Astronomske plate su mrvice iz ‘talova’

Piše: Enes Ratkušić

Informacija o enormno viskom plaćama pojedinih nosilaca funkcija u nizu institucija i firmi, koju je javnosti predočila Porezna uprava Federacije BiH odjeknula poput kakve bombe, skandala bez presedana. Ne zbog visina samih po sebi, koliko zbog činjenice da se takva vrsta razbacivanja novcem događa u okolnostima političkog i ekonomskog posrnuća zemlje s tendencijom daljih usložnjavanja stanja.

Sam problem moguće je sagledavati sa nekoliko aspekata, političkog, ekonomskog, i moralnog. No, redosljed odnosno isturanje moralnog aspekta, koji pojedini „tumači“ konkretnog pitanja uzimaju za prioritetni, samo zamagljuje problem i udaljava nas od pravih uzroka stanja u kojem bahatost jeste oficijelni način funkcionerskog ponašanja.

Maskiranje razloga

Zaustaviti sa na moralnim problematiziranjima ovog „slučaja“, uz male natruhe odnosno isticanja „ekonomske (ne)opravdanosti“ takvih postupaka jeste najbolji način za maskiranje pravih razloga zbog kojih je moguće da se u jednoj zemlji sa armijom nezaposlenih, privredom na izdisaju, neefikasnom politikom i polusahranjenim kulturnim životom uopće moguća legalizacija astronomskih plata, koju su „najodgovorniji“ sebi priuštili.

Naravno, moralni aspekt u navođenju razloga za i protiv ozbiljna valjana analiza ne treba niti smije zaobići. Dovoljno je spomenuti pedantno obrađenu kalkulaciju da je Federacija BiH je od ovog iznosa mogla isplatiti 6.700 prosječnih penzija ili oko 2.736 prosječnih neto plata u ovom bh-entitetu.

Ekonomski aspekt cijelog slučaja, iako neophodan, također, ne može ponuditi odgovor na pitanje visokih plaća. Istina, kod pojedinih firmi, poput mostarskog Aluminija, donekle i može. Help-vapaji direktora ove firme Ive Bradvice, uz alarmantna upozorenja da bi fabrika mogla prestati sa radom, nikako ne idu uz njegovu plaću od 20 hiljada maraka. Pogotovo u kontekstu duga Elektroprivredi HZHB od preko 40 miliona.

No, pođemo li slučaj enormnih primanja razmatrati u kontekstu poslovanja „Sarajevo-osiguranja“ ili „Bosnalijeka“, naići ćemo na problem, s obzirom da ove firme nikom ništa ne duguju niti traže kakvu pomoć. U slobodnom prijevodu, ukoliko bi takav aspekt bio ujedno i limitirajući sa stanovišta problematiziranja ovog pitanja, Izet Jelić ili Nedžad Polić, mogli bi se i opravdati pred razjarenom javnosti, uprkos moralnom aspektu problema, kojeg na koncu tržišno poslovanje ionako marginalizira.

Politički aspekt

Ako moralno i ekonomsko problematiziranje slučaja ne daju validno snažne odgovore onda je sasvim jasno da se pravi odgovori kao i razlozi za ovakva ponašanja kriju u političkom aspektu cijelog slučaja. Upravi tu, van svake sumnje, glavni leže razlozi svih mogućih nedaća i problema sa kojima se suočavaju bosanskohercegovačko društvo i država.

Da ne bi bilo zabune, prvo što treba naglasiti, jeste činjenica da visoke funkcionerske plaće, o kojima ovih dana javnost bruji, nisu stvar bilo kakve trenutne eskalacije funkcionerskih poriva za većim novčanim iznosima. Oni to već čine cijelu deceniju, zbog čega obrazloženja federalnog premijera Nermina Nikšića o sramotno visokim plaćama kao i zahtjev za njihovim preispitivanjima, u najmanju ruku djeluju neozbiljno i neodgovorno.

Ako interes za preispitivanja cijelog slučaja uistinu postoji, onda cijelom poslu treba prići bitno drugačije. Najvažniji „detalj“ cijele priče jeste činjenica da su javnosti predočene tek mrvice jedne zastrašujuće pojave – enormno visoke plaće funkcionera, „privrednika“, univerzitetskih profesora itd, u određenim mjesecima tokom godine, kada su one po nekim rezonima nadilazile uobičajeni nivo.

Informacija o enormno viskom plaćama pojedinih nosilaca funkcija u nizu institucija i firmi, koju je javnosti predočila Porezna uprava Federacije BiH odjeknula poput kakve bombe, skandala bez presedana. 

