ne)usvajanje od strane drugih civilizacija, pa tako i one islamske, ne treba mnogo iznenađivati. 

Međutim, ni odgovori onih koji prigovaraju nisu adekvatniji. Osim farse sa Kairskom deklaracijom iz 1990. godine, muslimanski svijet nije ponudio ništa kredibilnije. A o praksi je suvišno bilo šta govoriti. Slična je situacija i sa ostalim civilizacijama, koje nisu uključene u dominantne krugove svjetskog odlučivanja. S druge strane, stanje ljudskih prava i njihovo kršenje u muslimanskom svijetu ove zahtjeve delegitimiziraju. Ništa bolje stanje, međutim, nije ni na Zapadu – pitanje je samo referentne tačke iliti mjesta s kojeg se “gađa” i kritikuje drugi.

Pokazatelji stanja ljudskih prava danas ne bi trebali biti samo slučajevi njihovih brutalnih kršenja u nerazvijenim zemljama ili konfliktnim zonama. Zar je stanje kada su u pitanju ljudska prava i slobode mnogo bolje u onome što danas imenujemo razvijenim svijetom? Često je u samom konceptu naglasak na političkim pravima. Tako ustaljeni primjeri kršenja ljudskih prava počinju sa primjerima raznih ugnjetavanja, od Tibeta pod kineskom upravom, preko represije opozicije u Uzbekistanu, ograničavanja sloboda govora i vjere u Turkmenistanu, zločina sudanskog režima u Darfuru, totalitarizma u Sjevernoj Koreji i zabranjivanja obrazovanja ženama u Afganistanu i Pakistanu do nepostojanja nikakvih prava Rohinja populacije u Mijanmaru ili užasne aparthejdske politike Izraela nad Palestincima. Primjer je i šokirajući slučaj koji se desio krajem novembra ove godine, kada su vlasti Angole saopćile zabranu svega vezanog za islam i kada su počele rušiti džamije. Naravno, niz ovih primjera bi se mogao protezati unedogled.

Taj poduhvat će morati obuhvatati vrijednosti koje počivaju na nečemu stabilnijem i humanijem od neoliberalne hegemonske dogme.

Međutim, šta je sa slučajevima u onom dijelu svijeta koji se smatra predvodnikom u misiji “civiliziranja” ostalog svijeta u domenu ljudskih prava? Zar podatak Eurostata da jedna četvrtina Evropljana živi na rubu siromaštva, te podaci da u najrazvijenijim zemljama poput Velike Britanije i Holandije žive milioni porodica na rubu siromaštva, zar masovne deportacije iz Francuske, zar milioni Amerikanaca, koji unatoč pokušajima sa tzv. Obamacare zakonom o reguliranju zdravstvene zaštite i dalje nemaju zdravstvenu zaštitu, a da ne govorimo o siguronosnim programima NSA-e i o narušavanju privatnosti miliona ljudi ne samo u Americi, već širom globusa i hiljade imigranata koji se utapaju u Sredozemnom moru ne govore o opasnom raskoraku!? Liste slučajeva kršenja ljudskih prava i sloboda su itekako duge i u onim dijelovima svijeta koji se zaklinju svetinjama poput Univerzalne deklaracije.

Sve ovo ukazuje na to da je potreban jedan novi konsenzus o ljudskim pravima. Morat će doći do međucivilizacijske razmjene, koja će obuhvatiti sve svjetske religije i civilizacije s ciljem nadogradnje i sastavljanja jedne nove univerzaln(ij)e deklaracije o ljudskim pravima. A taj poduhvat, iako je teško ostvariv, nije nemoguć. Za njega će, dakako, biti potrebna volja i onih koji se u Univerzalnu deklaraciju zaklinju i onih koji je osporavaju. Taj poduhvat će morati obuhvatati vrijednosti koje počivaju na nečemu stabilnijem i humanijem od neoliberalne hegemonske dogme.

Promoviranje licemjerja

Što je najvažnije, taj poduhvat će sa sobom morati nositi odlučnost ka poštovanju ljudskih prava – a ne samo njihovom usaglašavanju i deklariranju. Šta, naposljetku, odnosno nakon 65 godina Univerzalne deklaracije ili nakon još toliko godina neke univerzalnije ima čovječanstvo, ako i dalje na svakom koraku ona budu kršena i narušavana?

Svjestan sam idealizma ove kritike, ali šta je realizam koji preostaje? I Zapad i Istok i bogati Sjever i siromašni Jug, u protivnom, idu ka promoviranju licemjerja i pohlepe kao vrijednosti i stvaranju svijeta poput onog kojeg je u svom najnovijem filmu “Elysium” fantastično prikazao Neill Blomkamp. Godina je 2154. i postoje samo dvije klase ljudi: oni veoma bogati, koji žive u “vještačkom raju”, na svemirskoj postaji simbolično nazvanoj “Elysium” (po grčkom mitskom obitavalištu blaženih), te oni koji su ostali na Zemlji, u paklu stvorenom ljudskom rukom, prenaseljenoj i prezagađenoj kriminalom, siromaštvom, glađu i bolesti na svakom koraku. Iako futuristička, slika i nije toliko daleka od neke buduće realnosti čovječanstva ostavljenog sa svim njegovim deklaracijama, pa i sa onom univerzalno proklamovanom o ljudskim pravima. Na koncu, je li to taj brutalni realizam (makar koncipiran u grčko-rimsko-judeo-kršćanskoj tradiciji, koju je favorizirao Charles Malik) kojem hrlimo?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne oderažavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera