Kvaka 22, poglavlja 23 i 24

Piše: Andrej Nikolaidis

Vijest nedjelje, ona koja ne silazi sa naslovnih strana novina i ne uzmiče iz prvih minuta TV dnevnika, glasi: Crna Gora otvorila poglavlja 23 i 24. Što bi rekli stari Crnogorci: “Neka, vala, imala se rašta i roditi.” Jeste, znam, lijepo je to, otvaranje poglavlja, putovanja ministara u Brisel, rukovanja sa drugovima iz Evropske unije i njihove čestitke, osmijesi na zajedničkim fotografijama, “potvrda”, kako se kaže, “naše posvećenosti da ustrajemo na evropskom putu”…

Jeste, znam i to, ne treba pretjerivati: stvar je tehnička, pregovori mukotrpni,  potrajaće još, mnogi od nas, naročito oni slabijeg srca, osjetljivi na klimatske i civilizacijske promjene, njihov kraj neće dočekati. Ali, znate kakvi su Crnogorci, skloni pretjerivanju – i kad čine dobro, i kad čine loše. Šta god da je bilo, šta god da jeste i što god da bude, Crnogorci će to dočekati u barem dvije kolone, sa barem dva objašnjenja, koja, u principu, isključuju jedno drugo. Nije ovo zalud zemlja u kojoj postoje dvije pravoslavne crkve, dvije akademije, dva udruženja književnika, dva većinska naroda… i, dobro, jedan vođa.

Ali, znate kakvi su Crnogorci, skloni pretjerivanju – i kad čine dobro, i kad čine loše.

Tako su i vijest o otvaranju poglavlja 23 i 24 vlast i opozicija primili kao dvije posve različite informacije. Po jednima, sve zasluge pripadaju vlasti, a opozicija nema snage čak ni da prizna kako vlast, eto, postiže određene uspjehe u eurointegracijama. Ne očekujemo od opozicije da nam čestita na uspjehu, rekao je premijer Milo Đukanović. Po drugima, zasluge pripadaju i opoziciji. I oni su naporno radili u Skupštini, i oni su dali svoj doprinos. Socijalistička narodna partija istakla je kako ovako dobar rezultat na gostovanju u Briselu ne bi bio moguć bez njih, dok je Goran Danilović iz Demokratskog fronta rekao: “Ne znam zašto bi Skupština i opozicija trebalo da odaju priznanje Milu Đukanoviću? Ne mislim da je to njegova zasluga, već zasluga društva i svih nas.”

Privredna grana ‘politika’

Sa tim se slažem. A evo i zašto. Čak i površan poznavalac političkih prilika u Crnoj Gori nije mogao a da ne zapazi sa kakvom se pažnjom među zaposlenima u privrednoj grani koja se još uvijek zove “politika” osluškuju glasovi i vjetrovi  iz Brisela. Kako se u rukama i umovima premeće svaka rječ svakog briselskog birokrata, kako se ispod oka motri na svaki znak interpunkcije, kako moćno šumi svaki trač o tome ko je u milosti, a ko je iz milosti Brisela ispao. Nisu Crnogorci sa više pažnje, u svoje pero, slušali ni što će reći Moskva i Staljin, a kamoli što se šuška po Dedinju. Pravo govoreći, sa više pažnje okupljeni nisu slušali ni Mojsija, kada je na planini primio Deset zapovijesti.

Mene to sjeća na priču sa početka moga obrazovanja, tamo negdje osamdesete-osamdesetprve, gore u Vracama, poviše Sarajeva. Bila je u čitanci priča o đacima-prvacima koji pogleda nisu mogli skrenuti sa slike Druga Tita, obješene iznad školske table. Đaci su, prirodno, kao i radnici i poštena inteligencija, voljeli Druga Tita, pa svako od njih zamišljao da Tito gleda baš njega. Znali se oni tako zbog Titove ljubavi i posvađati. “Drug Tito gleda mene”, rekao bi jedan od đaka. Onda bi drugi uzviknuo: “Nije, drug Tito gleda mene.” “A, ne,Drug Tito gleda mene”, kazao bi treći… Đački žamor bi zaglušio učionicu i sve bi se stišalo tek kada bi se, kao Deus ex Machina, pojavila učiteljica i blagim glasom objasnila: “Ne svađajte se, draga djeco. Drug Tito gleda sve vas.”

‘Nemojte se svađati, dragi Crnogorci. Drugovi iz Evropske unije vole sve vas.’

Zato, kada iz opozicije kažu: “Drug [Štefan] Fule se nama srdačnije smije, on više voli nas”, a iz vlasti kažu: “Možda, ali drugovi [Jelko] Kacin i [Charles] Tannoc pokazuju više simpatija za nas”, ja mislim kako ta priča može imati samo jedan, i to sretan kraj, onaj iz priče sa Titom iz naših čitanki: “Nemojte se svađati, dragi Crnogorci. Drugovi iz EU-a vole sve vas.”

Vlast i opozicija imaju i posve različito viđenje šta praktično znači otvaranje poglavlja 23 i 24. Vlast ističe kako je to priznanje njenoj ispravnoj i uspješnoj politici i ne propušta naglasiti kako je Crna Gora, sada, kada je Hrvatska ušla u EU, “regionalni lider u evropskim integracijama”. Opozicija i njoj naklonjeni mediji, pak, tvrde kako otvaranje poglavlja 23 i 24 ne samo da nije priznanje politici Đukanovićeve Vlade, nego znači upravo suprotno: kraj takve politike. Brisel hoće da vidi hapšenja “krupnih riba”… i biće hapšenja, najavljuju oni.

Najava hapšenja

Takva očekivanja Brisela potvrdio je i šef  Delegacije EU-a u Crnoj Gori Mitja Drobnič, koji se, u razgovoru za televiziju Vijesti, saglasio sa ocjenom da otvaranje poglavlja 23 i 24 predstavlja uspjeh i ozvaničenje najteže i najizazovnije faze, u kojoj će istrage, osude i hapšenja biti glavni test funkcionalnosti sistema. “To je stari test koliko je borba protiv organizovanog kriminala uspješna i po tome će se mjeriti uspjeh insitucionalnih rješenja. To je način na koji se mjeri koliko su mjere uspješne. Tačno je da je to jedan od sastavnih djelova cjelokupnih očekivanja od strane EU-a”, rekao je on.

Ruku na srce, hapšenja se najavljuju još otkako je Crna Gora otvorila proces pregovora sa EU-om. Da će neko moćan biti uhapšen i da je to sve izvjesnije što pregovori dalje odmiču, jasno je valjda svakome. Ali, nije baš da su ministri spakovali donji veš i higijenu i uveče u strahu čekaju da im policija bane u kuću, sa spremnim oproštajnim govorima, koji završavaju zavjetom: “Čuvajte mi Crnu Goru.” Doduše, ne bi me iznenadilo da podgoričke kladionice uskoro izbace kvote za hapšenje “krupnih riba”…

Ne bi me iznenadilo da podgoričke kladionice uskoro izbace kvote za hapšenje ‘krupnih riba’.

Da se razumijemo, imalo bi se u Crnoj Gori koga hapsiti, namnožilo se tu onih koji se, sa jednom rukom u državnoj kasi, a sa drugom patriotski položenom na crnogorsku zastavu, osjećaju sigurni kao mufloni na Brionima, mnogo onih kojima čovjek može poželjeti jedino dugu i uspješnu robiju. Njihova će hapšenja barem nakratko razveseliti ljude koje su opljačkali – i to je nešto. Problem je u tome što to nije dovoljno. Niti onoga što bi bilo dovoljno ima na horizontu, sve da Crna Gora sutra preslika vestminsterski sistem demokratije i postane pravna država koja funkcioniše kao savršeni švajcarski sat.

Šta je problem? “Pravna država”, u najkraćem, ne znači i “pravedna država”. Pogledajmo kako stvar sa pravom i pravdom stoji u centru Imperije, u Sjedinjenim Državama. Pogledajmo, jer pogled na Zapad za nas nije tek pogled u prostor: on je, prije svega, pogled kroz vrijeme, pogled u vlastitu budućnost.

‘Svratite do Kumrovca’

Kako je svojevremeno pisao hrvatski t-portal, ekonomist Edward N. Wolff je prije nekoliko godina ukazao na činjenicu da je 2007. godine jedan posto najbogatijih američkih domaćinstava posjedovalo 34,6 posto sveg bogatstva, a sljedećih 19 posto 50,5 posto bogatstva. To znači da je u rukama 20 posto Amerikanaca bilo čak 85 posto bogatstva, odnosno da je na ostatak od 80 posto populacije bilo raspoređeno samo 15 posto. Od tada socijalne razlike su dodatno produbljene.

Pogledajmo šta o distribuciji bogatstva u pojedinim državama kaže The World Factbook američke Centralne obavještajne agencija, u kojem nalazimo tabelu društvene nejednakosti u pojedinim zemljama izraženu takozvanim Gini indeksom. Što je nejednakost manja, i Gini indeks je manji. U Švedskoj taj indeks iznosi 23 i ona je, po CIA-inom The World Factbooku, najpravednije društvo na planeti. Sjedinjene države imaju Gini indeks 45. Čak i Rusija, sa svim svojim oligarsima i hroničnim odsustvom demokratskih procedura, ima niži indeks: 41,7. Po tom izvoru, Velika Britanija je tek nešto pravednije društvo od Rusije.

Za sve naše političare bilo dobro kada bi svratili i do Kumrovca; čisto da obnove gradivo.

Baš zbog zbog što je moguće da neke od “krupnih riba” padnu a da se društvene razlike dodatno prodube, da uzak krug ljudi ima sve više i više a ostali sve manje, baš zbog toga što pravna država ne jamči društvenu pravdu, mislim kako bi za sve naše političare bilo dobro kada bi, barem ponekad, na svojim putovanjima do Brisela, u pauzama pokušaja da shvate šta je Kvaka 22 u poglavljima 23 i 24, svratili i do Kumrovca. Čisto da obnove gradivo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera