Kreću nogometna euforija i busanje u prsa

Piše: Damir Petranović

Dragi Ćosiću je “laknulo” nakon što je otkrio da je Hrvatska izvukla Brazil i utakmicu otvaranja Svjetskog prvenstva. Kakvi su se misaoni procesi u tom trenutku odvijali u njegovoj glavi nije baš poznato, no čovjek se djelić sekunde kasnije ispravio: “Bit će to težak put.” Valjda ga je hipnotizirala beskrajna ceremonija ždrijeba i komplicirano, ubitačno vrtenje onih kuglica u nepreglednom nizu “potova”.

Zdjele su htjele da se Hrvatska namjeri na domaćina, a Bosna i Hercegovina na Argentinu i bit će to kvasac za tradicionalno balkansko busanje u prsa: od Sutle do Drine već je krenulo dozlaboga iritantno procjenjivanje “s kime se može igrati”, a u ovoj tradicionalnoj vještini nogometnih znalaca najjači protivnik obično se označi kao ključni. Oni preostali, poput Meksika i Kameruna, u hrvatskom, odnosno Irana i Nigerije u bosanskohercegovačkom slučaju, mahom predstavljaju tek plitak potok kojeg se lako da pregaziti, iako iskustvo uči da samodopadne i samouvjerene ekipe baš na njima najčešće kiksaju.

I da… Ne treba pobijediti Brazil i Argentinu za proći dalje. Ne! Dosta je pokazati se jačim od ekipa koje smatramo autsajderima, tamo nekakvih Afrikanaca i Iranaca.

Ćirine prognoze

Javio se, naravno, sveprisutni Miroslav Ćiro Blažević, pa zaključio da Hrvatska čak ni s Brazilom ne bi morala imati prevelikih problema, dok će se ostali prepasti čim ugledaju dresove s kvadratićima. Ni o Bosni i Hercegovini on nema puno dvojbe: ne vidi Ćiro nikakvu mogućnost da Iran i Nigerija poremete planove, iako surove brojke govore da je upravo Iran u pet međusobnih utakmica bratsku europsku državu pobijedio četiri puta, uz jedan simbolični neriješeni rezultat.

Kreće, dakle, euforija. U medijima se pumpa atmosfera nepobjedivosti i sve neodoljivo podjeća na 2006. godinu, kada je mala i gotovo zaboravljena Hrvatska uveličala otvaranje obnovljenog Olimpijskog stadiona u Berlinu, pa s istim ovim strašnim Brazilom odigrala srčanu utakmicu i časno izgubila s minimalnih 0:1. Još više od toga ostat će u sjećanju tridesetak tisuća Hrvata na stadionu i njihovo grleno navijanje od početka do kraja, spektakl zbog kojega su se i Brazilci i mediji čudom čudili i zbog čega su na ulicama Berlina doslovce moilili za dres hrvatske reprezentacije. Davali su i po tri-četiri svoja, žuta.

I onda smo se opustili i nešto kasnije došla je Australija, hrvatski plitak potok, u kojemu smo se na koncu udavili, iako je sudac bio milostiv i za Joea Šimunića čak pomaknuo granicu isključenja sa dva na tri žuta kartona.

Nema ljepše nagrade od Maracane

Zato je danas jedina prava hrvatska nada Niko Kovač, trener koji odskače od uobičajene prakse bahaćenja i skromno i ponizno, tako tipično švapski, obećava samo uporan rad i želju za prezentiranjem lijepog nogometa. Tako suprotno od Igora Štimca, koji je i prije svoje prve utakmice na klupi obećao – ni manje, ni više – nego naslov svjetskog prvaka. Mašala!

A Bosna i Hercegovina? Nema li ljepše nagrade za jadnu ispaćenu državicu (koju su ne tako davno pokrali i usred Pariza joj oteli debi na Svjetskom prvenstvu) da, nakon silnih muka, u velikom stilu zaigra na gordoj i legendarnoj Maracani i to protiv Lionela Messija i društva?

Kako god završilo, u ovoj ekipi nalaze se pobjednici: čak je i gaf Safeta Sušića i njegovo kašnjenje na avion za Brazil izgledao nekako simpatično, kao nešto što se može dogoditi samo Bosancima i nikome više.

Tu je prava priča ovog prvenstva, jedini debitant i silno motivirana momčad željna dokazivanja na velikoj sceni. Mogu izgoriti od silne želje, a mogu, kao i Hrvatska slavne 1998. godine, iz sebe izvući i ono što nemaju, pa zadiviti svijet. Hoće Edin Džeko…

Brod za Rio kreće

Nego, jedan detalj sa ždrijeba silno je iritirao cijeli svijet, a baš u Bosni i Hercegovini je, vjerovatno, bio razlog pokoje sočne psovke: ono besramno favoriziranje Francuza, koje se utopilo u grupu europskih momčadi kako bi im olakšalo put do drugog kruga i nove vjerojatne blamaže. Svjetska nogometna federacija se s time zbilja nije morala previše mučiti – mogla im je već u startu dodijeliti Švicarce, Ekvador i Honduras, pa da mi ostali mirno i bez ometanja gledamo ždrijeb nepovlaštenih.

Bit će zanimljivo idućeg ljeta brojati navijače “Vatrenih” i “Zmajeva”, sve one silne avanturiste koji će skucati zadnju kunu ili konvertabilnu marku kako bi na drugom kraju svijeta konačno otkrili “originalnu” Torcidu. Da, onu koja je na prošlom Svjetskom prvenstvu u Brazilu, prije punih 63 godine, toliko zadivila splitske studente da su i u Europu prenijeli veselo i šareno navijanje, bubnjeve i valove na tribinama.

Kad se Balkanci zapute prema Južnoj Americi ovi tamo neće znati što ih je snašlo: nema sumnje da ćemo ih susretati na plažama Rija ili džunglama Amazonije, u svakom kutku te predivne zemlje. Bit će to prava prilika za novo vezivanje zastava.

I zašto onda s time ne bismo krenuli odmah? Iz Neuma se, kako čujemo, organizira nekakav brod za Rio de Janeiro, pa dajte, ljudi, navratite i po nas na splitsku Zentu.

Skupo je, podijelit ćemo troškove…

Izvor: Al Jazeera