Ako već hoće da javnosti pruži pravu informaciju o stvarnim primanjima, Porezna uprava FBiH bi na uvid trebala dostaviti ukupne dohotke ostvarene tokom cijele godine, u kojima plaća figurira kao jedna od stavki. Šta je sa ugovorima o djelu, radom u komisijama i ostalim prihodima, odnosno stavkama koje je svaki pojedinac dužan dostaviti Poreznoj upravi FBiH. To federalni premijer, ali i javnost treba zatražiti. Najvjerovatnije je da bi se u tom slučaju njihove plaće pokazale još i malim. Kod pojedinaca bi djelovale poput kakvog džeparca i toplog obroka.

Neralno je, međutim, očekivati da će se neko na takav korak odlučiti. Jasno je zbog čega! Nevjerovatno je da spiskovima koji su predočeni javnosti nema privatnih poduzetnika, kao što je to na cijelom zapadu, gdje suvereno vladaju top-listama najbolje plaćenih i najbogatijih. Na našim listama najbolje plaćenih su državni i poludržavni službenici ili budžetlije, što u prijevodu znači da bi država do u detalje morala znati sve o njihovim rabotama. I još nešto, što je veoma važno. Takve liste odnosno podaci o zaradama bi u orbitu izbacile ne samo niz imena, koji su sada van opticaja, nego i veze između jednih i drugih.

Naravno, prije svega dominantnih likova iz političkih stranaka, s obzirom da su sva zbivanja, pogotovo u domenu sklapanja ili brakorazvodnih parnica između političkih stranaka, uzrokovana upravo rabotama u navedenim firmama, a ne nekakvim neslaganjima oko budžeta i sličnim pričama kojima se građanima zamazuju oči.  

Javna tajna

Sve federalne vlade, uključujući i posljednju, upravo su zbog takve vrste veza, koje u narodu nazivaju „talovima“ odbijale su da prodaju manjinske pakete, čime bi se oslobodili bespotrebnih balasta firmi poput Bosnalijeka, Sarajevo-osiguranja, Aluminijskog kombinata, fabrike duhana Sarajevo, jer od navedenih firmi država nema nikakve koristi, izuzimajući, naravno, pojedinačne, zbog kojih se i održava takva vrsta dioničkog učešća od 20 do 44 posto. I sve one se već deceniju i po održavaju u takvom statusu „i jesu i nijesu državne“, opirući se procesu privatizacije po principu kupovine državnog paketa dionica uz demagoška obrazloženja da bi eventualni upad stranaca ugrozio nacionalne interese, iako je cijela igra zapravo vezana za visine plaća. Van svake je sumnje da bi direktori Bosnalijeka, Aluminija ili Sarajevo-osiguranja na ruke dobijali četiri na ne četrdeset hiljada maraka, federalni funkcionere niko ne bi zvao u komisije, niti bi bilo kakvih ugovora o djelu i sličnih rabota zbog kojih je svima dobro.

Ako moralno i ekonomsko problematiziranje slučaja ne daju validno snažne odgovore onda je sasvim jasno da se pravi odgovori kao i razlozi za ovakva ponašanja kriju u političkom aspektu cijelog slučaja. Upravi tu, van svake sumnje, glavni leže razlozi svih mogućih nedaća i problema sa kojima se suočavaju bosanskohercegovačko društvo i država.

Javna je tajna da svu zaradu navedene firme troše u plaće iako u javnosti figuriraju kao državne, za razliku od BH Telecoma ili Eletroprivrede BiH, koji državi proslijeđuju dobit, ali i poštuju vladinu odluku da najveća plaća ne može nadmašiti pet prosječnih u FBiH, bez obzira na poslovni rezultat. Iz navedenog proizilazi da država nagrađuje firme, od kojih nema nikakve koristi, bez obzira na visinu dioničarskog uloga, dok one koji na njen račun uplaćuju ogromna sredstva drži u stanju stroge discipline i različitih oblika zastrašivanja.

Poseban pečat

Ono što je cijelom slučaju daje poseban pečat jeste činjenica da su baš svi slučajevi sa visokim plaćama vezani za državu i njene institucije, od firmi sa dioničkim učešćem, preko raznih agencija, posebno bankarskih, do visokoškolskih institucija, gdje budžetska sredstva nasuptilnije zahvataju dežurni kritičari države i njene socijalno bezosjećajne politike. Do kakvih bi se prihoda u tom segmentu došlo, kada bi Porezna uprava FBiH dostavila sve njihove prihode, možemo samo zamisliti.

S druge strane i same podatke bi valjalo bolje posložiti, jer sve što je tačno ne mora nužno da bude i istina?! Srećko Glibić je, primjera radi, ponio titulu najplaćenijeg u cijeloj Hercegovini, iako je čovjek samo primio zaostatke koji su mu po zakonu isplaćeni, nakon što sud nije dokazao njegovu krivicu zbog kojeg je protiv njega kao fisokog funkcionera MUP-a HN kantona svojevremeno podignuta optužnica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera