Početak kraja Erdoganove ere?

Erdogan je naredio smjenu velikog broja policijskih zapovjednika, koji su se drznuli uhapsiti biznismene bliske njegovoj partiji (Getty Images)

Piše: Osman Softić

Korupcionaška afera koja potresa Tursku izazvana je navodnim nezakonitim poslovanjem Halkbanke, jedne od najmoćnijih turskih državnih finansijskih institucija, zbog sumnjivih transakcija sa Iranom.

Turska je, navodno, zlatom isplaćivala Iranu milijarde dolara potraživanja i to posredstvom jedne iranske kompanije sa sjedištem u Dubaiju i putem fiktivnih turskih kompanija registriranih u Kini.

U policijskim izvještajima se, također, spominje da je Sulayman Aslan, generalni direktor Halkbanke, primao mito u milionskim iznosima od iranske kompanije Sarraf.

U ovoj aferi uhapšeno je i nekoliko moćnih poslovnih ljudi, uključujući i sinove trojice ministara u turskoj Vladi. Ministar ekonomije Zafer Caglayan osumnjičen je za nezakonito primanje 49 miliona dolara provizije (mita) tokom nekoliko godina.

Gulen se dvije decenije nalazi u dobrovoljnom egzilu u Americi, a u Turskoj ima više miliona pristalica.

Ovaj najveći skandal u Turskoj je u toku protekle decenije na površinu izbacio pritajeni sukob, koji više od godinu dana tinja unutar vladajućeg bloka islamista u Turskoj, tačnije između premijera Recepa Tayyipa Erdogana i njegovog užeg kruga najlojalnijih pristalica u redovima vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) i sljedbenika utjecajnog islamskog pokreta Hizmet (Džemat), lojalnih Fethullahu Gulenu, karizmatičnom turskom imamu i nekadašnjem disidentu, koji se dvije decenije nalazi u dobrovoljnom egzilu u Americi, a koji u Turskoj ima više miliona pristalica.

Smjene zvaničnika

Ovaj politički sukob prijeti ne samo ozbiljnim rascjepom u redovima vladajućeg AKP-a i destabilizacijom, a moguće i padom premijera Erdogana i njegove Vlade, već i kolapsom kompletnog demokratskog liberalnog islamskog političkog projekta u Turskoj.

U slučajevima upletenosti visokih Vladinih funkcionera u krupne korupcijske afere poput ove u Turskoj, u nekim drugim demokratskim zemljama vjerovatno bi došlo do ostavke premijera ili pada kompletne Vlade. To se u Turskoj neće desiti, barem ne do narednih izbora, zbog dominantne većine AKP-a u turskom Parlamentu, velike popularnosti AKP-a i, naravno, zahvaljujući personalnoj karizmi premijera Erdogana.

Umjesto da preispita rad svojih najodgovornijih ministara, čiji se sinovi dovode u vezu sa korupcijom, Erdoganova Vlada je povukla niz poteza koji se čine kontraproduktivnim sa stanovišta zaštite vladavine prava.

Turski premijer tvrdi da je čitava afera podmetnuta, te da se radi o perfidnom pokušaju diskreditacije njegove Vlade i njene desetogodišnje uspješne vladavine

Erdogan je naredio smjenu velikog broja policijskih zapovjednika koji su se drznuli uhapsiti biznismene bliske njegovoj partiji, kao i smjenu tužilaca koji su podigli optužnice protiv osumnjičenih za korupciju.

Turski premijer tvrdi da je čitava afera podmetnuta, te da se radi o perfidnom pokušaju diskreditacije njegove Vlade i njene desetogodišnje uspješne vladavine od unutrašnjih neprijatelja, koji su se uvukli u institucije turske države (policije, pravosuđa i birokratije) u sprezi sa njihovim moćnim međunarodnim saveznicima.

Demokratizacija društva

Naravno, AKP je pod vodstvom Erdogana Tursku izvela na put, doduše još nesavršene demokratije i ekonomskog prosperiteta, pozicionirajući je kao respektabilnu regionalnu silu, koja ima ambicije da do kraja 2020. godine postane jedna od deset najjačih svjetskih ekonomija.

Zahvaljujući AKP-u došlo je do stanovite demokratizacije turskog društva, o čemu svjedoči eliminacija vojske iz politike i počinjanje pregovora sa Kurdima u cilju pronalaska trajnog rješenja kurdskog pitanja.

Uprkos tome, Erdogan u zadnje vrijeme sve više pokazuje autoritarne tendencije. Njegovi kritičari bi to nazvali “diktatorskim” sklonostima. Drugi bi to, vjerovatno, ocijenili karakteristikama sposobnog lidera.

Tokom desetogodišnje vlasti AKP-a Erdogan je uspio, gotovo u potpunosti, marginalizirati utjecaj ultrasekularističkog kemalizma.

To je učinio uz pomoć pristalica Gulenovog pokreta Hizmet (Džemat), koji su se uspješno infiltrirali u najosjetljivije pore državnog aparata, pravosuđa, tužilaštva, te obavještajnih i policijskih struktura.

Sada, kada je prijetnja od ultrasekularističkog kemalizma konačno odstranjena strpljivim i metodičnim mjerama tokom više godina, dva tabora vladajuće turske islamske elite otvoreno su počela međusobni obračun za političku prevlast.

Stoga neki analitičari Gulenov pokret s pravom nazivaju ‘vrškom koplja’, kojim je Erdoganova Vlada zadala posljednji smrtni udarac nekoć moćnim kemalistima, koji su decenijama uz pomoć vojske kontrolirali najznačajnije strukture turske države (deep state).

Sada, kada je prijetnja od ultrasekularističkog kemalizma konačno odstranjena strpljivim i metodičnim mjerama tokom više godina, dva tabora vladajuće turske islamske elite otvoreno su započela međusobni obračun za političku prevlast.

Radi se o sukobu dugogodišinjih prirodnih saveznika u vlasti. Prvi tabor koji je odan premijeru Erdoganu i njegovom užem krugu svoje korijene ima u ranijem radikalnijem političkom projektu ‘Refah partiji’ svrgnutog bivšeg premijera, rahmetli Necmettina Erbakana i inspiriran je idejama transnacionalnog islamističkog pokreta Muslimanska braća.

Tradicionalni karakter

Drugi pak, znatno liberalniji tabor, predstavlja Hizmet, tajnoviti islamski reformski pokret odan turskom disidentu Fethullahu Gulenu. Ovaj pokret ima specifično turski tradicionalni karakter, budući da ne djeluje u vidu političke partije koja se nadmeće za vlast, već svoj utjecaj prvenstveno ostvaruje djelujući u okviru civilnog društva i putem mreže nekoliko hiljada privatnih škola, pritom pružajući izbornu podršku AKP partiji, kao i djelovanjem iz moćnih struktura države koje smo ranije pomenuli.

Hizmet raspolaže sa više od 3.000 privatnih škola i univerziteta u Turskoj, Bliskom Istoku, Srednjoj Aziji, SAD-u, Evropi, Africi pa čak i Australiji. U BiH također postoje obrazovne institucije ovog pokreta i to od osnovne škole do Međunarodnog univerziteta Burch u Sarajevu.

Ovaj sistem škola također predstavlja izvor velike finansijske moći.

Iako AKP i Hizmet nikada nisu imali identične stavove u pogledu mnogih društvenih i političkih rješenja a posebno ne u domenu vanjske politike, uloge Turske na Bliskom istoku i odnosa sa Izraelom, ujedinjavala ih je zajednička opredijeljenost ka tradicionalnim islamskim vrijednostima

Osim toga, list Zaman na turskom kao i Today Zaman na engleskom jeziku, u sastavu su medijske imperije ovog pokreta koji posjeduje i veliki broj profitabilnih kompanija. Hizmet zapošljava više od 100.000 ljudi u svom privatnom obrazovnom sistemu. Kvaliteta ovih škola je puno bolja od javnih/državnih škola, tako da su one sve češći izbor studenata koji se žele pripremiti za univerzitetski studij.

Iako AKP i Hizmet nikada nisu imali identične stavove u pogledu mnogih društvenih i političkih rješenja a posebno ne u domenu vanjske politike, uloge Turske na Bliskom istoku i odnosa sa Izraelom, ujedinjavala ih je zajednička opredijeljenost ka tradicionalnim islamskim vrijednostima, ekonomskom liberalizmu i želja da tursko društvo oslobode od sekularističkog utjecaja vojnog establišmenta i ideologije kemalizma, kojim je sve do kraja prošlog stoljeća indoktrinirano inače tradicionalno muslimansko tursko društvo. U tom procesu skoro da je došlo do fuzije ova dva islamska trenda, tako da ih se ponekad moglo teško identificirati.

Do njihovog sukoba prvi put je došlo prošle godine, kada su specijalni tužioci odani Hizmetu na odgovornost pozvali čak i samog šefa turske centralne obavještajne službe (MIT) Hakana Fidana, zbog njegovog navodnog šurovanja sa radničkom partijom Kurdistana (PKK).

Budući da je Fidan jedan od najodanijih ljudi premijeru Erdoganu, premijer je ovaj čin shvatio kao otvoreni napad Hizmeta na njega samog.

Druga optužba Hizmeta na račun Erdoganovog prvog obavještajca jeste da je Fidan objelodanio imena iranskih državljana koji su, navodno, špijunirali za izraelsku obavještajnu službu Mosad, što je prijetilo da nanese ozbiljne probleme Izraelu i SAD-u.

Pored toga, navodnu podršku Hizmeta učesnicima nedavnih protesta u Gezi Parku AKP je, također, doživio kao objavu rata premijeru Erdoganu.

Od dugogodišnjih saveznika u vlasti AKP i Hizmet iz dana u dan postaju neprijatelji. Premijer, naravno, nije eksplicitno imenovao Hizmet, ali je aludirao na to da se radi o “prljavim i tajnim silama u vezi sa moćnim međunarodnim faktorom, koje su se “uvukle u sami trbuh turskog državnog aparata”.

Pristalice AKP-a su ovakvu Erdoganovu retoriku razumjele kao djelovanje jevrejskog lobija i samog Izraela, koji, navodno, u savezu sa pristalicama Fethullaha Gulena i pokreta Hizmet iznutra nastoje oboriti demokratski izabranu vlast AKP-a sa svojih moćnih pozicija u najosjetljivijim strukturama državnog aparata, tužilaštava, policije i birokratije.

Prije nekoliko mjeseci mediji Hizmeta objavili su navodne tajne dokumente koje je potpisao premijer Erdogan, a kojima se preporučuju mjere obračunavanja sa Gulenovim pristalicama.

Teško je predvidjeti do koje granice su Gulenove pristalice spremne ići u svom obračunu sa Erdoganom kada je u pitanju korupcijski skandal. Da li time tek od Erdogana žele iznuditi neke ustupke ili ga u potpunosti žele srušiti sa vlasti u znak odmazde za niz Vladinih mjera kojima je, kako vjeruju, oslabljen utjecaj Hizmeta u turskom društvu i politici.

Prije nekoliko mjeseci mediji Hizmeta objavili su navodne tajne dokumente koje je potpisao premijer Erdogan, a kojima se preporučuju mjere obračunavanja sa Gulenovim pristalicama.

Turskog premijera proteklih nekoliko mjeseci, pored marginalizirane i slabe parlamentarne opozicije, sve više kritiziraju i opozicioni mediji i međunarodni utjecajni centri, optužujući ga za preveliku koncentraciju moći, autoritarni karakter vladanja, populizam, netolerantnost prema kritičnim medijima i štampi (broj zatočenih novinara u Turskoj jedan od najvećih u svijetu) i, dakako, geopolitički avanturizam u vanjskoj politici na Bliskom istoku.

Svjesna ogromne moći Hizmeta, turska Vlada je nedavno predložila zakon kojim želi regulirati rad pripremnih škola koje se nalaze u organizaciji Hizmeta. Gulenove pristalice su to doživjele kao otvoreni napad na njihov pokret, izvor prihoda i sistem obrazovanja uopće.

Za ovakav potez Erdogan nema uporišta u masama, budući da su ove škole popularne među građanima. Dakle, radi se o nepopularnom potezu Erdoganove Vlade, kojim se želi oslabiti utjecaj Hizmeta koji iz dana u dan predstavlja sve veću prijetnju Erdoganovoj vladavini.

Neslaganje premijera Erdogana i znatno umjerenijeg predsjednika Republike Abdullaha Gula se, također, može promatrati kroz prizmu sukoba na relaciji AKP-Hizmet. Očito je da Hizmet preferira Gula za predsjednika.

Stoga se hapšenja u vezi sa korupcijom, a u koju je, navodno, upleten i sami vrh AKP-a, može tumačiti i kao tempirana bomba u cilju eliminacije Erdogana ne samo iz predsjedničke utrke, već i politike uopće.

Erdogan je odmah za podmetanje korupcijskog skandala optužio Izrael, s obzirom na upozorenja izraelske Vlade da se preko Halkbanke već nekoliko godina odvijaju sumnjive transakcije sa Iranom, kojima se nastoje izbjeći međunarodne sankcije koje su nametnute ovoj zemlji od čega, pribojavaju se, profitira iranski nuklearni program.

Osim toga, Halkbanku preferira i Indija u svom poslovanju sa Iranom. Ovakav razvoj situacije svakako iritira moćne finansijske barone u Americi i Zapadu, koji bi se u drugačijim okolnostima sigurno obogatili, tako da Erdoganove optužbe nisu neosnovane.

Naravno, miješanje Izraela u politike drugih zemalja, kako bi osigurao povoljan ishod, nije ništa novo.

Ozbiljne posljedice

Ova afera neće imati ozbiljne posljedice samo po unutrašnju politiku Turske, nego i šire, a pogotovo bi mogla narušiti dobre odnose sa SAD-om. O ozbiljnosti situacije svjedoči i najnovija posjeta Ankari Davida Cohena, američkog podsekretara za terorizam i finansijski intelligence u američkom Ministarstvu trezora.

Ako sukob na relaciji AKP-Hizmet preraste u otvoreni rat, značit će to početak kraja briljantnog ekonomskog, kulturološkog i geopolitičkog projekta, preporoda i emancipacije Turske kao primjera uspješnog spoja liberalnog kapitalizma i umjerene islamske demokratije, koji je čak i SAD isticala kao model koji bi trebale slijediti arapske zemlje na putu demokratizacije, kao alternativu revolucionarnom islamskom projektu šiitskog Irana i radikalnom redukcionističkom razumijevanju političkog uređenja države i društva, koje zagovaraju radikalniji islamisti u redovima sunitskog islama.

To ne bi bilo u interesu turskih građana, AKP-a ili, pak, Hizmeta, niti bi išlo u prilog stabilizacijskoj ulozi Turske na Balkanu i Bliskom istoku.

Stoga je najbolje kompromisno rješenje uspostava dijaloga i zaštita pravne države. Sve drugo značilo bi haos i destrukciju. Turski narod to nije zaslužio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera