Islam u Sloveniji: Dobro naplaćena roba

Piše: Mirnes Kovač

Nedavno sam razgovarao sa muftijom ljubljanskim dr. Nedžadom Grabusom. Ovih dana je boravio u Kataru i Kuvajtu, a sve u potrazi za novcima i benovolentnim donatorima, ali i investitorima koji bi iz zemalja bogatog Zaljeva došli investirati u slovenačku ekonomiju, koju je posljednjih godina, primjetno je, uhvatila kriza nastala priključenjem klubu bogatih – tj. Evropskoj uniji.

Ovog 14. septembra konačno je položen i kamen temeljac. Gradnja džamije bi trebala početi na proljeće. Sve me je to obradovalo, ali me je jedan detalj iz razgovora pogodio.

Čekanje dugo 44 godine

Uz sve dosadašnje “poslovanje” o izgradnji džamije: prvo čekaj dozvolu, pa traži lokaciju, pa nađi lokaciju, pa je kupi za skoro 5 miliona eura, sve, dakle, po najpreciznijim pravilima “slobodnog tržišta”, pa potom traži i sakupljaj pare, organiziraj donatorske večere, pa traži donacije iz bogatih arapskih zemalja – sve to je proteklih godina smjerno radio muftija Grabus i, dakako, uz podršku nekih slovenačkih lidera poput bivšeg predsjednika dr. Danila Turka i aktualnog gradonačelnika Ljubljane gosp. Zorana Jankovića.

I kad se sve to prešlo nekima, izgleda, nije dovoljna ta pokazana ozbiljnost Islamske zajednice.

Zahtjev je da Islamska zajednica mora uraditi i dolaznu cestu do IKC-a, a procjena te investicije je 1,6 miliona eura!

“Naša je obaveza izgraditi cestu i predati je Općini u vlasništvo i na upravljanje. Prije toga moramo uraditi promjenu građevinske dozvole, riješti imovinsko-pravne odnose itd. To je nepravedno, ali je to realnost”, kaže mi muftija Grabus.

Zar je moguće da Slovenci tako postupaju? Helem, trakavica o izgradnji džamije u Ljubljani – inače jedine zemlje EU-a koja nema džamiju, barem u pristojnom obliku – traje više od četrdeset godina.

U toku 44 godine čekanja na izgradnju džamije u Ljubljani promijenjeno je više lokacija (tačnije 6), da bi konačno, 2006. godine, bila ponuđena lokacija za Bežigradom, između Parmove i Kurilniške ulice. Gradska uprava je zatim, u julu 2008. godine, objavila prodaju 11.364 metara kvadratnih zemljišta za nešto više od 4,5 miliona eura, za koje je Islamska zajednica ušla u kreditni aranžman, te je nakon nekoliko godina uspješno otplatila.

Iako u Sloveniji, zemlji sa nešto više od 2 miliona stanovnika, živi znatan broj muslimana (procjene su da danas u Sloveniji živi blizu 80.000 mulslimana, otprilike 4% ukupnog stanovništva) – sve donedavno je ta priča o izgradnji džamije, što politički, što organizacijski, bila kao neki nedokučivi san. Čak se prije desetak godina najavljivao i referendum o zabrani njene izgradnje, ali je Ustavni sud Slovenije odlučio da se o ovom ustavnom pravu muslimana ne smije odlučivati na referendumu.

Nova opterećenja

Većina muslimana u ovoj zemlji su Bošnjaci (90 procenata), dakle, porijeklom iz bivše zajedničke domovine, koji su došli kao ekonomska imigracija. Danas je to jedna potpuno integrirana zajednica predanih i radinih građana, koji plaćaju poreze ovoj državi i koji se više, budući da sada već dospijeva treća generacija, ne osjećaju imigrantima, već ravnopravnim građanima demokratske Republike Slovenije, članice Europske unije. A jesu li?

Možda ove stvari treba sagledati iz ekonomsko-kulturoloških perspektiva, kako na nivou Slovenije, tako i na nivou njenih odnosa prema Bosni i Hercegovini, odakle potiče većina njenog muslimanskog stanovništva.

Iako se danas parcele za izgradnju vjerskih objekata u većini gradova u svijetu dodjeljuju za simboličnu cijenu, Islamska zajednica u Sloveniji je morala platiti punu cijenu zemljišta bez ikakvog drugog izbora. U tu cijenu nije bio uračunat porez na promet, te komunalni troškovi koji su danas još jedno opterećenje.

Štaviše, Islamska zajednica će i na donaciju od benovolentnog bivšeg katarskog emira šejha Hameda bin Halife al-Thanija morati platiti 22% poreza!

Sjećam se da sam prije godinu dana prisustvovao otvorenju najveće džamije u Evropi, u Strasbourgu. Bio sam prilično iznenađen kada sam od predsjednika Islamske zajednice u tom gradu, gospodina Seida Alaa, saznao da su muslimani Strasbourga dobili izvanrednu parcelu u samom središtu grada besplatno! I to od zemlje koja u svijetu slovi kao primjer sekularizma i odvajanja vjerskog od javnog. Francuska je ovim potezom odala priznanje milionima svojih građana, koji su svoje živote odlučili živjeti tu i svojim radom učestovati u općem napretku društva i zemlje.

A šta je sa Slovenijom?

Može li se ovakav odnos pravdati ekonomskim liberalizmom – izvolite na tržište i kupite sebi prostor i gradite, ali ćete to graditi prema procedurama, striktnim da ne mogu biti striktnije. Dakako, može! Međutim, pitanje je, da li je to moralno prihvatljivo i, na koncu, da li je to pravi liberalni stav prema građanima, koji, također, plaćaju poreze toj zemlji i učestvuju u njenom uspjehu u svim segmentima – pa makar se radilo i o muslimanima!

S druge strane, šta je sa odnosom prema jednoj značajnoj zajednici Bošnjaka, u čijoj domovini Bosni i Hercegovini ta ista ekonomski liberalna Slovenija stoji na četvrtom mjestu po investicijama. Općepoznato je da je BiH za Sloveniju jedna od najznačajnijih ekonomskih partnera – čitaj: tržišta za plasman roba i kapitala. (Samo u prošloj godini robna razmjena između Slovenije i BiH – uglavnom u korist Slovenije – iznosila je 1,3 milijardi eura!) Dakle, ako su Slovenci sa svojim parama i robama, trgovinskim lancima i proizvodima u BiH dobrodošli, to je uredu. Međutim, je li korektan takav odnos prema Bosancima, u ovom slučaju Bošnjacima, koji hoće ostvariti svoje ustavno pravo?

Po tržišnim cijenama

Potreba da u glavnom gradu ove lijepe zemlje imaju pristojan religijsko-kulturni centar nije samo stvar muslimana, već i Slovenije, koja tim korakom može biti na velikom dobitku, a realna situacija govori da Islamska zajednica nailazi na prilično nesenzibilan odnos. U Islamskoj zajednici su realni. Prihvatili su pravila igre i strpljivo rješavali administrativne prepreke. “To je ogroman kompleks, dostojan Države Katar, koja je primjer izvrsnosti u muslimanskom svijetu”, ističe muftija Grabus, koji je uvjeren da će ovakav projekat biti dostojan i zemlje u kojoj je on najodgovorniji za islam – dakle, Slovenije.

A o kakvom se “nametu” radi? Nakon što je IZ pristupila postupku pribavljanja građevinske dozvole, uvjet je, po detaljnom planu, bio da može dobiti građevinsku dozvolu samo ako izgradi novu dolaznu cestu iz Parmove ulice. To znači, uz građevinsku dozvolu za džamiju dobiti još i građevinsku dozvolu za izgradnju ceste i infrastrukture. Riješiti imovinske odnose sa još tri vlasnika, po komercijalnim cijenama, jer Općina Ljubljana prizna samo do 150 EUR za kvadratni metar. Zatim, priložiti ugovor o opremanju ili ugovor o komunalnom priključku, a taj ugovor precizira način izgradnje ceste i infrastrukture.

IZ je imala vrhunske advokate, koji su joj, zaista, pomogli u procesu kupovine, postupku komasacije i pridobivanju građevinske dozvole. No, u Općini Ljubljana nisu htjeli uvažiti niti jednu primjedbu advokata IZ-a.

Dovedeni su pred zid.

Uzmi ili ostavi.

Da su ostavili ostali bi bez građevinske dozvole. U ugovoru je izračunat i komunalni priključak. On iznosi 1.688.456,76 EUR. Od toga je za postojeću infrastrukturu bilo potrebno platiti 291.371,88 EUR, što je IZ morala platiti prije dobijanja građevinske dozvole.

Na molbe IZ-a da je se oslobodi plaćanja komunalnog priključka, da Općina izgradi cestu itd, jer će je svi koristiti, gradski oci nisu imali obzira. Muftija je uputio pismo svim vijećnicima Gradskog vijeća da izglasaju prijedlog da se IZ oslobodi plaćanja komunalnog priključka, međutim, niko nije ni odgovorio na pismo.

Ukratko, građevinske dozvole su dobro plaćene i dobijene, a sada je Islamskoj zajednici ostalo vremena da do kraja izgradnje projekta promijeni građevinsku dozvolu za cestu (da bude ravna), te da otkupi zemljište, a sve kako bi na kraju projekta mogli dobiti uporabnu dozvolu i cestu predati Općini Ljubljana.

Zar se na ovakav način treba odnositi prema izgradnji budućeg Islamskog kulturnog centra, koji uz svoju korist muslimanima može biti ponos i certifikat kulturnog bogatstva uz neizmjerne prirodne, ekonomske i historijske blagodeti koje Slovenija već posjeduje?

Rigidnost nije rješenje

Ekonomska i kapitalistička rigidnost nije rješenje, a niti imalo popularan imidž u našem globalizirajućem svijetu, u kojem smo svi oslonjeni jedni na druge, posebice u vrijeme krize i osjetnog ekonomskog udara, kojeg ova lijepa i prosperitetna zemlja preživljava u pokušaju da uhvati ritam sa bogatijim i jačim članicama Evropske unije.

Stoga Deželi islam i muslimani trebaju biti duhovni polog dostojan njene privlačnosti, a ne neka skupo naplaćena roba, jer, kao što se ne mogu sve stvari platiti novcem, isto tako se ne mogu i naplatiti.

Treba nešto uložiti i u kredibilitet i bogatstvo kulturne raznolikosti. Znaju li to Slovenci?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera